Put za Katmandu
Lijiang, gradic vrlo ocuvane, autenticne arhitekture, uz cije ulice teku desetine potocica.
A ulicama rijeke. Rijeke fotoaparata, kamera, novokupljenih suvenira, skupih planinarskih cipela koje planina nisu i nece vidjeti, maskirnih hlaca od goreteksa, suncanih naocala sa specijalnom zastitom od uv zracenja. Rijeke iz kojih vire na stotine raznobojnih zastavica koje pastiri koriste da drze svoja stada na okupu. Nismo razvili tamna jedra na vjetru, ali podigli smo sidra i, praceni uvjerenjem da prokleta mogucnost izbora mora da postoji i simptomima visinske bolesti, pobjegli odatle. (Tog je jutra, naime, naglo padao tlak, sto je u kombinaciji s velikom nadmorskom visinom rezultiralo sasavim simptomima; dok je Bill, mrtvacki blijed, poput zombija teturao za nama, Xiao Lu i ja smo, uz laganu vrtoglavicu, imali iznenadne, bezrazlozne i nezaustavljive provale smijeha. Kasnije, kad je dosao sebi, rekao nam je da je imao osjecaj kao da mu se mozak potpuno zakrecio i zablokirao i da ce se svakog casa onesvijestiti, a mi smo mu djelovali kao da smo se nadisali plina smijavca. Visinska bolest je zakon.)
Zaustavili smo se u obliznjem seocu po imenu “Zavrsetak rijeke”. Iako je i selo je bilo prilicno komercijalizirano, osim nesto drukcije arhitekture (ja sam uzivao u kucama gradjenim od blokova napravljenih od zemlje pomijesane sa slamom),  i atmosfera je bila potpuno drukcija, s mnogo vise duha i, sto je najbitnije, s mnogo drukcijim sastavom ljudi. Osim toga, za razliku od Lijianga, koji je samo usminkana kulisa za turiste, ovdje turizam i tradicionalni seoski zivot jos uvijek uspijevaju koegzistirati, tako da mozes sjediti u superukusno uredjenom baru (sve je od grubog drveta, s gomilom autohtonih ukrasa i detalja. Cak je sve toliko ukusno poslozeno da me to malo i smetalo jer je bilo ocito da sva ta mjesta moraju drzati Kunminzani. Ali odusevila me ideja za sjedenje za sankom: umjesto na barskim stolcima, sjedi se na grubo istesanom balvanu. Mjestimicno prebace i pokoje krzno preko njega. Obicno psece, rekao bih. Budem li ikada imao svoj bar (mos’ mislit), uz sank ce biti balvan!)…vrakmater, di sam ono stao…ah! znaci: mozes sjediti u superukusno uredjenom baru i promatrati lokalne krave kako samo par metara dalje u miru cupkaju sijeno iz nekog stoga. Odmah smo se osjetili mnogo bolje (ja pogotovo) i nasli sobe iz kojih se izlazi u straznji dio dvorista sa stolom smjestenim u hladu bambusa i kakija, koji ce se ubrzo pokazati kao idealno mjesto za zagrijavanje pred izlazak. Jeftinim, umjetnim, ali ucinkovitim vinom. A sto se mjesta za spomenuti vecernji izlazak tice, otisli smo rucati na krov nekog restorana, odakle se, negdje na kraju sela, mogla vidjeti vijoreca jamajkanska zastava. Naravno da vise nismo puno dvojili.
Navecer se pokazalo da je rijec o omanjem zatvorenom dvoristu, na sredini kojeg je vatra, nad kojom je odojcic na raznju (tu imaju obicaj peci odojke od svega tri do cetiri kile) i da i tamo imaju balvan uz sank. I nekoliko opicenih Kineza u stalnoj postavi. I da se pusta cisto podnosljiva glazba (uglavnom rege, naravno. Opcenito me iznenadilo koliko je rege popularan u ovom dijelu Kine. To valjda ide uz marihuanu? Cak i one babe upotrebljavaju naziv gandza.) A izmedju vatre i sanka je taman ostalo prostora za jedno dva metra drvenog platoa, za koji smo Xiao Lu i ja zakljucili da ce idealno posluziti kao plesni podij i odmah se poceli razbacivati (jel, ne treba zaboraviti da smo dosli zagrijani). Tako da se lagano pospana atmosfera u trenutku naseg ulaska u bar zacas radikalno promijenila i jedno pola sata kasnije, pol je bara udaralo u kojekakve bubnjeve, bongoe i slicne naprave, konobar je bubnjao po sanku, bocama i flasama, neki lupetali po limenkama pive, a ostali manijakalno skakali u ritmu. U Kini definitivno nikad nisam dozivio nista slicno. I tako je vise-manje bilo svaku vecer. Jedino sto ce se kasnije te veceri pokazati da je smjestanje vatre tako blizu sanka bio pogresan potez, jer su u bar upala neka dvojica Engleza (decki imaju najbollje zanimanje ikada: grade teleskope! I samo putuju okolo po svijetu.), i u tipicno britanskoj maniri, totalno se unistili u alkoholu. Onda je jedan odlucio ici plesati sa Xiao Lu, sto je uspjelo potrajati svega desetak sekundi jer su oboje zveknuli ravno u vatru. Na svu srecu je ona pala na njega. Al nije ni njemu nis bilo. Valjda su pivska isparenja stvorila neki zastitni sloj? Stvarno me zanima kaj je na kraju bilo s njima dvojicom jer su se pokupili doma jedno pola sata prije nas, da bismo, tih pola sata kasnije, po izlasku iz bara, otkrili da su uspjeli preci jedva pedesetak metara. Prvo padne jedan, pa mu drugi pokusa pomoci da se digne, pa padnu obojica, pa se jedan opet uspije dici, napravi par koraka i okrene se da priceka ovog drugog koji se konacno uspio pridici, ali za to vrijeme i on padne pa drugi dodje do njega i pokusa mu pomoci da se digne… i tako u krug. Jos sam zaboravio napomenuti da je tik uz bar bilo i neko jezerce kristalno ciste, ledene izvorske vode. I naravno da se nasao neki pijani kreten koji je zakljucio da je to idealna prilika za razladiti se jednim nocnim kupanjem.
Tak sam se pothladio da sam se do jutra tresao u krevetu.
Ljudi na slici nemaju nikakve veze s pricom (uz iznimku bledolikog pseta, ciji pogled sasvim dovoljno govori o tome u kakvom smo stanju bili vecinu vremena), osim sto se zadesilo da su se nasli u goreopisanom baru u isto vrijeme kad i mi, ali mislim da se vrlo lijepo moze primijetiti da su izgledom potpuno razliciti od ostatka Kineza.
|
