ponedjeljak, 12.12.2011.
Na samu obljetnicu smrti Johna Lennona kojega je, kao što je svima poznato, ubio pomahnitali Mark Chapman (dodajući Salingerovu Lovcu u žitu još jednu, nezahvalnu dimenziju poznatosti), zagrebački KSET tradicionalno je, 11. godinu zaredom, ugostio The Beatles Revival Band – riječki sastav specijaliziran za obrade Beatlesa. Kako mi je njihov koncert uljepšao dan, pročitajte u narednim redovima...
A Hard Day´s Night
Prošli četvrtak nisam mogla biti gore raspoložena. Nakon neprospavane noći uslijed last-minute dovršavanja akademskih zadataka, odlazaka na fakultet i obavljanja hrpe administrativnih dosada po gradu, u kasno sam popodne došla kući i doslovno se srušila na fotelju. Sneno se podsjećajući kako se pod hitno moram razbuditi i krenuti na koncert The Beatles Revival Banda u KSET, u glavi mi se vrtila nemotivirajuća mantra - „Ne da mi se ići, želim samo spavati“. No u iščekivanju da mi se probudi alter ego željan provoda, krenula sam pustiti muziku. „Moraš ići, karta je tu, imaš dogovor, a i ono, pa slušat ćeš Beatlese cijelu večer!“, mučila mi se druga polovica ličnosti dok sam s nevjericom promatrala kako mi se računalo neće upaliti. „Ne opet!“, verbalizirao mi se usklik uz autoironično preispitivanje o tome može li mi taj dan biti naporniji. Zakon vjerojatnosti rekao je "ne, dosta je bilo za danas“, ali moj najdraži Murphyjev zakon, kojemu sam tako vjeran klijent, očito je odlučio pomrsiti račune blagonaklonije raspoloženom od dvojice. No unatoč dragome Murphyju, računalo je ipak vratilo poslušnost i ubrzo su odjeknuli zvukovi, naravno, The Beatlesa. Slušajući niz dragih mi pjesama, naglo mi se popravilo rapoloženje jer je glazba, kao i uvijek, za mene odigrala svoju ´nabrijavajuću´ ulogu. „Stvarno je zvonka radost“, otrcani klišej ušuljao mi se u misli...
Tko su oni?
Na putu prema prijateljičinom stanu, mjestu sastanka s ostatkom ekipe, razmišljala sam o tome kako je bendu koji ´samo´ obrađuje tuđe stvari zapravo lakše nego onome koji sklada/piše nove. Hm, je li zbilja tako? A je li uopće bitno? Dečki očito jako vole Beatlese i zašto, uostalom, ne bi bili ´samo´ tribute band? Kako bi inače čula stvari Beatlesa uživo osim kao eventualni vrhunac večeri na nekoj tipičnoj svadbi? Pa to je zapravo super, sviraju ono što vole i pritom su, navodno, prilično dobri. Naime, prethodno sam saznala sve potrebne informacije - radi se o peteročlanom riječkom bendu kojeg su 1994. osnovali članovi Belfast Fooda i otada su održali stotine koncerata u Hrvatskoj i inozemstvu. Čak su svirali i u znamenitom Cavern Clubu! Nisam dosad bila na njihovom koncertu, ali, po svemu sudeći, ne bi trebalo biti loše... Iz tih misli prenuo me dolazak na prvu destinaciju te večeri. Uslijedio je sastanak s nekoliko prijatelja, zafrkancija i dolazak u KSET – preskočimo detalje.
All we are saying...
Čekajući u gužvi da počne koncert, osjetila sam kako me lagano obuzima pozitivna ´vibra´ i kako, najednom, znakovi umora iščežavaju brzinom zvuka. Doslovno, brzinom zvuka, jer čim su počeli uvodni taktovi Hello Goodbye, instantno su me preplavile zalihe ´noćne´ energije. „To je to“, pomislila sam, „kako si uopće mogla i pomisliti na ostanak doma“. Ono što se u KSET-u događalo sljedeća dva sata odlična je i energična izvedba (više ili manje) poznatih hitova - Ticket to Ride, Michelle, Twist and Shout, A Hard Day´s Night, She Loves Me, Help!, From Me To You.... Redoslijeda se više ne sjećam, no nije ni bitno. Bitno je da su dečki svirali svjetski:
„Lucy in the sky with diaaaaaaamonds“, prijateljica je, nešto kasnije, dizala ruke na dragu joj pjesmu. „Help, I need someboooody“, orilo se jednoglasno. Pjevanje. Rasplesani KSET na Twist and Shout. Skakanje. Divljanje. I tako cijelo vrijeme. I onda, u jednom trenu, nezaobilazna Here Come the Sun:
...is give peace a chance
KSET je bio krcat, čak uočih posjetitelje u pozamašnim godinama. No kako sam se, potkraj koncerta, probijala u prednje redove, lica su mi se doimala sve mlađima. Usidrivši se dva metra od pozornice, činilo mi se kako smo prijatelj i ja, oboje (post-pubertetlije) u kasnim dvadesetima, podignuli prosjek godina s 18 na 18,3 u prvim redovima. Toliko je bilo ´klinčadije´. Ali ništa nije smetalo jer redali su se hitovi i uskoro je, na dozivanje publike, odsviran prvi bis. All You Need Is Love i kolektivna razdraganost. Helter Skelter i pokoji headbang. Opet sam zalivena pivom, no već sam navikla s koncerata izlaziti sa zakorenim hmeljom po rukavima. No biggie, kako bi anglofoni homo sapiensi rekli. Koncert je uskoro završio, svjetla su upaljena i dečki su, isključivši instrumente, otišli s pozornice. No publika se nije dala, frenetično ih i neumorno pozivajući na novi bis. „Idemo, nema šanse da se više vrate“, rekla sam svojima misleći da su moja koncertna iskustva dovoljno precizna u predviđanju biseva. „Daaaaj, šta moraš uvijek bit tak´ realna? Doći će!“, bocnuo me frend. I bio je u pravu, a ja se nasreću prevarih jer uslijedio je jedan od onih pamtljivih trenutaka koji bi sam po sebi bio dovoljan za pozitivno ocijenjen koncert - Hey Jude u akustičnoj verziji popraćena potpuno emotivnom a cappella izvedbom i jednoglasnim pjevanjem „All we are saying is give peace a chance“. Ma, lovely!
Bez pretjerivanja s jedne strane i ustezanja s druge, slobodno mogu reći da su dečki iz benda ´razvalili´. Glasna i ´ufurana´ svirka, hitoidni repertoar, animiranje publike... – njihov trud na pozornici bio je evidentan i svi sastojci za odličnu ´fešticu´ bili su prisutni. Na putu do doma zahvalila sam svom alter egu što mi ipak nije dozvolio da to propustim. A ovim putem zahvaljujem i članovima benda (unatoč tome što neće ovo čitati) jer su mi svojim koncertom i dobrom muzikom popravili dan. Tribute bend svakako je ´zicer´, a pogotovo se s Beatlesima ne može fulati. No The Beatles Revival Band tribute je bend jakog kalibra.
Get back! Da, da, vratite se i sljedeće godine...
- 04:11 -
