Hiperborealni vjetrovi

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

25.11.2006., subota

Kina u Kini


Mogao bih reci koju i o kulturi odlaska u kino u Kini.
Nema je.
Kinezi ne idu u kino. Ajde, jedan vrlo, vrlo mali postotak ode jednom ili dva puta godisnje. Tu sam preko dvije godine, a bio samo jednom (zapravo lazem, ali vratit cu se jos na to). Sramota za jednog (bivseg) polufilmofila. Ali, kao sto rekoh, kultura odlaska u kino ne postoji, sto znaci da bih glavnom trebao ici sam, kad se i ide, ide se u multiplekse, koji su vise manje posvuda po svijetu isti, prikazuju imbecilne filmove, a i karta je skupa. Odnosno priblizno kao i kod nas. Za Kinu je to kao da je kod nas stotinjak kuna. I na kraju, ali zapravo najbitnije, vecina je filmova sinhronizirana na kineski. Tako da, hocu li ici u kino, prije moram nazvati i pitati je li film sinhroniziran (fala svim bozima kaj smo mi mala zemlja pa se ne isplati sinhronizirati. Ali sve strahujem da ce i donas jednog dana stic to zlo.)
Zato je taj jedan puta kada sam otisao bilo posteno. Bila je to najskuplja kino ulaznica koju sam platio u zivotu. Kostala je jedno pedesetak kuna. Isli smo pogledati KingKonga, u neki multipleks, naravno, ali ispostavilo se da su prodali sve ulaznice za obicne dvorane i da mozemo dobiti samo ulaznicu za VIP dvoranu. Ajde, kaj sad, uzeli mi te karte i otisli do dvorane. A kad tamo foteljetine, metar siroke, a upadnes jedno pola metra u nju. U prvom redu imaju jos i automatsku masazu. A za trosatni film tako nesto vrlo dobro dodje. Tako da je ispalo da sam tu bio u najluksuznijem kinu koje sam ikada vidio. Tipicno za Kinu. Tko je tu bogat, stvarno je bogat. (Bili smo jednom vani na karaokama i bio u drustvu neki tip koji ima svoju firmu za kompjutersku opremu ili nesto slicno, i odjednom se ovaj digne i ode van. Za pol sata, evo ga nazad u drugoj odjeci. I onda mi kaze frend da on to tako najnormalnije – ne pere mu se odjeca, nego kad se zamaze, ode do trgovine i kupi si novu. A staru baci.)
Ali, kao sto rekoh, bijah ja u kinu dva puta. Naime, prikazivao se u obliznjoj dvorani film kojeg je Partija snimila u svrhu samopromocije te educiranja i razonodjenja neukog puka. I podijelila svim clanovima debele buntove besplatnih ulaznica da ih raspacavaju dalje, a kako se nadje poprilican broj takvih i u mom labu, dobismo i svi mi ostali bar po jednu. Naravno da nitko normalan nije isao to gledati i da sam se nasao u kinu u ranopopodnevnom terminu s jos par stotina kineskih penzionera prvoboraca uzivajuci u prici o pozrtvovnom partijskom funkcioneru, koji cijeli film polako umire od neke misteriozne bolesti, ciji su simptomi da se covjek, upravo dok nosi vrecurdu punu hrane i ostalih potrepstina do nekog siromasnog cice koji zivi daleko u brdima, odjednom uhvati za trbuh i par minuta, uz bolnu grimasu na licu, mucno stenje. Ostalo vrijeme nalazi zenu nekom tipu koji se hoce ozenit, kupuje od svojeg novca fotoaparat tipu koji zeli otvoriti fotografsku radnju, nabavlja ljudima ugalj za zimu, licno ga lopatom tovareci na kamion...uglavnom, odrzava pola sela na zivotu, dok sam skapava od gladi. I zanemaruje obitelj. Kad smo vec kod obitelji, i zena mu boluje od neke misteriozne bolesti, stalno je u krevetu i kroz cijeli film izgleda ko da je na samrti i samo cekas kad ce vec jednom odapet. Al ona ipak prezivi. Mora ostat neko i o djeci brinut kad on otegne papke na kraju. Ali film je sniman u nekom prilicno zabitom dijelu Kine, tako da sam uzivao u krasnim, starinskim drvenim kucama. I u filmu, naravno, Partija gradi ljudima nove, betonske da, jadni, vise ne bi morali zvjeti u onim starim, drvenim.


- 09:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

20.11.2006., ponedjeljak

Spanverkel?

Kad smo Bill i ja proslog proljeca odlucili napraviti, u Wuhanu dotad nevidjeno, prase na raznju, a YiLan i Kristof uskocili i to omogucili, neki nam Svabe rekose da se to u njih zove "spanverkel". Nama se ime dopalo i, osim sto smo cijeli dogadjaj nazvali tim imenom, isto je postalo i dio wuhanskog folklora te sad npr; kad god u Vox dodje neki njemacki bend, neki provokatori iz publike (khm) cijelo vrijeme urlaju "SPANVERKEL!!!"
U skladu s time, kad je Kristof nedavno predlozio da ponovimo to sve skupa, ali ovaj puta s janjcem, nije nam preostalo drugo nego ponovo cijeli dogadjaj nazvati istim imenom. Pa makar bilo pogresno.



Kako Kinezi nisu bas familijarni s tim lijepim barbarskim, balkanskim obicajima, nazalost dobismo janjca bez glave. Pokusaji da nadomjestimo taj nedostatak, nisu bas dali neke spektakularne rezultate.

Photobucket - Video and Image Hosting


A imao je i neki cudan, golem, mastan rep, kakvog dosad ne vidjeh. Ali za kojeg ce se kasnije ispostaviti da je skoro pa najbolji dio spomenutog janjca. Ajde, ne odricem mogucnost da je tome kumovala i razina intoksiciranosti nas nekolicine koji smo bili tog dojma, ali ovdje je to bolje i sazetije opisano nego sto bih ja ikada bio u stanju to uciniti pa necu dalje mljeti.

Photobucket - Video and Image Hosting


Dokaz da Kineskinje, osim sto su zgodne i seksi, znaju biti i korisne. Treba to zenit.

Photobucket - Video and Image Hosting


Bio je tamo u blizini i Čiča, čiji legendarni status vjerujem da ne treba dodatno pojasnjavati.

Photobucket - Video and Image Hosting


Dnevni boravak.

Photobucket - Video and Image Hosting


Ekipa iz dnevnog boravka.
Reklo bi se da neki od njih imaju malcice cudne sklonosti.


Photobucket - Video and Image Hosting


Carlos. Kubanac. Legenda.

Photobucket - Video and Image Hosting


Hepiend. Kojeg se ja sjecam vrlo mutno, u fragmentima i dobri dijelovi filma nedostaju. Sto i ne bi bilo tako lose da nisam bio jedan od dvojice koji su ga trančirali. Nekim čudom, čini se da su mi svi prsti jos uvijek na broju.

Photobucket - Video and Image Hosting


Vjerujem da je jedno devedesetak posto ljudi imalo otprilike ovakvu sliku onoga sto se zbiva. Sto je, dakako, znak da je tulum bio dobar.

Photobucket - Video and Image Hosting


Ostalih deset posto nista nije vidjelo.
Ali cini se da mi je sva ona repna mast pripomogla da se malo priberem te da budem samo pijan, tako da sam, kad smo kasnije svi posjedali oko vatre (a igrom slucaja, sve se skupa odvijalo bas na samo Martinje), odlucio upoznati ekipu i sa ostalim lijepim rvackim martinjskim obicajima (znaci, osim napijanja) pa im otpjevao "dosel bu dosel Sveti Martin...". Zanemarimo li pocetnu torturu, pokazalo se to kao savrsen potez jer su i ostali prihvatili pa smo nakon toga culi kentakijske, belgijske, kubanske, mississipijske, kolumbijske i nepalske narodne pjesme. Bilo straobalno dobro.
Na proljece ponavljamo.








- 17:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.11.2006., ponedjeljak

Sise, guzice i ostale ljepote

Otkako sam se vratio nazad, svim sam se snagama posvetio proucavanju ozbiljnog znanstvenog problema kineskih guzica. Zenskih, naravno. Prilicno me ljudi pitalo zasto nisam nasao djevojku Kineskinju i uglavnom su moji pokusaji objasnjavanja da nemam o cemu pricati s njima naisli na vrlo nizak stupanj razumijevanja kod sugovornika. Jedina prilika kojom sam naisao na koliko-toliko razumijevanje bila je kad sam napomenuo da imaju ravne guzice. Te se tako ja sad bacio u podrobnije razmatranje tog problema i zakljucio da je udio ravnih i ravnjikavih pozadina uistinu mnogo veci nego u nekim drugim dijelovima svijeta i da bi stvarno bilo interesantno otkriti koji je evolucijski razlog tome.
A usput sam se dosjetio i odgovora s kojim nema sanse da omanem; odsad kad me pitaju zakaj nemam curu Kineskinju, odgovaram da imaju male sise. Garantirano ima da klimaju sa potpunim razumijevanjem i odobravanjem. Ma zapravo situacija uopce nije tako losa i morao bi biti Ribafish da bi prigovarao zbog manjka djevojaka kojima kraljesci stenju i skripucu od napora pod golemom tezinom grudnoga podrucja. A u krajnjoj liniji, mozda sam i ja pomalo kao spomenuti, samo u pogledu drugog ciljnog podrucja. I mozda stanje pozadinsko uopce i nije tako lose kao sto se meni cini da jest.
Mada, prosjek (i sprijeda i straga) jest prilicno los, ali mislim da je glavni razlog tome sto su djevojke manijakalno opsjednute drzanjem linije, dijetama i slicnim katastrofama te vecinom izgledaju ko da su stigle ravno s modnih pista, Ausvica, ili nekog slicnog mjesta (zapravo, trebao bih ovdje upotrijebiti neki japanski konclogor, ali ne znam ni za jednog, a ne bi ni vama vjerojatno puno znacilo pa ipak ostajem pri starom dobrom Ausvicu), a takve ionako ni inace ne gledam pa me ni problem nepostojecih sisa ne opterecuje. One pak koje povremeno nesto i zameze, uglavnom su prilicno lijepo i seksi gradjene, krasno zaobljene na svim strateskim mjestima i zapravo bih mogao cak i reci da u prosjeku izgledaju bolje nego djevojke unas (sve mi se cini da bih si ovom recenicom mogao navuc na vrat mrznju kompletne zenske celjadi u domaji. Nadam se ipak da ih dovoljno malo cita ovaj blog i da cu se moci bez vece opasnosti po zivot jednom vratiti u istu).
Dapace, neko sam vrijeme cak mislio da cu morati prestati ici na jogu jer se uopce nisam mogao koncentrirati na vjezbe zbog necistih i gresnih misli koje bi me obuzimale od pogleda na trenericu, a nekoliko sam puta ovdje (istinabog, vise tamo u juznijim dijelovima) naletio i na onu posebnu vrstu djevojaka, na koju inace vrlo, vrlo rijetko nailazim, a u cijoj bi mi se blizini poceli znojiti dlanovi, zaustavljati svi racionalni procesi u mozgu, crveniti se pred ocima, opasno stekati pejsmejker, i pokusavao se prisjetiti kolike li su ono kazne za silovanje u Kini. Ali eto, nekako se pribojavam tih kineskih zatvora, a s druge sam strane prevec nesposoban da bih se spetljao s curom s kojom nemam o cemu pricati. A ko za inat, kad se jednom u sto godina i dogodi da naletim na Kineskinju koja razmislja na dovoljno interesantan nacin da bih se mogao za nju zagrijati, uvijek ispadne da je jedna od oni ausvicovki. Desilo mi se da sam jednoj takvoj djevojci cisto prijateljski stavio ruku na rame. I sav najezen odskocio dva metra u zrak kad sam dobio vrlo direktan i neposredan uvid u stanje njene kljucne, lopaticne i nadlakticne kosti, a pogotovo zglobovlja im medjusobnog. A ne smijem ni pomisliti sto bi se desilo da krenem pipkati pod majicu i napipam rebra. Jos se godinama ne bih oporavio od takve traume.


Da ne biste rekli da klepecem bezveze kad kazem da su Kineskinje vrlo zgodne

Photobucket - Video and Image Hosting


- 10:06 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.11.2006., srijeda

Večernja molitva

Hvala Ti Bože sto si nam dao religiju te tako nebrojenu djecu osudio na nesretno i traumaticno djetinjstvo u obiteljima religioznih fanatika, sto je natjeralo neke od njih da kasnije, posto su izrasla u nesretne, traumatizirane i izgubljene ljude to pokusaju izraziti kroz umjetnost, i stvore prekrasna, uznemirujuca, mracna, rastrgana, izgubljena i depresivna djela.
I time posredno ucinio moj zivot ljepsim.



P.S. Eto kako malo slusanja 16 Horsepower moze od covjeka zacas stvoriti konvertita.
- 17:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.11.2006., petak

Tama na rubu grada


Kinezi su izuzetno gostoljubiv narod i vrlo ce ti rado pomoci zatrebas li to. Tako su se i prema meni, onomad po dolasku u Kinu, kad sam se nasao u situaciji da ne poznajem bas nikoga i da si pod hitno moram stvoriti krug poznanika, pokazali vise nego susretljivi. Izmedju ostalog, i jedan me kolega, inace Wuhanac, pozvao u nekoliko navrata da ga posjetim kod kuce.
Te sam se tako nasao u dijelu Wuhana koji se naziva “wuhanskom spavaonicom”. Molio bih da uocite da govorimo o gradu bez ikakvih sadrzaja, koji se moze bez ikakvog pretjerivanja opisati kao desetmilijunska radionico-spavaonica. A ovo je dio takvog grada u koji nekoliko milijuna ljudi dolazi samo prespavati. Koji se sirio potpuno neplanski, tako da su zgrade u prosjeku udaljene oko metra jedna od druge. U kojem nema mjesta ni za sto drugo osim za zgrade i ulice koje vode do njih. U kojem se nebo nazire samo kao uska, siva crtica tamo negdje u daljini.
Vitrina u stanu mogla se naci u bilo kojem dijelu svijeta, u vlasnistvu bilo koje obitelji koja je iz siromastva odjednom uspjela probiti si put do, cijeli zivot sanjane, srednje klase, te to i pokazati plasticnim cvijecem u vazi, keramickom figuricom macke u prirodnoj velicini, a nasla se i pokoja kugla s onim leprsajucim snijegom unutra. I sve sto vec ide uz to. Ukljucujuci i majku azdaju, dvojicu razmazenih sinova i nezamjetnog oca koji sutljivo ispija svoju svakodnevnu flasu vina i zalijeva lijehu ruza na terasi. Da, terasi. Naime, povoljna financijska situacija u kojoj su se u jednom trenutku nasli zahvaljujuci omanjem, ali uspjesnom pogonu za proizvodnju sofa (“ša fa” na Kineskom, kad vec pitate), otvaranje kojeg im je, tamo negdje ranih devedesetih, omogucila nova kineska politika poticanja sitnog poduzetnistva, pruzila im je priliku da kupe stan u prizemlju uz kojeg je islo i dvoriste pride. Mozda je malo pretjerano dvoristem nazivati betoniranu terasu velicine kakve ovece sobe, stijesnjenu izmedju sa svih strana gusto naguranih visekatnica, a usto i okruzenu oko dva i po metra visokim betonskim zidom, s razbijenim staklom pozapikanim po vrhu, ne bi li se tako omelo nezeljene uljeze. Ali i to je dovoljno za, vec spomenutu, lijehu ruza, a pokazalo se idealnim i kad je djedu onomad umrla supruga, jer nije to bas dobro podnio, pa su odlucili dovesti ga iz njegovog sela da zivi s njima u velikom gradu te mu na opisanoj terasi zazidali kucerak, bez struje, dovoljno velik samo za jednu sobicu u kojoj se nalazi, osim sivog, betonskog poda, stropa i zidova, samo krevet i stolic sa slikom pokojne mu supruge.
Te odonda starac svako jutro pjeske odlazi do, oko pola sata hoda udaljenog, pogona za proizvodnju sofa, tamo sjeda na sklepani, neudobni stolcic bez naslona i provodi dan suteci, malo promatrajuci radnike, a malo ljude koji prolaze ulicom. Kada radnici veceraju, skupa s njima pojede svoju zdjelicu rize i potom krece polako nazad, tiho se provuce kraj obitelji zabavljene gledanjem televizije i zatvara vrata svoje sobice.
Nisam odavno bio tamo, a kako stoje stvari, sumnjam da i hocu. Naime, bio sam prisiljen prekinuti druzenje sa spomenutim kolegom jer se ispostavilo da je, s oprostenjem, toliko glup da sam nakon nekog vremena provedenog u njegovoj blizini imao neodoljivu potrebu lupati glavom o zid. Svojom, njegovom, bilo cijom. Te se sad u interesu opcenarodnog zdravlja samo pozdravljamo u prolazu.
Ali jos se uvijek ponekad sjetim starca koji iz svojeg hladnog, skucenog i ruznog sobicka izlazi u wuhansko zimsko jutro, na vec u rano jutro umorno, sivo i staro sunce, polako prolazi prasnjavim ulicama punim smeca, kraj ruznih, sivih zgrada, sjeda na svoj stolcic, i ceka smrt.

- 08:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>