Otkako brat i ja ne živimo sa starcima nedjeljom su obavezni zajednički ručkovi.I tako več godinama.
Kritička masa moje stare uglavnom je usmjerena u mom pravcu zaogrnuta šalom ljubavi i zabrinutosti.
Što smo i ona i ja starije to su njene strele (nisu to nikakve strelice) sve otrovnije,valjda me s godinama sve više voli,tko bi ga znao.
S vremenom se navikneš bit roda u obitelji,tako to mora biti kad se več nisi u stanju oduprijeti i suprostaviti.
Zapravo je divan taj naš suživot,točno znaš što te čeka i kako i koliko i to je valjda ta konstanta koju svatko od nas ima u životu,pa sam je i prihvatila takvom bez prevelikog uzrujavanja (zgodno,ponekad baš baš i uspijem).

Razgovor je krenuo prema mom (valjda se to take kaže) prastricu koji je sedam puta nestajao i sedam puta bio pronađen.Jedna topla sličica obiteljskog nam nasljeđa gdje se uvijek pokaže kako krv nije voda ni kad je vodom zaljevaš.
Zašto su ga tražili nakon 2.puta? Zašto su se trudili pronaći ga svaki put?
Zašto nije bolje nestajao?
Prastara je to priča na koju više nitko ne zna odgovore.
Naravno,ne baš toliko stara da Nisa ne bude proglašena živučim nosiocom duha svoga strica.Preskočio je nekoliko generacija i nastanio se u mom tijelu.
I tako moj stric i ja hodamo več godinama,ali tek je sada odlučio manifestirati svoju volju.Što mu bi da u mojoj 33.godini odluči,ne znam...to još moram pitat svoju Roditeljicu.
Pokušaj slikovitog prikaza mog skorog odlaska,iz njenih usta.
U jednu ruku je razumijem,trudim se shvatit njen pogled.Znam da se iza svih njenih oštrih riječi stvarno krije i ljubav i roditeljska briga i zrnca ljubomore što ona nije imala hrabrosti napraviti neke rezove u svom životu i otići putem o kojem je sanjala.
Nijemo je ostajala u svojoj ljepljivoj masi koja joj se cijedi niz tabane,možda zbog osude susjeda i svih zainteresiranih,možda zbog neponavljanja grijeha vlastitih roditelja,vjerovatno smjesa i jednog i drugog za koju treba mnogo otapajućih sredstava da je ukloniš,njen poraz,te hrabre i jake žene koja je u stanju pomaknuti planinu,ali ne za sebe.

U(o)čeno na njenom životnom obrascu ne želim ostati na istom mjestu i pola svog života plakati za onim što sam mogla,a pod pritiskom okoline nisam smjela ili se jednostavno nisam usudila.
I zato sam odlučila dignuti sidro i krenuti.U svoj pravac,u svoj nekad davni san kojeg želim dosanjati i dovesti do kraja.
Pogled ispod obrva svima kojim sam rekla me nije ni malo iznenadio jer u današnje vrijeme nikad nije bilo lakše osuditi nekoga pod predznakom demokratskih odnosa i slobode govora u ime istine i iskrenosti.
S godinama čovjek nauči da se nije vrijedno osvrtati na baš svačije mišljenje
Zbog svojevrsnih okolnosti imam grižnju savjesti za koju još ne znam kako je i s čim isprati,ali znam ako ovo ne učinim sada da ću cijeli život žaliti.
Makar pod krinkom avanturiste,sebičnjaka,nihiliste kojem ništa nije važno,hedoniste i svih tih epiteta mojih bližnjih i onih još malo bližih-ja to jednostavno moram!

Koliko daleko ste zapravo spremni slijediti svoje snove i koliko toga žrtvovati da pronađete sebe?-ili barem pokušate