Marketing
Strah i prijezir u Yunnanu (pa eto i trećeg)
The man who wanted to get high
Dali, osim sto je centar za uzgoj indijske konoplje u cijeloj Kini (na ulici ti uredno prilaze babe u narodnim nosnjama i u po glasa promrse: “gandža, gandža!”) 
te samim time i neka vrsta hipijevskog centra Kine, pun upravo onakvih, ranije opisanih, barova i pun sasavih Kineza, kakvi se inace rijetko mogu vidjeti na drugim mjestima, je ujedno i gradic smjesten izmedju oveceg, za kineske standarde vrlo cistog, jezera koje je i sad, usred zime, bilo dovoljno toplo da bi se moglo brcnuti u njemu (sesnaestak stupnjeva), i planine vrhova pokrivenih snijegom. Kada sam na karti otkrio da je vrh na nesto preko 4000 metara, malo me opicio adrenalin pa sam krenuo put istog. Sto se pokazalo kao ne bas pretjerano pametan potez, tim vise sto sam krenuo tek oko podneva, pa onda nekoliko puta fulao stazu, da bih na kraju prema vrhu krenuo necime sto ce se ubrzo pretvorti u jedva prohodnu, i sto je jos gore, jedva vidljivu, stazicu. Nakon nekoliko sati probijanja kroz grmlje, stijene i mjestimicne nanose snijega, pracenog otezanim disanjem, vrtoglavicom i totalnom iscrpljenoscu, sto bih rado pripisao velikoj nadmorskoj visini, ali bojim se da je pravi uzrok u nedostatku kondicije, trbusini i mamurluku, shvatio sam da sam mozda napravio prilicnu glupost. Jer sunce je polako pocelo zalaziti, iza svakog vrha za koji sam mislio da je zadnji, uporno bi se pojavljivao novi, a znao sam da su sanse da cu po mraku pogoditi put nazad skoro nikakve. Buduci da mi se definitivno nije vracalo nazad istim putem, odlucio sam riskirati i nakon jos jedno pola sata penjanja (pri kojem se ipak otvorio pogled prema gore i otkrio da je vrh jos uvijek vrlo, vrlo daleko, sto me, kao sto mozete i pretpostaviti, bas i nije ispunilo mirom, srecom i spokojem) moj je puteljak ipak skrenuo ostro udesno i nakon par minuta skakutanja kroz snijeg do kojena (sto je morala biti prilicno smijesna scena, buduci da sam bio samo u gacama) izletio sam na siroku i utabanu stazu. Tamo sam ipak, da ne bih izazivao sablazan medju kineskim planinarima, obukao hlace i jos se jedno dva sata spustao nazad dole. Tako da je rezultat cijelog izleta bio; da sam se glupavo nasao u ranije opisanoj, ne bas bezazlenoj, situaciji; nisam dosao do vrha; ostatak sam putovanja imao zestoki muskulfiber.
Al bas mi je bilo krasno gore. Ja bi opet.
Post je objavljen 21.03.2006. u 07:24 sati.