Kinezi su izuzetno gostoljubiv narod i vrlo ce ti rado pomoci zatrebas li to. Tako su se i prema meni, onomad po dolasku u Kinu, kad sam se nasao u situaciji da ne poznajem bas nikoga i da si pod hitno moram stvoriti krug poznanika, pokazali vise nego susretljivi. Izmedju ostalog, i jedan me kolega, inace Wuhanac, pozvao u nekoliko navrata da ga posjetim kod kuce.
Te sam se tako nasao u dijelu Wuhana koji se naziva “wuhanskom spavaonicom”. Molio bih da uocite da govorimo o gradu bez ikakvih sadrzaja, koji se moze bez ikakvog pretjerivanja opisati kao desetmilijunska radionico-spavaonica. A ovo je dio takvog grada u koji nekoliko milijuna ljudi dolazi samo prespavati. Koji se sirio potpuno neplanski, tako da su zgrade u prosjeku udaljene oko metra jedna od druge. U kojem nema mjesta ni za sto drugo osim za zgrade i ulice koje vode do njih. U kojem se nebo nazire samo kao uska, siva crtica tamo negdje u daljini.
Vitrina u stanu mogla se naci u bilo kojem dijelu svijeta, u vlasnistvu bilo koje obitelji koja je iz siromastva odjednom uspjela probiti si put do, cijeli zivot sanjane, srednje klase, te to i pokazati plasticnim cvijecem u vazi, keramickom figuricom macke u prirodnoj velicini, a nasla se i pokoja kugla s onim leprsajucim snijegom unutra. I sve sto vec ide uz to. Ukljucujuci i majku azdaju, dvojicu razmazenih sinova i nezamjetnog oca koji sutljivo ispija svoju svakodnevnu flasu vina i zalijeva lijehu ruza na terasi. Da, terasi. Naime, povoljna financijska situacija u kojoj su se u jednom trenutku nasli zahvaljujuci omanjem, ali uspjesnom pogonu za proizvodnju sofa (“ša fa” na Kineskom, kad vec pitate), otvaranje kojeg im je, tamo negdje ranih devedesetih, omogucila nova kineska politika poticanja sitnog poduzetnistva, pruzila im je priliku da kupe stan u prizemlju uz kojeg je islo i dvoriste pride. Mozda je malo pretjerano dvoristem nazivati betoniranu terasu velicine kakve ovece sobe, stijesnjenu izmedju sa svih strana gusto naguranih visekatnica, a usto i okruzenu oko dva i po metra visokim betonskim zidom, s razbijenim staklom pozapikanim po vrhu, ne bi li se tako omelo nezeljene uljeze. Ali i to je dovoljno za, vec spomenutu, lijehu ruza, a pokazalo se idealnim i kad je djedu onomad umrla supruga, jer nije to bas dobro podnio, pa su odlucili dovesti ga iz njegovog sela da zivi s njima u velikom gradu te mu na opisanoj terasi zazidali kucerak, bez struje, dovoljno velik samo za jednu sobicu u kojoj se nalazi, osim sivog, betonskog poda, stropa i zidova, samo krevet i stolic sa slikom pokojne mu supruge.
Te odonda starac svako jutro pjeske odlazi do, oko pola sata hoda udaljenog, pogona za proizvodnju sofa, tamo sjeda na sklepani, neudobni stolcic bez naslona i provodi dan suteci, malo promatrajuci radnike, a malo ljude koji prolaze ulicom. Kada radnici veceraju, skupa s njima pojede svoju zdjelicu rize i potom krece polako nazad, tiho se provuce kraj obitelji zabavljene gledanjem televizije i zatvara vrata svoje sobice.
Nisam odavno bio tamo, a kako stoje stvari, sumnjam da i hocu. Naime, bio sam prisiljen prekinuti druzenje sa spomenutim kolegom jer se ispostavilo da je, s oprostenjem, toliko glup da sam nakon nekog vremena provedenog u njegovoj blizini imao neodoljivu potrebu lupati glavom o zid. Svojom, njegovom, bilo cijom. Te se sad u interesu opcenarodnog zdravlja samo pozdravljamo u prolazu.
Ali jos se uvijek ponekad sjetim starca koji iz svojeg hladnog, skucenog i ruznog sobicka izlazi u wuhansko zimsko jutro, na vec u rano jutro umorno, sivo i staro sunce, polako prolazi prasnjavim ulicama punim smeca, kraj ruznih, sivih zgrada, sjeda na svoj stolcic, i ceka smrt.
|
