Marketing
Serpicom do zvijezda. I žaba.
Ponovo disem zrak, a da ga ne moram prije dobro prozvakati, i ponovo gledam zelenjavu, a da nije na tanjuru, dok nas Serpico vozi prema prvome mjestu. Drvene kucice, odsustvo javne rasvjete i tisina. Tisina remecena samo kreketanjem zaba iz obliznjeg potoka. Mrak remecen samo sjajem zvijezda. Dobro vece, dugo se nismo vidjeli. Bar ne u broju vecem od jednoznamenkastog.
Mjesto ostavlja dojam kao da se svi bave samo krijumcarenjem i da nitko ne zeli turiste. Jedina dva konacista nas ne primaju, pokusavamo objasniti ljudima u obliznjoj birtiji sto zelimo, nitko ne govori nijedan od jezika kojima mi raspolazemo (iako sam i dalje uvjeren da su se samo pretvarali da ne znaju kineski), na kraju im uspijevamo odgestuitkulirati da trazimo mjesto za prespavati i odlazimo u potpuni mrak izrovanim zemljanim puteljkom do ilegalnog hotelcica.
Vracamo se u restoran, gdje nas potpuno ignoriraju, sve dok ja ne pokazujem na naslagane gajbe Beerlao, jedine, ali zato izvrsne laoske pive.
Jos da su stolnjaci kockasti...
Blijedo se gledamo s gazdaricom dok smisljamo kako da narucimo nesto za jesti, jer menija nema, a nema ni nikoga drugoga u restoranu da pokazemo sto zelimo...nakon krace tisine, ona izgovara jednu jedinu rijec: “Soup!” “Jeeeeeeeeeee, soup!! Moze!!”
U nevjerici gledam kako gazdarica uzima nacijepana drva i potpaljuje vatru da bi nam pripremila juhu. Odlucujem ostatak zivota prozivjeti u Laosu.
Ludi Japanac, kojeg smo par sati ranije, putem, pokupili, nakon dvije pive pita za zahod tako da stane pred par domacih koji pored nas gledaju televiziju i vrlo im zorno prikaze sto mu je na umu. Placem od smijeha i istovremeno ocekujem da nas zestoko istamburaju zbog opscenosti i izbace na ulicu. Ponovo placem od smijeha kad, isti taj Japanac, dok na povratku promatramo zvijezde, upada u jarak, gubi kljuceve i onda rukom desetak minuta ceprka po crnoj, smrdljivoj, sluzavoj vodi, vadeci zestoko usmrdjene, poluraspadnute komade smeca raznovrsnog porijekla.
I potom jutarnje cekanje autobusa, za kojeg ne znamo kada ce i hoce li uopce doci, a jos manje gdje bi trebao stati, jer nigdje nema oznacene autobusne stanice, pa cekamo nasred ulice.
Post je objavljen 22.06.2007. u 10:40 sati.