Hiperborealni vjetrovi

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

24.02.2006., petak

Četverac s alkoholu sklonim kormilarom (četvrti)


Geni spužveni

Preostala tri dana (zapravo cetiri, ali ovaj jedan zasluzuje, i jednom ce i dobiti, posebnu pricu) smo isto tako proveli u vrlo zestokom i zahtjevnom ritmu. Dorucak, i to posteni, odlazak na neka predavanja, sto sam ja uglavnom uspjesno eskivirao (ionak' su na kineskom) i iskoristavao to za razgledanje grada, razgledanje seksi, uglavnom cak i ne premrsavih (mrsavost kineskinja i opsjednutost dijetama je isto prica za sebe. Drugom prilikom. Ali ipak: brrrr…) tamnoputih djevojaka, setanje po placevima, ribarnicama, luci i svim ostalim pitoresknim i interesantnim mjestima te prigrizajuci usput sve lokalne delicije koje bi mi se ucinile vrijednim isprobavanja (a moji su kriteriji postavljeni vrlo nisko), prekidajuci to nakratko samo da bih se pridruzio kolegama na rucku. I tako prodje dan i dodje doba vecere za sve sudionike skupa. I mene. Sto znaci da se tek sad pocinje zaozbiljno jesti. A i piti. Nakon toga se ide u karaoke bar gdje se pjevanja uglavnom hvata, dotad vec prilicno razularena, profesorska bagra. Ali narucuje se i nova posiljka piva, a stize i neki kikiriki, voce i slicne stvari da ima covjek sto prigrist pa se ni ostali nemaju na kaj zalit. A sve to na racun drzave. Di’s ljepse? Inace, ako ste se pitali, uredno sam u tih par dana vratio sve kile koje sam ovih nekoliko mjeseci mukotrpno skidao. Mjkuliimnjiovu.
Negdje treceg dana, usred vecere, taman dok sam u miru krsio brda hrane koju su nesmotreno ostavili predamnom, a nasla se i pokoja pivica u blizini, dolazi do mene cimer i kaze mi: ”Vrijeme je da ispunis svoju misiju.” I nije mi preostalo nista drugo, nego ostaviti sve, natociti si u casu zesticu prekrasnog imena (“Jelenov penis”. Pise na boci da ga suse pa samelju i da je zasluzan za posebnu aromu pica. Men’ se cisto dopalo.) i krenuti put stola za kojim je bila profesorska ekipa u misiju zbog koje sam i dosao ovamo. Naime, ja sluzbeno i nisam trebao ici na taj skup, ali cimer, koji je organizirao put za ljude iz svog laboratorija, mi je rekao da on moze spavati kod frenda te da ja tako, platim li si put, hotel i klopu imam za dzabe. Takvo se stogod ne odbija, ali povlaci za sobom i odredjene duznosti. Treba znati da u Kini pijenje obicno poprima oblik nekakvog natjecanja, uvijek se nazdravlja i pije se na eks. Sto si veca faca, to ce vise ljudi htjeti piti s tobom i pokusati te napiti. A cimerov je sef tamo bio ponajveca faca i on je znao da ce ga svi htjeti napiti te je zato htio iskoristiti moje balkanske gene i bolje podnosenje alkohola (zapravo, unas sasvim prosjecno. Ko zna kaj bi si Kinezi mislili da znaju kapacitete nekih od ljudi iz mog linkovlja. Vjerojatno bi se jos generacijama prepricavale legende), a i cinjenicu da cu ja, kao jedini stranac, biti podjednaka faca. I tako je dosao trenutak da podmetnem svoju jetru za opce dobro i idem piti sa svima po redu. A bilo ih je poprilicno. A moram priznati da ti starkelje mogu i popiti. Svejedno, nisam razocarao i ostao sam na nogama do kraja, dodatno sokirajuci svoju ekipu za stolom povremeno doteturavsi samo da bih podmazao grlo pokojim gutljajem pive. Da bolje klize ovi jelenji penisi.
Koji dan kasnije, Wuhan nas je docekao svojim sivim nebom, kisicom i sjevercem. Soba nas je docekala s, ne pretjerano gostoljubivih, desetak stupnjeva. I izostankom osjecaja da se vracas kuci.

Wuhanska reprezentacija u Zhangjiangu.

Image hosting by Photobucket


Ova je slika definitivno najblize sto sam dosad uspio prici razrjesenju trakavice o stramplama jer, iako je rijec o mladjahnoj znanstvenici (inace je cura vrlo simpaticna i draga), a ne o, hm, djevojci nekog drugog zanimanja, ova cura skroz udesno nosi vrlo specifican komad odjece koji se u kombinaciji s vrlo kratkim minicama cesto moze vidjeti i na tetama onih drugih, neznanstvenih profesija. Ovo bi se moglo opisati samo kao debele, ruzne, sinteticke strample i zapravo je prilicno uobicajen odjevni predmet ovdje. (One vunene zapravo znaju izgledati vrlo zgodno. Ove su samo ruzne. Nikada necu shvatiti navadu da, ako bas moras nositi nesto tako odvratno, obuces haljinicu i pokazujes to.)


- 03:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #
žute ( 24.02.2006. 07:56)

ova prva slijeva mi se čini vrlo simpatična (aparatczyk 24.02.2006. 09:00)

guliver među liliputancima po pijenju, a? koje ostvarenje sna - braniti boje svoje nacije u lokanju :) (rutvica 24.02.2006. 21:46)

ma ljubi te riba! sad daj sliku kupaonice!!!!!! i bolje ti je da se držiš jelenjeg penisa. mi imamo jelenu veljaču... (ribafish 25.02.2006. 00:31)

aparatczyk@ slazem se, dapace, cura je i vrlo zgodna rutvica@jedna od vrlo rijetkih prilika kad se malo razbudi moj atrofirani patriotizam :)) ribafish@ cek, cek, zbunjen sam, kaj oces sliku cucavca mog svagdanjeg? (Pklat 25.02.2006. 03:35)

jao, jao smijeha!! i štrample..i alkohol... :)))) nisam nikad mislila da se kod njih tako cuga, pogotovo da, ako si faca da će svi htjet s tobom cugat?! svašta ;)) a štrample... a jesu, ružne su.. možda da je neka druga boja ;))) (Nika je blogerica 26.02.2006. 05:10)

Je li bi mi mogao poslati njen mail? (aparatczyk 26.02.2006. 18:07)

štrample su grozne! ne vidim sharma u njima! moram ovdje u maniri četverogodišnje djevojčice reći da su moje bolje! ;) jelenov penis?! to bi se dobro prodavalo u konzumu, nema što:)) (drznica 27.02.2006. 01:11)

Nika je blogerica @ nisam siguran da bi puno pomogla neka druga boja, ali stoji da je ova najgora moguca aparatczyk@ zakasnio si, ni tjedan dana! Naime, toliko ima da se udala :) Nemam njen mai, ali mogu ga nabaviti ak si bas navalio drznica@ nije ti uopce losa ideja za biznis. Da ja nisam totalni nesposobnjakovic na tom polju, mozda bi se stvarno mogo i pokrenut neki uvoz jelenjih penisa :) (Pklat 27.02.2006. 03:56)

Zanimljivo, necu komentirati jer ne zeli biti prost. http://freshtalents.6x .to (xxx 27.02.2006. 13:28)
- 14:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.02.2006., ponedjeljak

Četverac s alkoholu sklonim kormilarom (treći)



Punim jedrima nasukani

Zhangjiang me docekao parom potpuno crnih ociju i divljim, neukrotivim pogledom u njima. Pa jos u kombinaciji s potpuno crnom kosom i vrlo tamnom puti vlasnice. Mljac. Naime, u kineskoj je kulturi nazalost prezivjela teorija da zene moraju biti bjelopute. I one to shvacaju vrlo ozbiljno. Tako da se u Wuhanu najnormalnije usred zime, zalomi li se koji suncani dan, mogu vidjeti kokosi kako otvoraju svoje damske kisobrancice ne bi li zastitle svoju ljepotu od zlotvornih suncevih zraka. A najtragicnije u svemu tome je da kineskinje zapravo relativno lako potamne. Zlocin. Nemam druge rijeci. Zlocin. Ali ja zabrazdio, a trebo bi dalje o Zhangjiangu. Docekao me i suncanim danom, temperaturom blizu dvadesetke i skoro pa pravom, meni tako dragom, atmosferom luckog grada, ne prevelikog, ne prezmazanog, ne precistog, jednostavno, atmosferom mjesta u kojem se covjek ne moze lose osjecati. A ugodno me iznenadila i spoznaja da Kinezi, kao uostalom i svi normalni ljudi, odlazak na znanstvene skupove, jer to je bio sluzbeni povod putovanja, koriste uglavnom za lokanje i prezderavanje. A ugodno me iznenadilo i ovih par cura koje su bile s nama jer u klopi uopce nisu puno zaostajale za mnom. A to nije lako. Buduci da smo prvih par sati po dolasku proveli jeduci, vec se smracilo kad smo uhvatili vremena da se prosecemo uz more, koje je, gle cuda, sivo. Ali iako je bez boje, lagao bih kad bih rekao da je i bez mirisa. Dapace, isti je prilicno intenzivan. Okus nisam provjerio, ali sudeci po mirisu, prilicno sam siguran da je vrlo pikantan. Ja sam bio malcice razocaran nedostatkom one prave luke, vec samo nekim usminkanim setalistem uz more. Da bih se utjesio, usput sam si kupio pivu. Skuplja je, ali i bolja nego u Wuhanu. Nisam jos stigao ni do polovice (mislim, flase), kadli stigosmo do nekog broda kojeg su, po uzoru na Zapadne primjere, umirovili, polunasukali i sad sluzi kao restoran. Onako izgladnjeli od polusatne setnje, nismo to mogli propustiti. Tek sam gore na palubi, naslonivsi se nonsalatno, s pivom u ruci, na ogradu, gledajuci u daljinu, u mrak i slusajuci zvuk valova koji udaraju u brod shvatio koliko mi nedostaje taj osjecaj slobode i koliko mi je potrebno da se odsidrim i otplutam nekamo. Naime, ironija je u tome, da nikad nisam tako malo putovao kao otkako sam dosao u Kinu, tako da mi je, kad sam malo primirisao osjecaj slobode, doslo da posaljem sve kvragu i zbrisem u nepoznato. Tih sam se nekoliko trenutaka, zamisljajuci da sam negdje daleko na pucini, osjecao otprilike kao da su me nakon par mjeseci pustili s lanca. Zablude sam postao svjestan tek kad sam uocio nekolicinu lancina koji su se spustali s broda i nestajali u plitkom, zamuljenom, prljavom moru. A i pogled u nebo me uvjerio da je broj zvijezda i dalje jedva pa dvoznamenkast. (Tek sam ovdje, u Kini, shvatio da nebo moze biti zatvor i u sirokim ulicama.) Moja razmisaljanja o bijegu u slobodu (ma, nemojte ga uopce slusat, govnara je zivot razmazio pa ovaj normalni zivot dozivljava kao zatvor) je prekinulo dozivanje s obliznjeg stola, cime me frend htio upozoriti da su stigle narucene dagnje i kamenice s rostilja. I to krasno pripremljene, s idealno doziranim cesnjakom, uljem (nazalost ne maslinovim) i limunovim sokom. Nedostajalo je jos samo par kapi vina u svakoj pa da bude savrseno...O cemu sam ono pricao? Zaboravio. Ma mora da je bilo nesto nevazno.

- 02:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Četverac s alkoholu sklonim kormilarom (drugi)



Čini li piva čovjeka

Vlak ide iz Beijinga za Zhangjiang. Koji je skoro na krajnjem jugu. I cini se da se i oni pridrzavaju onog zakona o grijanju jer ga ubrzo iza Wuhana iskljucuju. Skoro cijelu noc se smrzavam u svom sjedistu, pokusavajuci se ugrijati ispijanjem golemih kolicina vruce vode. Negdje oko cetiri ujutro sam ipak dovoljno umoran da bih, otupio na hladnocu, uspio zaspati i koji sat kasnije, u zoru, probudivsi se otkriti da se vozimo kroz prvi lijepi krajolik koji sam dosad vidio u Kini (lazem, bilo je i u Secuanu zgodnih krajolika). Cak je pomalo i bajkovit. Podsjeca me na onaj iz zavrsetka epizode Corta u Kini. Ili na krajolike iz filmova Johna Forda, ali zamijenite pustinju secernom trskom. Nepregledna, blago valovita ravnica, potpuno pokrivena secernom trskom iz koje vire stotinjak metara visoke kamenite gljive. Nazalost, nakon dvadesetak sati stocnog vagona, smrzavanja i ispijanja litara vruce vode, to mi nije bilo dovoljno da bih suzbio nabujalu mizantropiju. Trebalo mi je nuzno nesto da se osjetim kao covjek. A ne kao Kinez. Naisavsi u setnji vlakom na vagon-restoran, znao sam sto mi treba. I inace su mi dragi vagon-restorani jer me podsjecaju na vremena kad je dokona evropska gospoda u potrazi za lijekom protiv dosade Orient-ekspresom putovala na egzoticni istok. Pa cak i James Bond, ali on Balkan-ekspresom i u suprotnom pravcu. (Jedna noc smrzavanja u prljavstini i guzvi, i odma' postajem snob. Sramota.) Ali dok sam s pivom u ruci promatrao, jutarnjim suncem okupana, simpaticna seoca kroz prozor vagon-restorana, cijeli je svijet ponovo postao saren i pun mirisa i okusa.

- 02:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>