Serpicom do zvijezda. I žaba.

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti

Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

22.06.2007., petak

Ponovo disem zrak, a da ga ne moram prije dobro prozvakati, i ponovo gledam zelenjavu, a da nije na tanjuru, dok nas Serpico vozi prema prvome mjestu. Drvene kucice, odsustvo javne rasvjete i tisina. Tisina remecena samo kreketanjem zaba iz obliznjeg potoka. Mrak remecen samo sjajem zvijezda. Dobro vece, dugo se nismo vidjeli. Bar ne u broju vecem od jednoznamenkastog.
Mjesto ostavlja dojam kao da se svi bave samo krijumcarenjem i da nitko ne zeli turiste. Jedina dva konacista nas ne primaju, pokusavamo objasniti ljudima u obliznjoj birtiji sto zelimo, nitko ne govori nijedan od jezika kojima mi raspolazemo (iako sam i dalje uvjeren da su se samo pretvarali da ne znaju kineski), na kraju im uspijevamo odgestuitkulirati da trazimo mjesto za prespavati i odlazimo u potpuni mrak izrovanim zemljanim puteljkom do ilegalnog hotelcica.
Vracamo se u restoran, gdje nas potpuno ignoriraju, sve dok ja ne pokazujem na naslagane gajbe Beerlao, jedine, ali zato izvrsne laoske pive.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Jos da su stolnjaci kockasti...

Blijedo se gledamo s gazdaricom dok smisljamo kako da narucimo nesto za jesti, jer menija nema, a nema ni nikoga drugoga u restoranu da pokazemo sto zelimo...nakon krace tisine, ona izgovara jednu jedinu rijec: “Soup!” “Jeeeeeeeeeee, soup!! Moze!!”
U nevjerici gledam kako gazdarica uzima nacijepana drva i potpaljuje vatru da bi nam pripremila juhu. Odlucujem ostatak zivota prozivjeti u Laosu.
Ludi Japanac, kojeg smo par sati ranije, putem, pokupili, nakon dvije pive pita za zahod tako da stane pred par domacih koji pored nas gledaju televiziju i vrlo im zorno prikaze sto mu je na umu. Placem od smijeha i istovremeno ocekujem da nas zestoko istamburaju zbog opscenosti i izbace na ulicu. Ponovo placem od smijeha kad, isti taj Japanac, dok na povratku promatramo zvijezde, upada u jarak, gubi kljuceve i onda rukom desetak minuta ceprka po crnoj, smrdljivoj, sluzavoj vodi, vadeci zestoko usmrdjene, poluraspadnute komade smeca raznovrsnog porijekla.
I potom jutarnje cekanje autobusa, za kojeg ne znamo kada ce i hoce li uopce doci, a jos manje gdje bi trebao stati, jer nigdje nema oznacene autobusne stanice, pa cekamo nasred ulice.

- 10:40 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>