Hiperborealni vjetrovi

27.03.2006., ponedjeljak

Strah i prijezir u Yunnanu (ne, još nije zadnji)

Put za Katmandu

Lijiang, gradic vrlo ocuvane, autenticne arhitekture, uz cije ulice teku desetine potocica.

A ulicama rijeke. Rijeke fotoaparata, kamera, novokupljenih suvenira, skupih planinarskih cipela koje planina nisu i nece vidjeti, maskirnih hlaca od goreteksa, suncanih naocala sa specijalnom zastitom od uv zracenja. Rijeke iz kojih vire na stotine raznobojnih zastavica koje pastiri koriste da drze svoja stada na okupu. Nismo razvili tamna jedra na vjetru, ali podigli smo sidra i, praceni uvjerenjem da prokleta mogucnost izbora mora da postoji i simptomima visinske bolesti, pobjegli odatle. (Tog je jutra, naime, naglo padao tlak, sto je u kombinaciji s velikom nadmorskom visinom rezultiralo sasavim simptomima; dok je Bill, mrtvacki blijed, poput zombija teturao za nama, Xiao Lu i ja smo, uz laganu vrtoglavicu, imali iznenadne, bezrazlozne i nezaustavljive provale smijeha. Kasnije, kad je dosao sebi, rekao nam je da je imao osjecaj kao da mu se mozak potpuno zakrecio i zablokirao i da ce se svakog casa onesvijestiti, a mi smo mu djelovali kao da smo se nadisali plina smijavca. Visinska bolest je zakon.)
Zaustavili smo se u obliznjem seocu po imenu “Zavrsetak rijeke”. Iako je i selo je bilo prilicno komercijalizirano, osim nesto drukcije arhitekture (ja sam uzivao u kucama gradjenim od blokova napravljenih od zemlje pomijesane sa slamom),

i atmosfera je bila potpuno drukcija, s mnogo vise duha i, sto je najbitnije, s mnogo drukcijim sastavom ljudi. Osim toga, za razliku od Lijianga, koji je samo usminkana kulisa za turiste, ovdje turizam i tradicionalni seoski zivot jos uvijek uspijevaju koegzistirati, tako da mozes sjediti u superukusno uredjenom baru (sve je od grubog drveta, s gomilom autohtonih ukrasa i detalja. Cak je sve toliko ukusno poslozeno da me to malo i smetalo jer je bilo ocito da sva ta mjesta moraju drzati Kunminzani. Ali odusevila me ideja za sjedenje za sankom: umjesto na barskim stolcima, sjedi se na grubo istesanom balvanu. Mjestimicno prebace i pokoje krzno preko njega. Obicno psece, rekao bih. Budem li ikada imao svoj bar (mos’ mislit), uz sank ce biti balvan!)…vrakmater, di sam ono stao…ah! znaci: mozes sjediti u superukusno uredjenom baru i promatrati lokalne krave kako samo par metara dalje u miru cupkaju sijeno iz nekog stoga. Odmah smo se osjetili mnogo bolje (ja pogotovo) i nasli sobe iz kojih se izlazi u straznji dio dvorista sa stolom smjestenim u hladu bambusa i kakija, koji ce se ubrzo pokazati kao idealno mjesto za zagrijavanje pred izlazak. Jeftinim, umjetnim, ali ucinkovitim vinom. A sto se mjesta za spomenuti vecernji izlazak tice, otisli smo rucati na krov nekog restorana, odakle se, negdje na kraju sela, mogla vidjeti vijoreca jamajkanska zastava. Naravno da vise nismo puno dvojili.
Navecer se pokazalo da je rijec o omanjem zatvorenom dvoristu, na sredini kojeg je vatra, nad kojom je odojcic na raznju (tu imaju obicaj peci odojke od svega tri do cetiri kile) i da i tamo imaju balvan uz sank. I nekoliko opicenih Kineza u stalnoj postavi. I da se pusta cisto podnosljiva glazba (uglavnom rege, naravno. Opcenito me iznenadilo koliko je rege popularan u ovom dijelu Kine. To valjda ide uz marihuanu? Cak i one babe upotrebljavaju naziv gandza.) A izmedju vatre i sanka je taman ostalo prostora za jedno dva metra drvenog platoa, za koji smo Xiao Lu i ja zakljucili da ce idealno posluziti kao plesni podij i odmah se poceli razbacivati (jel, ne treba zaboraviti da smo dosli zagrijani). Tako da se lagano pospana atmosfera u trenutku naseg ulaska u bar zacas radikalno promijenila i jedno pola sata kasnije, pol je bara udaralo u kojekakve bubnjeve, bongoe i slicne naprave, konobar je bubnjao po sanku, bocama i flasama, neki lupetali po limenkama pive, a ostali manijakalno skakali u ritmu. U Kini definitivno nikad nisam dozivio nista slicno. I tako je vise-manje bilo svaku vecer. Jedino sto ce se kasnije te veceri pokazati da je smjestanje vatre tako blizu sanka bio pogresan potez, jer su u bar upala neka dvojica Engleza (decki imaju najbollje zanimanje ikada: grade teleskope! I samo putuju okolo po svijetu.), i u tipicno britanskoj maniri, totalno se unistili u alkoholu. Onda je jedan odlucio ici plesati sa Xiao Lu, sto je uspjelo potrajati svega desetak sekundi jer su oboje zveknuli ravno u vatru. Na svu srecu je ona pala na njega. Al nije ni njemu nis bilo. Valjda su pivska isparenja stvorila neki zastitni sloj? Stvarno me zanima kaj je na kraju bilo s njima dvojicom jer su se pokupili doma jedno pola sata prije nas, da bismo, tih pola sata kasnije, po izlasku iz bara, otkrili da su uspjeli preci jedva pedesetak metara. Prvo padne jedan, pa mu drugi pokusa pomoci da se digne, pa padnu obojica, pa se jedan opet uspije dici, napravi par koraka i okrene se da priceka ovog drugog koji se konacno uspio pridici, ali za to vrijeme i on padne pa drugi dodje do njega i pokusa mu pomoci da se digne… i tako u krug. Jos sam zaboravio napomenuti da je tik uz bar bilo i neko jezerce kristalno ciste, ledene izvorske vode. I naravno da se nasao neki pijani kreten koji je zakljucio da je to idealna prilika za razladiti se jednim nocnim kupanjem.
Tak sam se pothladio da sam se do jutra tresao u krevetu.

Ljudi na slici nemaju nikakve veze s pricom (uz iznimku bledolikog pseta, ciji pogled sasvim dovoljno govori o tome u kakvom smo stanju bili vecinu vremena), osim sto se zadesilo da su se nasli u goreopisanom baru u isto vrijeme kad i mi, ali mislim da se vrlo lijepo moze primijetiti da su izgledom potpuno razliciti od ostatka Kineza.

- 04:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

21.03.2006., utorak

Strah i prijezir u Yunnanu (pa eto i trećeg)

The man who wanted to get high

Dali, osim sto je centar za uzgoj indijske konoplje u cijeloj Kini (na ulici ti uredno prilaze babe u narodnim nosnjama i u po glasa promrse: “gandža, gandža!”)

te samim time i neka vrsta hipijevskog centra Kine, pun upravo onakvih, ranije opisanih, barova i pun sasavih Kineza, kakvi se inace rijetko mogu vidjeti na drugim mjestima, je ujedno i gradic smjesten izmedju oveceg, za kineske standarde vrlo cistog, jezera koje je i sad, usred zime, bilo dovoljno toplo da bi se moglo brcnuti u njemu (sesnaestak stupnjeva), i planine vrhova pokrivenih snijegom. Kada sam na karti otkrio da je vrh na nesto preko 4000 metara, malo me opicio adrenalin pa sam krenuo put istog. Sto se pokazalo kao ne bas pretjerano pametan potez, tim vise sto sam krenuo tek oko podneva, pa onda nekoliko puta fulao stazu, da bih na kraju prema vrhu krenuo necime sto ce se ubrzo pretvorti u jedva prohodnu, i sto je jos gore, jedva vidljivu, stazicu. Nakon nekoliko sati probijanja kroz grmlje, stijene i mjestimicne nanose snijega, pracenog otezanim disanjem, vrtoglavicom i totalnom iscrpljenoscu, sto bih rado pripisao velikoj nadmorskoj visini, ali bojim se da je pravi uzrok u nedostatku kondicije, trbusini i mamurluku, shvatio sam da sam mozda napravio prilicnu glupost. Jer sunce je polako pocelo zalaziti, iza svakog vrha za koji sam mislio da je zadnji, uporno bi se pojavljivao novi, a znao sam da su sanse da cu po mraku pogoditi put nazad skoro nikakve. Buduci da mi se definitivno nije vracalo nazad istim putem, odlucio sam riskirati i nakon jos jedno pola sata penjanja (pri kojem se ipak otvorio pogled prema gore i otkrio da je vrh jos uvijek vrlo, vrlo daleko, sto me, kao sto mozete i pretpostaviti, bas i nije ispunilo mirom, srecom i spokojem) moj je puteljak ipak skrenuo ostro udesno i nakon par minuta skakutanja kroz snijeg do kojena (sto je morala biti prilicno smijesna scena, buduci da sam bio samo u gacama) izletio sam na siroku i utabanu stazu. Tamo sam ipak, da ne bih izazivao sablazan medju kineskim planinarima, obukao hlace i jos se jedno dva sata spustao nazad dole. Tako da je rezultat cijelog izleta bio; da sam se glupavo nasao u ranije opisanoj, ne bas bezazlenoj, situaciji; nisam dosao do vrha; ostatak sam putovanja imao zestoki muskulfiber.
Al bas mi je bilo krasno gore. Ja bi opet.

- 07:24 - Komentari (16) - Isprintaj - #

14.03.2006., utorak

Strah i prijezir u Yunnanu (drugi deo)

Realnosti u Daliju

Mala, mracna rupetina, dim (ne duhanski) ne mozes nozem rezati, u najmanju bi ruku trebala motorna pila, na sredini stol, oko njega ofucane, ali udobne klupe i na njima desetak ljudi sa svih mogucih strana svijeta. Na stolu waterpipe (vodena lula?) koja polako kruzi dok se vodi rasprava je li bolji Elvis ili Marley. Iako je rasprava mozda prejaka rijec za situaciju u kojoj svakih pet minuta ponetko, uglavnom neuspjesno, pokusa nesto reci. Mjesto izgleda otprilike onako kako ja zamisljam idealni (urbani) bar (urbani, jer je moj idealni bar ipak seoska birtija s debelom gazdaricom, koja na meniju ima samo pivo, domace vino i domacu rakiju. Losu.) i trebao bih se odlicno osjecati, ali cijelo mi se vrijeme po glavi motaju paralele s Garlandovim likovima iz “Žala”, koji provode zivot putujuci cijelim svijetom i pritom se smrtno dosadjuju. Iako on ne objasnjava uzrok tome, ovo me mjesto podsjeca na moju teoriju da je pravi uzrok dosade nemogucnost, ili nezainteresiranost, da se izadje iz vlastitog kulturoloskog kaveza. Koji ti onemogucava da vidis svo sarenilo, ljepotu i raznolikost svijeta kojim prolazis (ili rijecima Juana Matusa, ne vidis koliko je svijet cudan, zapanjujuc, impresivan i nedokuciv), nego se ovaj cini istim kamo god isao. I samim time, dosadnim.
Ali buduci da taj kavez obecava izlaske u barove, opijanje, plesanje i pokoji dzoint svaku vecer, nakon pocetnog opiranja i sam cu se ubrzo uvuci u njega i strasno se dobro provoditi iducih desetak dana. Zapravo, provesti najboljih deset dana otkad sam u Kini.
Mozda mi je teorija ipak pogresna?

- 01:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.03.2006., srijeda

Strah i prijezir u Yunnanu

The needle and the damage done

Nad Kunmingom, glavnim gradom pokrajine Yunnan (ona tik do Burme), u pola sest ujutro, konacno sam, nakon dugo vremena, vidio zvjezdano nebo. Bolji pocetak putovanja nisam mogao ni zamisliti. Zanemarim li laganu ukocenost i bol u ledjima, kao posljedicu tridesetsatne voznje vlakom, osjecao sam se savrseno. Ali isplatilo se i to istrpiti jer se u Guizhou, inace potpuno smedjoj pokrajini (bar u ovo doba godine), iz vlaka moze vidjeti poprilican broj autenticnih, ocuvanih seoca (i ona su smede boje), pa cak i pokoja ne sasvim prljava rijeka (dakle, uglavnom ne smedja te samim time prilicno odudarajuca od okolisa).
Kunming me dodatno osvojio i svojom specificnom arhitekturom, cak pomalo kolonijalnog duha, ali definitivno prepoznatljivih kineskih korijena. A taman u svitanje, zalutao sam u, jos neprobudjeni, stari dio grada s trosnim, klimavim kucicama koje samo sto se ne uruse. To je bilo prvi puta da sam u Kini uopce uspio vidjeti autenticnu urbanu arhitekturu (ne racunajuci palace, kule, hramove i slicne dosadne govnarije). Da vec dotada nisam bio potpuno osvojen, desilo bi se to kad me Xiao Lu (Billova (Bill je frend, Njujorcanin, koji me cekao dalje u unutrasnjosti Yunnana) prijateljica, Kunminzanka, koja ce se koji dan kasnije pridruziti nama dvojici) odvela u jedan od svojih omiljenih barova, gdje su sat vremena, koje smo proveli tamo, pustali Neil Younga. U Wuhanu sam godinu i po i mozda sam dva–tri puta u baru uspio cuti podnosljivu glazbu. Jab’ se selio.
Opcenito, Kunming, iako je jedno sestotinjak kilometara udaljen od najblizeg mora, a bogme i oko dva kilometra iznad razine istog, a rijeka koja protice kroz grad prije bi se mogla nazvati potocicem, odise atmosferom luckog grada. Mozda zbog klime. Cijeli se Yunnan, naziva “zemljom vjecnog proljeca”. Nikad hladno, nikad vruce, uvijek zeleno i skoro uvijek suncano. Tako da se tu doseljava veliki broj stranaca, a i dovoljno je daleko od Beijinga da bi politicki pritisak bio mnogo slabiji te tu pribjeziste nalazi i velik broj umjetnika. U svakom slucaju, ja uopce nisam imao osjecaj da sam u Kini.

- 14:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

02.03.2006., četvrtak

Žal

Na bozicno jutro, sto ja ne bih ni znao da mi vecer ranije nisu odjednom svi poceli cestitati, sto je zvucalo otprilike ovako: "Merry christmas!” Ja: “What?...Ah!...Zar vec?..Khm, thankyou, thankyou.”, reko, ajde, ima zivot u Kini stvarno dobrih strana. Dakle, na bozicno jutro, nesto prije sedam sati iskocio sam sa zvukom budilice iz kreveta…jesam vraga! Pridizao sam se najsporije moguce, milimetar po milimetar, ne bih li ublazio kotrljanje kamenja po zelucu. Potom jos par sekundi, nakon sto sam uspio sjesti, suzbijao navalu mucnine, ali to je bila uobicajena jutarnja praksa u Zhangjiangu, a uzroke sam lijepo opisao u prosloj prici, pa se nisam previse brinuo oko toga. Zatim izasao van u potrazi za onime zbog cega sam, prvenstveno, i dosao na jug Kine. Nekakav drukciji duh, arhitekturu i ugodjaj nego sto se moze naci u ostatku zemlje. Neku kinesku verziju mediteranskog ugodjaja. Nadao sam se to naci vec u Zhangjiangu, ali ponovo sam potcijenio homogenost kineske kulture i komunisticku teznju za potpunom jednakoscu svih ljudi. Odnosno uniformizacijom i standardizacijom cijele zemlje. (I eto ti Kine.) A znao sam i da moram sam otici u potragu jer Kinezi nisu u stanju shvatiti sto ja trazim i odveli bi me na neka nadaleko poznata turisticka mjesta. Ocekivao sam da cu tu atmosferu najlakse osjetiti na otocima i tako sam, jedno dva sata i dva autobusa kasnije, pun nestrpljenja dosao do mjesta odakle ide brod za otok po imenu Nao Zhou (buduci da juzni Kinezi ne razlikuju L i N, oni to izgovaraju Lao Zhou). Tu me drmnulo prvo razocaranje. S ruznog, prljavog i blatnog autobusnog kolodvora izasao sam ravno na pristaniste, odakle mi se otvorio pogled na sivo, plitko i prljavo more koje se spajalo sa sivim nebom i crnu, prljavu obalu na kojoj se nasrala nekolicina strahovito ruznih stambenjaka (otkrio sam da je ona odvratna navada oblacenja kuca u plocice i ovamo doprla),

a u luci sam otkrio da su im i ribarske barke sve slicne: tmurne, crne, cak pomalo jezovite. (Moram ipak priznati da je to na neki nacin i postenije. Ne glume nista, nego izledaju kao ono sto uistinu i jesu: alat za istrebljivanje.) Ali bar su drvene. Te ne potpuno bez sarma. Zato je brod koji vozi za otok bio tipicno kineski: ruzan, s ruznim plasticnim klupama unutra i bez mogucnosti da plovidbu provedes na palubi. A trajekti su crni, zauljeni, zastrasujuci monstrumi. Iskrcavsi se na otoku, otkrio sam da je navada gradjenja ruznih plocicastih stambenjaka i ovdje potpno zatrla svaki trag tradicinalne arhitekture. Malo me utjesila uobicajena istocnjacka ulicna zivost, placevi, ulicni prodavaci i sve ono ostalo zbog cega volim istok (pa i Kinu). Malo ohrabren to atmosferom, odlucio sam pjeske otici obalom i naci neko pusto mjesto da se bar malo odmorim od ljudi. (U Kini, barem ovoj koju ja poznam, ne postoji mjesto gdje nema ljudi. Trebalo bi sve zagovornike demografske obnove u rvata poslati na visegodisnju izbrazbu u Kinu da vide kakve rezultate daje obnova takve vrste. Stvarno, fascinantno koja je to masovna zaglupljenost. Valjda pod utjecajem neprestane propagande, ali primijetio sam da cak i ljudi koje nikako ne mogu nazvati glupima, dapace, koje uredno smatram pametnijima od sebe, govore o demografski opustosenoj Hrvatskoj…A mislim da je gustoca oko 90 stanovnika po kilometru kvadratnom. Dakle, debelo prenapuceno. Dalo bi se sad razvezati o svim psiholosko-socioloskim posljedicama zivota u ekstremno prenapucenoj zemlji kao sto je Kina, ali mozda nekom drugom prilikom.) Ideja da cu proci obalom se ubrzo pokazala neostvarivom te sam iducih sat vremena proveo provlaceci se kroz skladista i dvorista, bjezeci od lokalne razgoropadjenje psetadi i pritom otkrivajuci da tu raste neka posebno zlocudna vrsta cicaka koja se zabija cak i u kozu, lutajuci kroz povrtnjake, nadajuci se da Kinezi nemaju obicaj pucati po uljezima u kupusu, a u jednom sam trenutku cak zastao usred nekakvog cudnog humkastog terena, da bih vec u iducem trenu shvatio da sam zalutao zapusteno groblje. Izbivsi konacno na cestu, prestao sam se tvrdoglaviti i ustopirao prvi taksi-motor-trokolicu koji je naisao. To je ovdje, uz taksi-motore jedini oblik javnog prijevoza. Taksistici (buduci da cijelo vrijeme pricam protiv komunizma, bio bi red da kazem i pokoju dobru o njemu i da je, barem formalno, dosta napravo po pitanju ravnopravnosti spolova te se tako, izmedju ostalog, najnormalnije posvuda mogu vidjeti taksistice. Ali meni je ipak najdraze vidjeti curetke od dvadesetak godina i metar pedeset kako se za volanom golemih autobusa probijaju kroz Wuanske prometne krkljance. I voze bolje nego muski soferi!) sam rekao samo da me vozi do mora. Malo me cudno pogledala, a onda kimnula da se ukrcam u platnom natkrivenu kabinu. Iduci pola sata proveo sam na drvenoj klupcici, pritom okrvavljenim rukama (jel, cicci) trijebeci male zlocince iz odjece i promatrajuci polja banana tu i tamo prekinuta kakvim seocem. Da bismo na kraju dosli do, a cega drugoga, nego plaze koja je najveca, i jedina, turisticka meka na otoku. Jest da mi je naplatila duplo, sto se u Kini inace rijetko desava (valjda urodjeni otocki smisao za turizam), ali buduci da je i to bilo petnaestak yuana (jedva nesto vise od deset kuna), nisam se previse uzbudjivao. Potom sam i cuvaru plaze u zimskom periodu platio 3 yuana za ulaznicu. Pritom mi je objasnio da joj nisam smio toliko platiti za voznju. A ona me prije toga uputila kako da udjem na plazu bez placanja ulaznice. (Urodjeni otocki smisao za voljenje svojih suotocana.) Glavno turisticko odrediste je, izuzmemo li dvojicu klinaca koji su se pokusavali biciklom voziti po, premekanom, pijesku, bilo pusto.

Pogled na sivo nebo, sivo more i bijelu pjescanu plazu omedjenu potpuno crnim stijenama, na kojima se mogla vidjeti nekakva grozomorna, bijela betonska statua, mi je izazvao osjecaj totalne tjeskobe te sam se odlucio odmah pokupiti odatle i polako obalom krenuti nazad. S lijeva sivo, zapjenjeno more, pod nogama crne stijene, a s desna visoki betonski zid neke tvornice, farme ili neceg jos grozomornijeg, ispod kojeg se mjestimicno probijaju raznobojni potocici otpadnih voda. U tom mi je trenutku uglavnom bilo dosta i potpuno sam odustao od nade da je ovdje ista prezivjelo cvrstu, vojnicku, komunisticku cizmu. Na svu srecu, to raspolozenje nije dugo potrajalo jer sam ubrzo naisao na nekoliko simpaticnih, trosnih kucica stisnutih na stijenama izmedju mora i visoke zemljane obale. A naisao sam i na iducu plazu, koja nije bila turisticka meka, te me tamo oraspolozilo i bosonogo gackanje po pjescanim plicacima.

Jos sam tako neko vrijeme naizmjence skakutao po, sad samo sivim, stijenama i bosonog gackao po dugackim pjescanim plazama. A povremeno, dakako, preskakao i potocice kanalizacije koji su dolazili iz zastrasujucih, visokim betonskim zidovima ogradjenih, zdanja. Sve dok me jedno od takvih, ciji je zid dolazio do samog mora, nije prisililo da se pokusam probiti kroz sumarak u pozadini. Gdje sam uletio u minsko polje. Cini se da mjestani obliznjeg, zasad nevidljivog sela, nemaju obicaj graditi zahode u sklopu kuce. Ali i sto ce im. Imaju sumarak. Buduci da se ovaj pokazao neprohodnim, krenuo sam oprezno...vrlo oprezno, prema kucama koje su se pocele nazirati kroz drvece. Te se ubrzo nasao u skoro pa vrlo simpaticnom seocu. Dakako da se i tu mogla vidjeti pokoja dvo-trokatnica obucena u plocice, ali uglavnom su to ipak bile omanje kucice, opasane zidom i s malim dvoristem unutra. Uobicajena prljavstina, gomile smeca posvuda, i kineska navada da si kompletni zivotni prostor zabetoniraju i zatrpaju smecem su sprecavale da mi bude potpuno simpaticno. (Nemamo se ni mi bas puno razloga sprdati s Kinezima. Vecina ljudi bi si i kod nas uglavnom sve oko kuce izbetonirala. A ako malo razmislim, cijelo vrijeme gundjam protiv kineskih ruznih kuca i ruznih primorskih gradova, a da kod nas nisu prezivjele stare gradske jezgre, mjesta uz more bi sa svim svojim vikendicama izgledala podjednako ruzno kao i ove kineske grozote.) Skrenuo sam u jednu ulicicu koja je lagano zavijala ulijevo i spustala se prema dole te sam stoga zakljucio da bi me mogla opet dovesti do mora. Nakon par metara, odjednom sam, nekako podsvjesno, osjetio onu neopipljivu atmosferu primorskih gradova koju sam cijelo vrijeme trazio. Zapravo, da preciziram, onu zimsku, pustu, tihu, melankolicnu atmosferu koju toliko volim. Uzivajuci u svakom koraku, polako sam se spustao prema dole. Ubrzo su se culi i prvi glasovi i pred ocima sam imao onu sliku kad se kod nas spustis kroz potpuno tiho i pusto mjesto do luke i dole naidjes na pravu vrevu koju cini onih par stanovnika koji, ne bi li ubili dosadu, po cijele dane sjede dole u birtiji. Kad sam u prvom dvoristu kroz vrata vidio neku djevojku kako bosom nogom i zubima napinje mrezu ne bi li je pokrpala, znao sam da sam nasao ono sto sam trazio. Ali nisam jos znao da ce ono sto cu ubrzo vidjeti nadmasiti sva moja ocekivanja i najludje snove.
Selo je smjesteno uz, oko dvije stotine metara dugacku, pjescanu plazu. Ali s niskom, polozenom obalom iznad. Plaza je od valova zasticena dugackim kamenim rtom, u kojem su, medju kamenjem, smjestene i ribarske barke. Sve su crno-smedje. Osim donjeg dijela, koji je ofarban u zeleno. Omedjuje je pojas gustog grmlja i drveca kroz koje se probijaju puteljci do kuca skrivenih u zelenilu. Svako malo odatle ispadaju neki ribari ili njihova djecurlija. A otkrio sam da ovdje, za razliku od zenomrzacko-krscansko-katolickih zemalja, i zene idu namore. Buduci da ne postoji pristaniste, do barki se, pomocu motke, dopluta na ovecem komadu stiropora. Djeca sva hodaju okolo u japankama (iako nisam siguran da ih i oni zovu tako, hehehe) i necemu sto lici na pidzamu. Za onu cestu kojom sam se ja spustio, ispostavilo se da je glavni spust na more i da vodi ravno u centar seoskog zivota. Buduci da oni nemaju birtija, toga nazalost nije bilo, ali bio je dole nekakav ducancic, biljarski stol na otvorenom i nekolicina seoskih besposlicara smjestenih pod ovecim stablom na samom rubu plaze. Buduci da su svi zacudjeno buljili u mene i pitali se sta ja trazim tu, odsetao sam jedno pedesetak metara dalje, izvalio se na pijesak pod grmljem i neometan, osim od skupine znatizeljnih kokosi koje su se smucale tuda, promatrao ljude koji bi svako malo izbijali na pazu kroz puteljke skrivene u zelenilu.

Znam da nisam uspio prenijeti tu atmosferu zivota koji se odvija na plazi, ali morati cete mi vjerovati na rijec da je to bilo nesto posebno, potpuno drukcije od svega sto sam ikada ranije vidio. Imao sam dojam kao da je zivot na tom mjestu potpuno isti kao i prije nekoliko stoljeca. Samo sto prekupci dolaze po ribu, umjesto zapregama, trokolicama.
Zakljucivsi da bolje od toga necu naci i da bih si samo mogao pokvariti dojam, odlucio sam se vratiti nazad. Ali ja ne bih ja bio ja da sam to ucinio glavnim putem iz sela koji vodi nazad na cestu, vec sam to odlucio uciniti precicom. Nakon jedno sat vremena probijanja kroz nepregledna polja banana (nezrelih, nazalost), konacno sam dospio i do neke ceste, ali trebalo mi je jos pola sata hodanja uz cestu dok je naisla prva trokolica. Ponovo sa zenom za volanom. Volanom? Upravljacem? Cime vec. Ovaj sam puta bio pripremljen te sam se unaprijed pogodio za cijenu od 5 yuana. Jos sam u zelucu osjecao kamenje od jutros, ali buduci da sam dotad pojeo samo nesto voca, a bilo je vec popodne, bio sam prilicno izgladnio kad sam se vratio u grad odakle sam krenuo. Odmah sam se uputio put placa, nadajuci se da cu tamo naci neki restoran. Nadao sam se da i ovdje vrijedi pravilo kao i kod nas da su najbolje birtije uvijek na placu, samo, buduci da Kinezi nemaju birtije, kod njih restorani preuzimaju tu ulogu. A bas sam se zazelio jesti neke srdele ili nesto nalik tome. Bas neku narodnu ribu. Po drugi puta tog dana sam obisao cijelu ribarnicu, bolje reci, dio placa namijenjen prodaji ribe, kad sam spazio nekog tipa koji mi je pomalo izgledao kao gazda restorana kako sjedi na stolcu ispred neke tamne prostorije zadimljenih zidova, tik uz stand s ribom. Kad sam prisao blize i vidio tri stola unutra, shvatio sam da se uistinu radi o restoranu Ali nisam jos znao da se radi o najboljem restoranu kojeg sam ikada posjetio… (imate li neki dejavu? hehehe) Pitao sam ga ima li kakvu ribu. Nasto mi je on rekao da nema, ali da si ja sam kupim na placu, a da ce mi on pripremiti. Sav sretan, kupio sam od neke babe (ja to od milja) (ovajput) nesto sto mi je najvise licilo na srdele. Zapravo, rekao bih da je rijec o nekoj vrsti cipala. Pitao me samo da li ih hocu pripremljene na juhu ili frigane. Reko frigane. Nato sam ga pito imal kakvog zelenja, na sto me cudno pogledao i rekao mi da si odem sam kupiti. Tek sam onda pogledao bolje restoran i shvatio da se sastoji samo od jedne, jako prljave i zacrnjene prostorije s jednim sudoperom, par stolaca, vec spomenuta tri stola i podijem s plamenikom za kuhanje. A gazda je imao samo rizu i sve zacine i ostalo potrebno za pripremu hrane. Za sve drugo sto hoces jesti, izadjes par koraka van do standova na placu i sam mu doneses. Zakon! Zakon! Zakon! Vec sam rekao, ali reci cu opet, najbolji restoran u kojem sam ikada jeo!!! Srdelociple mi je pripremio savrseno, i povrce isto tako. Samo sto ga, od radosti, nisam izljubio. Jedino je mana sto nije imao svog domaceg vina, ipak smo u Kini. Pa sam ja narucio pivu. I skup je. Priprema hrane me dosla vise nego same namirnice: 5 yuana. A povrce sam platio 1 yuan i ribu 2 yuana. Sto znaci da me piva, koja je kostala 5 yuana, dosla skoro kao pola rucka.
Sretan i zadovoljan, polako sam se uputio prema luci i usput zastao da nazovem frenda i pitam ga gdje ce oni ici na veceru da im se pridruzim. Usput sam priupitao gospodju koja je bila zaduzena za javnoupotrebne telefone kada ide zadnji brod za kopno. U sest sati. A u tom je trenutku bilo pet i pedeset. Rucak u zelucu je opasno protestirao, ali ipak sam otrcao do pristanista i u zadnji se cas ukrcao na brod. Sto je mozda bila i greska. Mozda sam se trebao vratiti u ono selo i prespavati na plazi.

- Komentari (10) - Isprintaj - #

ovo ti je definitivno najbolji post od kad te ja čitam :)) i svidjelo mi se što je skroz prožet nekim ludim humorom :D tako nastavi :))) pročitala sam ga u jednom dahu, i super si prenio sve te slike.. huh! znači sivo-crna je ta kina, vidim da je sve u tim bojama, a jebi ga. mogu si misliti kako im je šugava ta arhitektura budući da im je misao koji vodi zemlju isto šugava, heh..štaš.. moram primjetiti da imaš sreće što su im nazivi mjesta kratki i jasni (nao zhou) i da nisi npr. negdje u germany gdje su im nazivi mjesta kobasice :)) bilo bi to pogubno, kao i za tebe, tako i za nas čitače, hehe. umrla sam od smijeha kad si opisivao kako si bježao pred ludim psima nadajući se da te neće netko upucati-hehe!!!a ovaj restić pred kraj je čist okej, baš dobro..kupiš si sam šta hoćeš i ovaj ti to priremi :)) jeben izlet!!! aj lajk it... imaš koju sliku, man?? sa plaže možda?? zašto ne stavljaš više slika.. dobro, ne moraš sad staviti ih 100, al bar pokoju.. makar link na njih da se lakše učita blog... i da, trebao si ostat spavati na plaži, ja to ne bi zaboravila!! pozdrav iz snježnog zg-a.
Nika - 02.03.2006. (15:39) - blog - #

--------------------------------------------------------------------------------

hehe, genijalno! :) Malo me slomilo čitanje ovog bloka teksta bez odlomaka, al isplatilo se. Inače takve odmah gasim, al iskustvo je pokazlao da se kod tebe uvijek isplati pomučit se ;) Jedva čekam nove nastavke.
Zeko zna - 02.03.2006. (23:54) - blog - #

--------------------------------------------------------------------------------

Nika@ hvala :) drago mi je da ti se dopada. I obicno pokusavam pisati s ponesto humora, samo kaj ne uspije bas svaki put. U medjuvremenu sam otkrio da ima i dijelova Kine koji nisu samo sivo-crni. Stize i to ubrzo na blog. Plazu sam cak i uslikao, ali film mi je jos u foticu (nedigitalnom). Mozda je ubacim posthumno :) Zeko zna @ Jedva prezivio, a? :))Svjestan sam se na blog bas i ne bi trebalo stavljati ovakve kobase, ali kaj mogu, dan je bio takav - bez odlomaka.
Pklat - 03.03.2006. (10:29) - blog - #

--------------------------------------------------------------------------------

brate, ovo je za knjigu. kako se zvala piva?
ribafish - 04.03.2006. (00:39) - blog - #

--------------------------------------------------------------------------------

Gle kinez, ja stvarno ne znam kako ti se da to sve izmišljat i tako puno lagat! Ja sam prošli tjedan bio na toj plaži i uopce nije tako kako si ti opisao! Jucer su mi mahali ispred nosa sa isprintom nekakvog tvojeg maila kojeg si poslao u Rvacku! Mislim kakvo je to ponašanje??? Svi ga dobiju a ja ostanem zakinut! To ti je kao neka kineska fora ili koji k...? Gle čudno Ribafish nije spomenuo kineske maloljetnice u štramplama! Zaista čudno! Kae Riba, si se zasitil a? :))
Jo BaNaNa - 04.03.2006. (09:57) - blog - #

--------------------------------------------------------------------------------

bash si mi razveselio ovaj usrani dan! tvoji postovi su uvijek uzitak za duh i um:) samo, sto je nova ;)
drznica - 04.03.2006. (16:33) - blog - #

--------------------------------------------------------------------------------

čitajte bez obrva!
koka 3 - 04.03.2006. (18:09) - blog - #

--------------------------------------------------------------------------------

počne depresivno, završi super raspoloženo. super. ti bi valjda i u štakorovcu našao nešto zanimljivo za opisat'.
rutvica - 04.03.2006. (20:06) - blog - #

--------------------------------------------------------------------------------

Jel istina da kineska nogometna momčad broji 44 igrača + golman?
E.P. - 05.03.2006. (00:59) - blog - #

- 14:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>