Čini li piva čovjeka
Vlak ide iz Beijinga za Zhangjiang. Koji je skoro na krajnjem jugu. I cini se da se i oni pridrzavaju onog zakona o grijanju jer ga ubrzo iza Wuhana iskljucuju. Skoro cijelu noc se smrzavam u svom sjedistu, pokusavajuci se ugrijati ispijanjem golemih kolicina vruce vode. Negdje oko cetiri ujutro sam ipak dovoljno umoran da bih, otupio na hladnocu, uspio zaspati i koji sat kasnije, u zoru, probudivsi se otkriti da se vozimo kroz prvi lijepi krajolik koji sam dosad vidio u Kini (lazem, bilo je i u Secuanu zgodnih krajolika). Cak je pomalo i bajkovit. Podsjeca me na onaj iz zavrsetka epizode Corta u Kini. Ili na krajolike iz filmova Johna Forda, ali zamijenite pustinju secernom trskom. Nepregledna, blago valovita ravnica, potpuno pokrivena secernom trskom iz koje vire stotinjak metara visoke kamenite gljive. Nazalost, nakon dvadesetak sati stocnog vagona, smrzavanja i ispijanja litara vruce vode, to mi nije bilo dovoljno da bih suzbio nabujalu mizantropiju. Trebalo mi je nuzno nesto da se osjetim kao covjek. A ne kao Kinez. Naisavsi u setnji vlakom na vagon-restoran, znao sam sto mi treba. I inace su mi dragi vagon-restorani jer me podsjecaju na vremena kad je dokona evropska gospoda u potrazi za lijekom protiv dosade Orient-ekspresom putovala na egzoticni istok. Pa cak i James Bond, ali on Balkan-ekspresom i u suprotnom pravcu. (Jedna noc smrzavanja u prljavstini i guzvi, i odma' postajem snob. Sramota.) Ali dok sam s pivom u ruci promatrao, jutarnjim suncem okupana, simpaticna seoca kroz prozor vagon-restorana, cijeli je svijet ponovo postao saren i pun mirisa i okusa.
Post je objavljen 20.02.2006. u 02:42 sati.