Strah i prijezir u Yunnanu

<	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti

Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

08.03.2006., srijeda

The needle and the damage done

Nad Kunmingom, glavnim gradom pokrajine Yunnan (ona tik do Burme), u pola sest ujutro, konacno sam, nakon dugo vremena, vidio zvjezdano nebo. Bolji pocetak putovanja nisam mogao ni zamisliti. Zanemarim li laganu ukocenost i bol u ledjima, kao posljedicu tridesetsatne voznje vlakom, osjecao sam se savrseno. Ali isplatilo se i to istrpiti jer se u Guizhou, inace potpuno smedjoj pokrajini (bar u ovo doba godine), iz vlaka moze vidjeti poprilican broj autenticnih, ocuvanih seoca (i ona su smede boje), pa cak i pokoja ne sasvim prljava rijeka (dakle, uglavnom ne smedja te samim time prilicno odudarajuca od okolisa).
Kunming me dodatno osvojio i svojom specificnom arhitekturom, cak pomalo kolonijalnog duha, ali definitivno prepoznatljivih kineskih korijena. A taman u svitanje, zalutao sam u, jos neprobudjeni, stari dio grada s trosnim, klimavim kucicama koje samo sto se ne uruse. To je bilo prvi puta da sam u Kini uopce uspio vidjeti autenticnu urbanu arhitekturu (ne racunajuci palace, kule, hramove i slicne dosadne govnarije). Da vec dotada nisam bio potpuno osvojen, desilo bi se to kad me Xiao Lu (Billova (Bill je frend, Njujorcanin, koji me cekao dalje u unutrasnjosti Yunnana) prijateljica, Kunminzanka, koja ce se koji dan kasnije pridruziti nama dvojici) odvela u jedan od svojih omiljenih barova, gdje su sat vremena, koje smo proveli tamo, pustali Neil Younga. U Wuhanu sam godinu i po i mozda sam dva–tri puta u baru uspio cuti podnosljivu glazbu. Jab’ se selio.
Opcenito, Kunming, iako je jedno sestotinjak kilometara udaljen od najblizeg mora, a bogme i oko dva kilometra iznad razine istog, a rijeka koja protice kroz grad prije bi se mogla nazvati potocicem, odise atmosferom luckog grada. Mozda zbog klime. Cijeli se Yunnan, naziva “zemljom vjecnog proljeca”. Nikad hladno, nikad vruce, uvijek zeleno i skoro uvijek suncano. Tako da se tu doseljava veliki broj stranaca, a i dovoljno je daleko od Beijinga da bi politicki pritisak bio mnogo slabiji te tu pribjeziste nalazi i velik broj umjetnika. U svakom slucaju, ja uopce nisam imao osjecaj da sam u Kini.

- 14:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>