Realnosti u Daliju
Mala, mracna rupetina, dim (ne duhanski) ne mozes nozem rezati, u najmanju bi ruku trebala motorna pila, na sredini stol, oko njega ofucane, ali udobne klupe i na njima desetak ljudi sa svih mogucih strana svijeta. Na stolu waterpipe (vodena lula?) koja polako kruzi dok se vodi rasprava je li bolji Elvis ili Marley. Iako je rasprava mozda prejaka rijec za situaciju u kojoj svakih pet minuta ponetko, uglavnom neuspjesno, pokusa nesto reci. Mjesto izgleda otprilike onako kako ja zamisljam idealni (urbani) bar (urbani, jer je moj idealni bar ipak seoska birtija s debelom gazdaricom, koja na meniju ima samo pivo, domace vino i domacu rakiju. Losu.) i trebao bih se odlicno osjecati, ali cijelo mi se vrijeme po glavi motaju paralele s Garlandovim likovima iz “Žala”, koji provode zivot putujuci cijelim svijetom i pritom se smrtno dosadjuju. Iako on ne objasnjava uzrok tome, ovo me mjesto podsjeca na moju teoriju da je pravi uzrok dosade nemogucnost, ili nezainteresiranost, da se izadje iz vlastitog kulturoloskog kaveza. Koji ti onemogucava da vidis svo sarenilo, ljepotu i raznolikost svijeta kojim prolazis (ili rijecima Juana Matusa, ne vidis koliko je svijet cudan, zapanjujuc, impresivan i nedokuciv), nego se ovaj cini istim kamo god isao. I samim time, dosadnim.
Ali buduci da taj kavez obecava izlaske u barove, opijanje, plesanje i pokoji dzoint svaku vecer, nakon pocetnog opiranja i sam cu se ubrzo uvuci u njega i strasno se dobro provoditi iducih desetak dana. Zapravo, provesti najboljih deset dana otkad sam u Kini.
Mozda mi je teorija ipak pogresna?
Post je objavljen 14.03.2006. u 01:57 sati.