Almanah smrti i nestajanja https://blog.dnevnik.hr/nikoladuretic

utorak, 02.01.2007.

Louisa Truxo - Crnkinja

LOUISA TRUXO – CRNKINJA


Iz različite dužine životne dobi ljudi s početka svijeta, nakon potopa što ga na svijet posla sam Milosrdni i čudesnih doba što su slijedila, gospodin Derham crpi argumente za svoju teoriju o Božanskoj providnosti.
Odmah poslije nastanka svijeta, kada je zemlju valjalo nastaniti ljudskim stvorovima, jednim mužem i jednom ženom, uobičajena starosna dob bila je devet stotina ljeta i naviše. Netom nakon potopa, kada su svijet nastanjivala tri ljudska stvora, njihova je životna dob skraćena i niti jedan od praotaca, osim Šema, nije doživio pet stotina ljeta. U drugome stoljeću nitko nije prešao dvjestočetrdesetu, u trećem nitko ne doživje dvjestotu, osim Teraha. Svijet je u to doba toliko napučen ljudskim bićima, ili barem jedan njegov dio, da ljudi podigoše gradove i razdijeliše se u narode, prostorno i drukčije udaljene i strane.
Postupno, kako je broj ljudskih stvorenja rastao, njihova životna dob smanjivala se, dok napokon nije došla do sedamdeset ili osamdeset godina. I tu osta sve do vremena Mojsijeva. To je, drži se, prikladna sredina i tako, sve od tada, svijet niti je prenapučen, niti pak pust – život i smrt u skladu su i ravnovjesju.
***
U trenutku kada je pirat i trgovac robljem Henry Desalines mačetom sasjekao Louisu Truxo, kako bi joj skratio smrtne muke, tvrde jedni, odnosno, kako bi imao jedna usta manje za prehranjivati, vele drugi, Božanska providnost o kojoj govori uvaženi gospodin Derham zakasnila je dobrih stotinjak godina. Louisi je tada bilo stotinu sedamdeset i pet godina.
Ukopana je u Tucomei, a na jednostavnom križu od oblica guayacana zapisano je tek: Louisa Truxo – crnkinja.
Bilo je to 20. studenog 1780. godine. Zapisali su tako časni i pouzdani ljudi i nemamo razloga ne vjerovati im.

četvrtak, 07.12.2006.

Mrtvaci ne mogu svjedočiti

MRTVACI NE MOGU SVJEDOČITI

Kad god se zateknem u Parizu, obavezno moram učiniti tri stvari. Prva je: otići do muzeja Orsay i obići izložbu impresionista. Još i danas se prisjećam srha koji me prožeo kada sam prvi put zakoračio u taj nevjerojatan prostor i stao pred čudesna platna Degasa, Moneta, Cezannea ili Van Gogha, koja sam do tada viđao samo po knjigama. Druga je: popiti čaj, ili vruću čokoladu, u kavani Les Deux Magots i promatrati svijet kako u smiraj predvečerja odmiče niz bulevar Saint Germain. I treća: sjesti na neku od klupa u parku Luxembourg i prepustiti se mekim proljetnim ili jesenskim sunčevim zrakama i blagu povjetarcu što donosi, tamo negdje sa Seine, prozirni miris vode i odnosi naše misli olovne u tajnovite i nedokučene daljine. Valjda zbog toga odsjedam uvijek u istom malenom, obiteljskom hotelu Selecte na Place de la Sorbonne – jer Jardin du Luxembourg praktički je iza ugla, a laganom šetnjom niz Boulevard Saint Michel i Saint Germain za desetak, petnaestak minuta stiže se do crkve Saint Germain des-Pres i Les Deux Magots, a od tamo ni Musee d'Orsay nije daleko, spustite li se prema Seini ulicom Bonaparte i nizvodno kejom Voltaire koji kod mosta Royal mijenja ime u kej Anatolea Francea.
I toga 15. svibnja 1982. osvanuo je prekrasan proljetni dan, kakav možete, vjerovao sam tada, a i danas, doživjeti samo u Parizu. Morao bih ovdje napomenuti i to da se toga proljeća nisam zatekao u Parizu kao turist koji je došao uživati u čarima toga grada, nego kao novinar na službenom zadatku. Naime, novinar sam BBC-a i urednici dokumentarnog programa bili su me poslali kako bih, u okviru serije o neobičnim aspektima novinarstva, prikupio materijal za malu radio-reportažu o jednoj neslavnoj obljetnici. Riječ je o prilično misterioznom potonuću francuskog putničkog broda Georges Phillipar, koji je doživio havariju na svojem prvom putovanju 1932. godine, pošto ga je zahvatio neobjašnjiv požar u kojem je živote izgubilo pedesetak putnika, među kojima i jedan novinar. Premda još nisam imao jasnu ideju kako koncipirati reportažu, znao sam da ću pokušati pronaći neke od preživjelih i snimiti s njima razgovore, budu li se još uvijek prisjećali događaja od prije pedeset godina. No, prije početka rada na reportaži imao sam jedan slobodan dan koji sam kanio iskoristiti najbolje što sam mogao i predati se uživanju u ljepotama čarobnoga grada. Posjet parku Luxembourg bio je prvi na popisu.
Ustao sam rano i poslije okrepljujuća doručka u obližnjoj kavani, kupio sam posljednja izdanja nekoliko francuskih novina i otputio se do obližnjeg Jardin du Luxembourg. Premda je bilo rano, na ulicama je već bilo dosta svijeta, uglavnom mlađarije koja je hitala u smjeru Sorbonne i dalje prema Sveučilištu Pariz VI i VII, te obaveznih turista koji su se, poput gusaka, gegali u zbijenim skupinama, glasno gačući.
Do parka Luxembourg stigao sam za desetak minuta lagane šetnje i odmah pronašao jednu slobodnu klupu na suncu. Sjeo sam i prvo otvorio Le Monde spreman predati se blagim zrakama sunca i zelenim mirisima netom prolistalih stabala kestenova. Prelistavao sam novine, okrećući stranice žustro, samo ovlaš prelijetajući pogledom naslove i podnaslove napisa, kako to čine ljudi koji nešto traže, dok mi pozornost nije privukao feljton napisan u povodu pedesete obljetnice havarije, pogađate, velikog putničkog broda Georges Phillipar, broda koji je, kada je porinut s dokova u St. Nazaireu 1930. godine, bio najmoderniji i najbolje dizajnirani putnički brod u svijetu. Da bi se opremilo tu putničku grdosiju od sedamnaest tisuća tona nosivosti, bile su potrebne gotovo dvije godine. Brod je mogao primiti do tisuću putnika koji su uživali u najvišem luksuzu, a kabine su bile opremljene i vrlo učinkovitim klima uređajima. Projektanti nisu štedjeli sredstva i bile su uvedene najstrože mjere sigurnosti putnika pa je tako brod bio opremljen i automatskim sustavom za gašenje požara te najmodernijom protupožarnom opremom. Pa ipak, vatra koja je izbila na palubi D tijekom prvog plova broda do Kine i nazad, zahvatila je dobar dio broda nevjerojatnom brzinom, usmrtivši pedeset i tri putnika, poslije čega je taj ponos francuske putničke flote završio na dnu Crvenoga mora.
Državno povjerenstvo koje je provelo istragu o havariji Georgesa Phillipara, stajalo je dalje u feljtonu, nije pronašlo nikakve pouzdane tragove da je uzrok požaru bila neka projektantska greška u električnim instalacijama, niti da je vatra izazvana nesretnim slučajem. Rezultat pomno provedene istrage bio je samo vrlo neprecizan, ali intrigantan zaključak koji je upućivao na to da su za požar odgovorni navodno utjecajni međunarodni zločinački krugovi koji su bili spremni putnički brod pretvoriti u plutajuću lomaču kako bi ubili jednog jedinog brodskog putnika – cijenjenog francuskog novinara Alberta Londresa. Sve mi je to, manje više, bilo poznato i iz osobnih priprema za program koji sam imao snimiti, ali unatoč svemu, cijela je priča bila krajnje bizarna i zanimljiva i otvarala je niz interpretacija i neviđen broj mogućnosti.
Stoga sam se udubio u Le Mondov feljton, nadajući se potajice da ću negdje između redaka naslutiti neki ključ ovog misterija, neki navještaj nova elementa koji bi mogao dovesti do preciznijeg objašnjenja te tajne, pa bilo to i pedeset godina poslije. Rekoh, toliko sam se udubio u čitanje da u svojoj dubokoj koncentraciji nisam niti primijetio kada mi se na klupi pridružio starčić od nekih osamdesetak godina, malo pogrbljen, ali još uvijek prilično vitak i snažan, živih, mrkih očiju. Zamijetio sam da, unatoč vrlo ugodnu, toplom danu, na glavi ima francusku kapu, a ispod dugog kišnog ogrtača, dolce vita majicu visoka ovratnika. U ruci je držao oveći, lijepo urešeni i skupocjeni štap sa srebrnom ručkom u obliku lava u skoku. Nije mi promaklo da je na obje šake imao navučene kožne rukavice. Možda ga ne bih niti primijetio da mi se nije prvi obratio:
«Oprostite, ne bih htio biti nametljiv, ali vidim da čitate feljton o havariji Georgesa Phillipara», progovorio je promuklim, staračkim glasom, posve neprimjerenim izgledu, ali koji je odavao koliko mu je ustvari bilo godina.
«Da, to je i razlog mojega dolaska u Pariz... obljetnica havarije. Novinar sam i spremam radio-reportažu o tom događaju od prije pedeset godina. Pokušat ću razgovarati s nekim preživjelima», rekao sam, bacivši kratak pogled na njegov lijevi profil, a onda se vratio feljtonu.
Neko je vrijeme šutio i učinilo mi se kao da je zadrijemao omamljen toplim proljetnim zrakama sunca.
«Piše li Le Monde i o zaključku istražnog povjerenstva o uzroku, ili točnije, razlozima požara?», progovorio je ponovo nakon kraće stanke.
«Mmmm, da, kaže se nešto nejasno o tome kako su nekakvi moćni međunarodni zločinački krugovi navodno pokušali ukloniti jednoga od putnika broda, stanovitog novinara Alberta Londresa, premda mi je teško povjerovati da bi se itko odlučio na takav korak samo da bi uklonio jednu osobu.»
Učinilo mi se u tome trenutku da mu je licem preletio blagi ironični osmijeh, ili je to bila tek varka oštrog, proljetnoga svjetla. Nastavio sam čitati dok je on ponovo utonuo u tišinu.
Samostalni novinar Albert Londres, suradnik nekolicine francuskih listova, ukrcao se na brod u Šangaju, u travnju 1932. na njegovu povratku u Marseilles. Francuski je novinar bio proveo gotovo godinu dana u Indo-Kini pomno i mukotrpno istražujući lance krijumčara oružja i njegov je strogo čuvani novinarski notes, pretpostavljalo se, bio prepun podataka koji će izazvati pravu konstarnaciju javnosti i zadati velike glavobolje krugovima utjecajnih industrijalaca u Londonu, Parizu i Berlinu. Londresovo čitateljstvo s nestrpljenjem je očekivalo kakva će nova skandalozna otkrića taj izumitelj istraživačkog novinarstva objaviti nakon svojeg povratka s Dalekog istoka. Mnogi su se još uvijek živo sjećali njegove prve knjige, tiskane samo tri godine prije pod naslovom Put do Buenos Airesa, u kojoj je raskrinkao jezivi lanac trgovaca bijelim robljem koji je iz javnih kuća Marseillesa i Hamburga prebacivao mlade žene u Južnu Ameriku. Mržnja francuskih i njemačkih kraljeva podzemlja, koju si je tom knjigom priskrbio, nije stoga bila neočekivana.
Pa ipak, Londres je neustrašivo nastavio svoje istrage, razotkrivši sličnu trgovinu europskim djevojkama koje su prodavane bordelima u Šangaju. Slijedila je istraga terorističkih aktivnosti skupine zavjerenika u Makedoniji i Bugarskoj, koji će samo dvije i pol godine poslije Londresove navodne pogibije u plamenu zapaljena putničkog broda, usmrtiti jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseillesu.
Prigodom svojega posljednjeg puta po Dalekom istoku završio je istragu mračnih krugova koji su se bavili smrtonosnom prodajom oružja tom dijelu svijeta u kojem se japanska carska vojska već uvelike bila spremala za nove osvajačke pohode, a lokalni kineski moćnici i ratni huškači ubijali vlastito pučanstvo u krvavim okršajima u nakani da zadobiju kontrolu nad velikim područjima Kine i Manđurije.
U takvu ozračju iščekivanja novoga rata, Europom se poput požara (ako to, s obzirom na okolnosti, nije neumjesna usporedba) proširila vijest među nestrpljivim nakladnicima da se Albert Londres vraća kući s novim rukopisom koji će predstavljati pravu bombu za neke bogate prodavače oružja, o kojima se već govorkalo ispotiha i koje se u privatnim soareima londonskih i pariskih klubova već neko vrijeme nazivalo bezočnim «trgovcima smrti».
Na svojemu putu nazad u Francusku, brod se zaustavio u Saigonu, gdje se ukrcalo još nešto putnika, uglavnom francuskih kolonijalnih dužnosnika s njihovim obiteljima. S ukupno 800 putnika, brod će pristati još u Singapuru, Penangu i na Cejlonu prije nego što će njegov kapetan usmjeriti pramac prema Crvenome moru, Sueskom kanalu i francuskoj sredozemnoj luci Marseilles, čitao sam pomno kada me iz misli ponovo prenuo hrapav, starački glas.
«Kladim se da bih vam o toj noći mogao ispričati stvari kojih nećete naći u tome feljtonu.»
«Molim?» trgnuo sam se zbunjen, ne shvaćajući u prvi mah o čemu to starac govori.
«O toj noći 15. svibnja. Mogao bih vam ispričati stvari kojih, siguran sam, nema ni u jednim novinama», nastavio je zureći skamenjena pogleda negdje preda se kao da je ponovo ugledao sva ta zbivanja od prije pedeset godina što su se mahnitom brzinom vrtjela pred njim poput kakva filma na neku nevidljivu zaslonu.
«Oprostite, ne razumijem...» i dalje sam zamuckivao, nastojeći onako na brzinu utvrditi imam li posla s nekim luđakom, šarlatanom i prevarantom, ili ozbiljnim i razumnim čovjekom. Po smirenu i staloženu tonu glasa, pristojnu načinu ophođenja i krajnje uljuđenu općem dojmu koji je starac ostavljao, zaključio sam da govori istinu, a ništa me nije koštalo saslušati njegovu priču čak i da je bila čista izmišljotina.
«Nudim vam ekskluzivnu priču. Rekli ste da ste novinar i da pripremate program o godišnjici havarije Georgesa Phillipara. E, pa ja sam jedan od preživjelih svjedoka toga događaja. A kako je, eto, od te nesreće sada proteklo već cijelih pedeset godina, vrijeme je da se sazna i prava istina.»
«Zar ovo što smo do sada znali nije bila prava istina?» upitao sam hineći naivnost. Kao da me nije čuo, starac je nastavio.
«Ukrcao sam se na brod u Sajgonu zajedno s još nekoliko putnika koji su se bili predstavili kao francuski kolonijalni dužnosnici, ali kako sam bio dobar poznanik samoga kapetana broda, Antona Vicqa, bio sam miran znajući da je kabina broj 5 na palubi D rezervirana i da me čeka.»
«Oprostite, hoće li vam smetati ako pribilježim neke stvari, nemam ovdje opremu za snimanje, pa sam mislio...» rekao sam više nastojeći da ga ne uvrijedim pomalo nehajnim odnosom prema onome što pripovijeda, odajući time kako mu ne vjerujem, nego što sam zaista bio siguran da je sve ovo što je starac pripovijedao odista prava istina.
I opet nije obraćao pozornost na mene, kao da me nema, i kao da sve to pripovijeda nekom nevidljivom slušatelju.
«Plovidba je bila ugodna i kao i uvijek u takvim situacijama vrlo brzo su se formirale skupine putnika koji su pronalazili neku sasvim iracionalnu sklonost jednih prema drugima, okupljajući se za istim stolom u brodskom restoranu, na večernjem piću u salonu, družeći se na povremenim koktel zabavama u baru, ili na otvorenoj palubi. Tako sam i saznao da se u kabini do moje, kabini broj 6, nalazi gospodin Albert Londres, a u kabini broj 7 privlačna plavuša bujnih i, za tada mladog neženju poput mene, poželjnih oblina, Yvonne Valentin, po zanimanju bolnička sestra. Za objedima, stol smo dijelili Londres, gospođica Valentin, postariji bračni par Lancomb i moja malenkost. No, gospodin Londres rijetko je provodio vrijeme u društvu po brojnim i jednoličnim zabavama i radije se zatvarao u kabinu gdje je satima znao raditi na, kako je govorio, bilješkama za novu knjigu koja će uzdrmati svijet. I te kobne večeri odbio je pridružiti nam se na jednoj takvoj zabavi pa smo, pošto su se bračni par Lancomb povukli na počinak, Yvonne i ja odlučili provesti večer sami, plešući i pijuckajući šampanjac i neobavezno čavrljajući o životnim planovima kada napokon, za koji dan, stignemo u Marseilles. Sjećam se, večer je bila topla i sparna i nastojali smo je ublažiti velikim količinama dobro uhlađena pjenušca. To je vjerojatno i bio razlog čestim i odužim Yvonninim boravcima u toilleteu. Nakon jednog takvog 'predaha' vratila se sva oznojena, pravdajući to sparnom noći i brojnim koktelima. No, vrlo brzo bi vratila dobro raspoloženje i nastavili bismo tamo gdje smo i stali. U jednome trenutku na nekih milju iza nas, možda i manje, prošao je ruski tanker Sovietskaja Neft i Yvonne je, već dobrano razgaljena pjenušcem, veselo mahala posadi tankera. Negdje oko ponoći, kapetan Vicq oprostio se od gostiju i povukao se u svoje odaje, a mi smo još neko vrijeme ostali na palubi, hladeći vrela čela blagim morskim zrakom i promatrajući titrava svjetala što su nam namigivala s obala arapskoga poluotoka kao da se natjeću s drhtavim zvijezdama.»
Vidi, vidi, ti staroga jarca, pravi pjesnik, pomislio sam ne prekidajući ga, unijevši tek kratku natuknicu u svoj notes.
«A onda, negdje dva sata iza ponoći, Yvonne i ja odlučili smo napokon otići na počinak. Otpratio sam je do njezine kabine broj 7, a onda, prije no što ću otići u svoju, predomislio sam se i odlučio popiti još jednu čašu šampanjca. Odlazeći prema improviziranu baru na krmi broda, učinilo mi se da sam zamijetio prvog časnika kako užurbano i pomalo panično grabi prema dijelu broda u kojem su bile kapetanove prostorije. Nešto mi je govorilo da se neki vrag zbiva i da stvari nisu onakve kakvima bi trebale biti i krenuo sam za njim upitavši ga treba li mu pomoć. Samo je rekao: «Hvala Bogu, da ste to vi! U vašoj je kabini izbio požar!» Bio sam sasvim zatečen, ali nisam bio u kabini sve od prije večere kada sam se bio otišao osvježiti i presvući za večernju zabavu. On je otišao probuditi kapetana, a ja sam pohitao na palubu D provjeriti što je s Yvonne. Kada sam stigao do kabine broj 7 i ona je bila u plamenu i činilo se da vatra nije buknula na jednome mjestu nego da je zahvatila veći dio broda i da se, štoviše, širi. Yvonne nije bila ondje. Morao sam se povući pred silinom plamena, a u tome su trenutku stigli i kapetan Vicq, prvi časnik i Yvonne koja im je nešto objašnjavala histerično vičući. Tada sam je vidio posljednji put. Pokušao sam se još jednom probiti do kabine broj 6 u kojoj je trebao biti gospodin Londres, ali bilo je to nemoguće. Plamen je postajao sve žešći i kroz nekoliko minuta proširio se i na kapetanski most. Uskoro se oglasio i znak za uzbunu, a motori broda su ugašeni. Kada je postalo jasno da gubimo boj s vatrenom stihijom, kapetan je izdao naredbu da napustimo brod. Spasilački čamci spušteni su smireno i rutinski i putnici su se, umotani vlažnim ručnicima i pokrivačima kako bi se probili kroz gusti, vrući dim, stali spuštati u čamce. U vodu je pobacan i sav namještaj koji se moglo upotrijebiti kao plutajuće splavi. Među nekolicinom putnika zavladala je panika i neki su počeli skakati u more. U tome tenutku učinilo mi se da sam zamijetio kako se kroz prozor kabine broj 6 izvlači neka osoba, ali nisam bio sasvim siguran, dim je bio suviše gust, a i sav te večeri ispijeni šampanjac učinio je svoje. Nešto poslije, u čamcu u kojem sam se nalazio saznao sam od radio-operatera kako je usred odašiljanja S.O.S poruka radio-primo-predajnik odjednom zakazao, a kada je operater odjurio do zapečaćena spremišta s rezervnim baterijama, ustanovio je da je spremište prazno. Ipak, čak i kratke S.O.S. poruke bile su dostatne i uskoro nam je cijela flotila brodova priskočila u pomoć, među kojima je bio i ruski tanker, dva britanska parobroda, jedan japanski teretni brod i još dva putnička prekooceanska broda. Vrlo brzo svi preživjeli bili su izvučeni iz voda Crvenoga mora. Ja sam se našao na jednom britanskom parobrodu koji me je prebacio do Marseillesa prije nego što će nastaviti svoj put prema Southamptonu.»
Starac je napokon ušutio načinivši dramatsku stanku, kao da je htio ocijeniti kakav su dojam ostavile njegove riječi, a onda je, baš kada sam zaustio postaviti pitanje, naglo nastavio:
«I što reći na kraju? Usuprot iskazu pred istražnim povjerenstvom, mojemu i još nekolicine putnika, koji smo bili gotovo uvjereni da smo vodjeli Alberta Londresa kako se izvlači iz svoje goruće kabine, službeni zaključak komisije bio je da se slavni novinar utopio, premda njegovo tijelo nije nikada pronađeno – kao niti stranice njegova rukopisa, koje su zauvijek nestale u valovima Crvenoga mora. Nikada poslije nisam saznao niti što se dogodilo s Yvonne Valentin. I njezino ime pronašao sam na popisu osoba koje su se utopile, premda mi je sama Yvonne tijekom naših brojnih druženja na tome kobnome putu bila rekla kako je vrsna plivačica. Razmišljajući poslije o cijelom tom događaju, shvatio sam kako imam više pitanja nego odgovora. Je li Albert Londres nestao u vatrenoj stihiji što je progutala Georgesa Phillipara, kako stoji u nalazu istražnog povjerenstva? Je li možda ipak preživio požar, ili je slika čovjeka koji se izvlači kroz prozor kabine broj 6 na palubi D samo proizvod moje mašte? A što reći za ostale putnike koji su također tvrdili kako su vidjeli nekoga da izlazi iz te kabine. Je li to bio slučaj nekakve 'kolektivne psihoze'? Je li Yvonne Valentin one večeri zaista odlazila u WC ili su njezini česti izleti imali neki drugi, ponešto zlokobniji razlog? Kada je onako razdragano mahala posadi ruskoga tankera, je li tada nekome davala nekakav znak? Je li požar uistinu bio podmetnut samo zato da se ukloni jednog jedinog čovjeka, ili ga je ipak izazvala neka tehnička greška koju je graditelj poslije, zahvaljujući utjecajnim industrijskim krugovima, uspio zataškati? Sva su ta pitanja bez odgovora i danas, pedeset godina poslije. I možda je i bolje tako!? Tko zna?»
Kada je starac ponovo utonuo u šutnju, ni ja nisam progovarao, čekajući da vidim hoće li još što dodati. No, on je ovaj put uronio u neku duboku tišinu, gustu poput voda Crvenoga mora. Napokon sam uzdahnuo i samo rekao:
«Fascinantna priča! Zahvaljujem! Oprostite, a mogu li dobiti vaše ime?»
«Dakako!» trgnuo se iz svojega snatrenja. «Kako nepristojno od mene, ispričavam se!»
Ustao je i okrenuo se prema meni sučelice i u tome sam trenutku prvi put ugledao i njegovu desnu stranu lica koja je bila unakažena velikim i ružnim ožiljkom kakve ostavljaju samo opekotine. Skinuo je pomno jednu rukavicu i iz unutarnjeg džepa ogrtača izvadio jednu lijepo otisnutu posjetnicu i pružio mi je. I ruka je bila izbrazdana sličnim ožiljcima.
Bacio sam pogled na mali komadić plastificirana papira u ruci, nevješto prikrivajući svoju zatečenost neočekivanim izgledom mojega sugovornika.

BERTOLD SALNER, esq.
10 Rue Cassette 75006
Paris
Tel: 01 45 44 38 11

«Budem li imao još nekih pitanja, bit ću slobodan nazvati vas na ovaj broj...» napokon sam izustio podigavši pogled, ali starac je već bio dobrano odmaknuo stazom prema izlazu iz parka. Još sam neko vrijeme gledao ta pogrbljena leđa dok nisu zamaknula za gustu zelenu živicu divljeg jorgovana što je uokvirivala vrata od teškog kovanog željeza.

***
Tri dana poslije, nakon što sam razgovarao s još nekim preživjelim svjedocima potonuća Georgesa Phillipara, u meni je prvu sumnju izazvala činjenica da se nitko od njih nije mogao sjetiti Bertolda Salnera. Pripisivao sam to u početku činjenici da je od tada proteklo pola stoljeća i da su svi moji sugovornici već poodmaklih godina, premda su se neki jako dobro sjećali bujne plavuše Yvonne koja se, kako su naglašavali, neobično trudila kako bi zadobila naklonost Alberta Londresa. Stoga sam, potaknut ovim dvojbama, odlučio nazvati broj s posjetnice koju mi je ostavio moj misteriozni sugovornik prije nekoliko dana. Javila mi se recepcija Hotela de L'Abbaye St-Germain. Na upit je li u njih odsjeo stanoviti gospodin Bertold Salner, rečeno mi je da nije i da im je to ime nepoznato. Isto jutro nazvao sam kolegu novinara u Le Mondu i zamolio ga da mi u njihovom arhivu provjeri je li Bertold Salner bio na popisu putnika izgorjelog broda. Odgovor je bio negativan.
Ni danas nemam odgovor na upit tko je misteriozni Bertold Salner. Je li on bio plaćeni ubojica sa zadatkom smaknuća Alberta Londresa, piroman koji je podmetnuo požare na brodu i uklonio rezervne radijske baterije iz zapečaćena spremišta? Ili je to ipak bila Yvonne Valentin, kao što je, čini se, sugerirao Salner? Što se dogodilo s navodnom bolničkom sestrom čije tijelo nikada nije pronađeno? I napokon, je li se Albert Londres zaista utopio, ili je vješto iskoristio nesreću broda Georges Phillipar kako bi zameo trag i tako umakao svojim progoniteljima čiji su gnjev izazvala njegova istraživanja? Odgovori na sva ova pitanja izmiču mi kao i voda Crvenoga mora kroz prste i vjerojatno ih nikada neću pronaći.
Tek mnogo godina poslije, igrajući se u trenutcima dokolice pisanjem ovih priča, sasvim slučajno mi je palo na pamet da bi ime Bertold Salner moglo biti anagram. Premećući slova vrlo brzo sam ih posložio u ALBERT LONDRES. Ako je misteriozni Bertold Salner zaista bio Albert Londres, moguće je da mi je cijelu ovu priču ispripovjedio kao kolega kolegi, novinar novinaru, ufajući se da mi vrag neće dati mira i da ću prije ili kasnije otkriti, kako je rekao u parku Luxembourg, «pravu istinu». Ali to, dakako, nije dalo pouzdan odgovor niti na jedno moje pitanje, samo je otvorilo stotine novih.
Izvjesno je samo to da je svega sedam godina poslije potonuća broda Georges Phillipar, prilikom kojega je navodno nestao novinar Albert Londres, a s njim i njegov rukopis koji je imao raskrinkati krugove trgovaca oružjem, takozvane «trgovce smrti», svijet postao svjedokom jedne mnogo veće nesreće u kojoj će živote izgubiti i nestati mnogo veći broj ljudi.
Zapis njihovih svjedočanstava izgubit će se u nekom drugom moru – onom crvene, ljudske krvi. Ali, to je već neka druga priča.

srijeda, 01.11.2006.

Tajna svjetionika Eilean Mor

TAJNA SVJETIONIKA EILEAN MOR


Jedne hude, kišne večeri u gradu Ullapoolu čuo sam od nekog oronulog mornara tajnovitu priču o svjetioniku Eilean Mor. Taj nikada ne razjašnjeni misterij, koji je samo maleni dio mnoštva neobjašnjivih događaja i čudnih nestanaka sve od početka svijeta, ovdje prenosim kako mi je ispričan.
Otoci Flannan nalaze se na krajnjem rubu britanskih otoka na 58,18 stupnjeva sjever i 7,36 stupnjeva zapad, a najbliže kopno je otok Lewis iz skupine Hebrida gotovo 20 milja istočno. Zapadno se pak stere nepregledna površina Atlantskog oceana, sve tamo do obala Sjeverne Amerike. Otoci Flannan sitni su, a najveći, Eilean Mor, svega je 160 metara dugačak. Za otoke se tvrdi da su ukleti i rijetki stanovnici Hebrida ostavit će katkada svoja stada ovaca na ispaši kojom obiluju otoci Flannan, ali se nitko od njih neće usuditi provesti noć na tom jezivom mjestu.
Njihov strah nisu, međutim, dijelila i četiri nekadašnja mornara: Thomas Marshall, James Ducat, Donald McArthur i Joseph Moore, koji su se, po trojica u smjenama od šest tjedana službe i dva tjedna odmora, brinuli o svjetioniku Eilean Mor. Svaka dva tjedna brod 'Hesperus' donosio bi poštu, gorivo i nove zalihe hrane i pića te zamjenu za jednoga od članova posade svjetionika koji bi istim brodom odlazio na zasluženi dvotjedni počinak.
Šestoga prosinca 1900. godine došao je red na Josepha Moora da ode na svoj žuđeni odmor. Kada ga je kapetan 'Hesperusa' upitao raduje li se odlasku na kopno, Joseph je samo kimnuo glavom, zagledao se prema otoku i procijedio: «Katkada čovjek ondje može biti prokleto usamljen!» A kada to kaže bivši moreplovac sviknut na samoću, onda to nešto znači.
Joseph je bio sitan čovjek, ali nabijena i još uvijek mišićava tijela usprkos poodmaklim godinama, živih očiju i crvenkaste, neukrotive kose i brade. Bio je šutljiv čovjek, ali to je osobina mnogih koji su živote proveli na pučini drugujući sa sivim, okrutnim morem što povremeno rikne da bi se odmah potom povuklo u vječnu tišinu prapočetka, u opću šutnju svemira koji kao da nema što reći a što već nije rečeno. Bio je neženja i osim svjetionika te prijatelja koji su s njim dijelili škrti život na pustu otoku, nije imao nikoga s kim bi pod stare dane podijelio samoću i šutnju. Svjetionik im je pružao zaštitu od elemenata, a vrijeme su provodili čitajući i uvijek iznova prečitavajući stare novine i knjige, igrajući šah i gledajući dugo u neprovidnu daljinu što ih je okruživala sa svih strana i kroz koju ni misao nije uspijevala prodrijeti. Ta neprovidna memla budila je u njima sjećanje na, kako to veli pjesnik, «snivanje bez obala, bez povratka», a da toga nisu bili svjesni, jer napokon, ova tankoćutnost, ova lirika sasvim je neprimjerena žuljavim dlanovima moreplovaca, prozi njihova posve jednostavna života koji, unatoč svoj svojoj nerazjašnjenoj tajnovitosti, nije ništa manje istinski, ništa manje tragičan.
Ali, vratimo se priči.
Začuđujuće mirnog, premda tmurnog, 21. prosinca Joseph Moore ponovo se poslije dva tjedna ukrcao na 'Hesperus'. Ustvari, svih četrnaest dana njegova odmora vrijeme je bilo neočekivano blago i tiho za to doba godine, ali se onoga časa kada je brod isplovio i zasjekao pučinu, podigla silna oluja i more je usključalo te riknulo kao ranjena zvijer. Tri se dana 'Hesperus' borio s neverom i tek mu je 24. prosinca uspjelo prići otocima Flannan. Moore je odmah zamijetio da 140.000 svijeća jaki reflektor svjetionika ne gori i to ga zabrinu, ali proći će još dva dana prije nego što će 'Hesperusu' uspjeti pristati uz istočno molo otoka i Moore pohrliti kako bi otkrio razloge ovoga neoprostivoga propusta. Prvo je ustanovio da nikakve pripreme za njihov doček nisu bile provedene, što je čudno za pustinjake željne svijeta, svježih vijesti i novih zaliha ruma. Na molu nije bilo uobičajenih praznih sanduka i kašeta, niti konopca za privezivanje broda. Na nekoliko muklih uzdaha brodske sirene nitko se nije pojavio iz kuće. Nije čudo stoga da je Moore prvi iskočio na molo. Ulazna kapija i vrata kuće bili su zatvoreni, ali ne i zaključani. Moore je ušao u svjetionik i zazvao drugove. Jedini odgovor bila je neka teška, gusta tišina. Učas je oćutio hladnoću i prazninu prostora. Primijetio je da je sat na polici iznad kamina stao. Onda se okrene i izađe po pomoć, premda nije znao zašto je to učinio. Tek, nije se ovoj tišini mogao oprijeti sam.
Jedan mornar i kapetan 'Hesperusa' pridružiše mu se i sva trojica vratiše se oprezno u kuću. Nigdje nije bilo znakova života. Očito cijeli svjetionik bio je prazan, ali sve su stvari bile uredno složene i na svojim mjestima. Fitilji reflektora bili su očišćeni i podrezani, a posude napunjene uljem i spremne da budu užgane. Posljednja bilješka na ploči na koju su ispisivali podatke o svjetioniku nosila je nadnevak 15. prosinca. Jedina neobična činjenica bila je ta da su dvije od tri kišne kabanice i dva para visokih gumenih čizama nedostajali. U tome času, premda to nije imalo nikakvih razumskih temelja, Joseph Moore je znao da se dogodilo nešto neobjašnjivo, pak stoga jezivo. No, bio je to više neki predosjećaj, slutnja, nego raspored stvari i materijalnih dokaza. Tako je rekao i prigodom istrage kasnije provedene, što je, tvrdili su istražitelji, bilo irelevantno za tijek istražnog postupka. U zapis je unijeto i to da su mornari s 'Hesperusa' pomno pretražili cijeli otok, ali nisu pronađeni nikakvi, ni najmanji tragovi nestale trojice. Utvrđeni su, međutim, neki elementi koji su, barem u onome času, dali naslutiti mogući razlog toga tajnovitog nestanka. Zapadno molo bilo je ozbiljno oštećeno u oluji. Na betoniranoj ravni nekih dvadesetak metara ponad morske površine nalazila se dizalica s koje su sada mlohavo visjela užad. Ovi konopci obično bi bili pospremljeni u škrinji za alat što se nalazila u spremištu na nekih tridesetak metara nadmorske visine. Je li onda moguće da je neka nevjerojatna oluja, što je podigla valove veće od trideset metara, tresnula o otok i odnijela škrinju te zapetljala konopce o dizalicu? I znači li to da je pobješnjelo more odnijelo i trojicu ljudi u smrt? Istraga je zaključila kako je to malo vjerojatno, budući da su tako visoki valovi iznimno rijetki, a osim toga, iskusni moreplovci kakvi su bili Marshall, Ducat i McArthur nikada ne bi bili tako nepromišljeni da izađu na otvoreno molo po takvu nevremenu. No, pod pretpostavkom da su to i učinili, tada bi sve tri kabanice nedostajale. Nadalje, u istrazi je utvrđeno kako je u noći 15. prosinca brod 'Strijelac' u posljednjem času izbjegao smrtonosne stijene Eilean Mora. Svjetionik je, prema svjedočenju posade 'Strijelca', tu noć bio ugašen. Zaključuje se da su u tome trenutku čuvari svjetionika već bili nestali. Ali, to je i jedini pouzdani zaključak istražnog povjerenstva. Ostao je tek pregršt pitanja. Je li moguće da se neka nevjerojatno silovita oluja digla samo nad otokom Eilean Mor, usprkos činjenici da nigdje drugdje u tom području nije zamijećeno nikakvo nevrijeme? Jesu li Ducat i McArthur sišli na zapadno molo usred nevere i jesu li pali u more? Što se u tome slučaju dogodilo Marshallu? Na sva ova pitanja odgovora nema, premda je mnoštvo nagađanja i teorija. Jedna od najpopularnijih je ona po kojoj je jedan od trojice sišao s uma, ubio dvojicu prijatelja, a potom i sama sebe. Ali, i ta teorija ima nedostataka. Sve sjekire, noževi i čekići bili su nedirnuti, a kako je tvrdio Joseph Moore, trojica prijatelja bili su mirni i blagi ljudi. Napokon, tu je i teorija o ukletosti mjesta. Priča se da je nekoć davno neki pustinjak na otoku ugledao Boga. Ali nije poznato u kojemu obliku. No, što bi Bogu trebala trojica izvjekovanih mornara? Bilo kako bilo, zbog nedostatka materijalnih dokaza, istraga je i tu teoriju odbacila.
I tako, bez obzira na to što se uistinu dogodilo tih kobnih dana i noći, hridi otoka Eilean Mor sačuvale su do dana današnjeg svoju jezivu tajnu. Toj nerješivosti tajne, toj višestrukoj zagonetki, jamačno pridonosi i vjerojatno najveći misterij od svih – dnevnik Thomasa Marshalla, pronađen u kući svjetionika, koji postavlja još nekoliko pitanja, ne pružajući pri tome odgovore. O slutnjama da ni ne govorimo!
Zapisano je kako slijedi:
«12. prosinca
Olujni vjetar iz pravca sjever-sjeverozapad. More je pobješnjelo. Devet je sati uvečer. Nikada nisam vidio takvu oluju. Valovi vrlo visoki. Udaraju suludo o svjetionik. Sve ostalo je u najboljemu redu. Ducat razdražljiv.»
U trenutku kada su prvi put pročitali ovu bilješku, kapetan broda 'Hesperus' i Joseph Moore zbunjeno su se pogledali. Naime, istoga dana, 12. prosinca, svega dvadesetak milja istočno, na otoku Lewisu, nije zabilježena nikakva nevera. Štoviše, dan je bio neobično tih i miran za to doba godine. Neobičan je bio i komentar o Ducatovu ponašanju.
Sljedeća bilješka unijeta je u dnevnik istoga dana oko ponoći:
«Oluja još uvijek bjesni. Vjetar je ujednačen, olujne jačine. Ne možemo izaći. Neki brod u prolazu oglasio se sirenom za maglu. Može se vidjeti svjetla kabina. Ducat se smirio. McArthur plače.»
I ponovo su se Moore i kapetan pogledali u čudu. Što je to moglo navesti staroga morskoga vuka Donalda McArthura na plač? Bio je tvrd kao stijena i Moore se ne sjeća da ga je ikada vidio u suzama.
«13. prosinca
Oluja je hučala i stenjala cijelu noć. Vjetar je promijenio pravac na sjeverozapadnjak. Ducat je miran. McArthur se moli.»
Gotovo da čovjek ne povjeruje! McArthur je dan ranije plakao, a sada se moli. Jamačno se događalo nešto jezivo! Ali, što?
Sljedeci dnevnički zapis izazvao je još više čuđenja.
«Podne je. Dan je tmuran i siv. Sva trojica smo se molili.»
Prilikom službene istrage Joseph Moore je kategorički i sasvim jasno naglasio kako se niti jedan od njegovih kolega, koliko je njemu poznato, nije nikada molio. Malo je vjerojatno da bi ih strah od oluje naveo na ovu drastičnu promjenu, jer u svojim dugim godinama provedenim na moru iskusili su nebrojene nevere i nedaće.
Posljednja bilješka unijeta je u dnevnik 15. prosinca. Zapisano je sljedeće:
«15. prosinca
Jedan je sat poslijepodne. Oluja je jenjala. Vlada potpuna tišina. Mir je nad svim i sve je mir!»

* * *

Istraga nije uspjela ništa utvrditi, a Joseph Moore preminuo je 1918. godine u dubokoj starosti, prepun neodgovorenih pitanja. Manchesterski Guardian tom se zgodom u svojoj rubrici nekrologa prisjetio toga događaja kojega bilježi i Keesing's Contemporary Archives.
Meni, koji pišem sve ovo, priču je ispripovjedio, kao što sam rekao na početku, neki mornar u jednoj pivnici u Ullapoolu. Tek sam znatno kasnije saznao, i posve slučajno, da je taj, do tada anonimni, pripovjedač unuk kapetana broda 'Hesperus'.
I na kraju, valjalo bi reći i sljedeće, premda to možda nema nikakva značenja i neće baciti svjetlo na ovu tajnu, već je, štoviše, zaviti u još jedan plašt značenja, još jednu ljušturu bezbrojnih teorija:
Prema nekim tumačenjima antičke mitologije, Hesperus ili Hesperos, odnosno Vesper, večernja zvijezda, sin je ili brat Atlantov. Kasnije ga se poistovjećuje s Phosphorosom (Fosforom) ili Eosforom, poznatijim pod latinskim nazivom – Lucifer, koji je bio personifikacija zvijezde Danice i njezin Bog. U kršćanskoj mitologiji, međutim, postao je, kao što nam je poznato, 'gospodar pakla' u koji je bačen zbog svoje pobune protiv Boga.
Eto, toliko. A ako iz ove priče uopće treba izvlačiti ikakav poučak, neku poruku, epilog, što li, onda je to jamačno mnogoznačnost svake priče, višeslojnost značenja, nepostojanost apsolutnih istina koje se, prema potrebi, promeće iz svjetla u tminu, iz istine u laž, iz povijesti u priču. I obratno.
I to je sve.

utorak, 17.10.2006.

UZAŠAŠĆE GOSPODINA BALDWINA

UZAŠAŠĆE GOSPODINA BALDWINA


Točno četrdeset minuta poslije jedan sat popodne, oblačnog, ali toplog 8. rujna 1785. godine, gospodin Baldwin je kod grada Chestera uzletio u Lunardijevu balonu. Tako su kroničari zabilježili ovaj značajan događaj, još jedan u neprekinutom nizu podviga ljudskoga duha.
Charles Baldwin, engleski plemić sumnjiva podrijetla i nemirna duha, no nedvojbeno dostatnih materijalnih sredstava naslijeđenih zahvaljujući radišnosti i šparnosti majčine loze, od koje je prisvojio i plemićki naslov, od rane mladosti upuštao se u kojekakve ‘sumnjive’ projekte, što su mnogi pripisivali njegovu nemirnu duhu kojega mu je u naslijeđe ostavio njegov otac George Baldwin, avanturist i probisvijet u mladosti poznatiji kao Juraj Balvinski - čovjek od čelika i gutač vatre, koji se na Otok dotepao s trupom zabavljača, glumaca i histriona negdje sredinom stoljeća, iz dalekih i stanovnicima Otoka malo poznatih krajeva Staroga kontinenta oko carskog i kraljevskoga grada Agrama. Opčinivši ne osobito lijepu i boležljivu jedinicu Edwinu Bonham-Smith svojom muževnošću i poglavito fizičkom snagom, Juraj Balvinski uskoro će napustiti svoja potucanja svijetom, kada mu, kako je zapisano u povijesti obitelji Bonham-Smith, otac Edwinin, John, bude ponudio jednostavan i izravan izbor: da se istočasno oženi zatrudnjelom Edwinom i naslijedi cjelokupno imanje ili da skonča u engleskim kazamatima. Tako je Juraj Balvinski postao George Baldwin, pomirivši se s bolnom primisli da nikada više neće vidjeti rodnoga Agrama. Ta je duboka bol ipak ponešto ublažena dolaskom na svijet maloga Charlesa Karla Baldwina koji će vrlo brzo, i na opće nezadovoljstvo majčine obitelji, demonstrirati golemu sklonost prema, jamačno od oca naslijeđenim, nemirima duha i tijela.
Posljednja ‘ludost’ Charlesa Karla Baldwina, držala je njegova majka, bilo je letenje balonima i nekakvo pseudo-znanstveno istraživanje zakona uzgona, formacija oblaka, utjecaja sunčevih zraka na zračne struje i slične dokone gluposti koje je malo tko razumio i koje, vjerovala je Edwina Baldwin, nikome neće ni najmanje koristiti. Kako je bila bogobojazno čeljade, Edwina je često znala reći: ‘Da je Bog želio da čovjek leti, dao bi mu krila!’ Edwina je tvrdoglava sina također često korila i prijetila mu da će uskoro doći dan kada će samome Svevišnjem morati odgovarati za svoje ludosti i grijehe.
Tako se i primaknuo značajan datum 8. rujna, dan kada je Charles Baldwin odlučio do tada svoje samo teoretske zapise potkrijepiti i konkretnim znanstvenim eksperimentima i otisnuti se u modre visine nebeskoga prostranstva. Premda to nikome nije želio priznati, ni sebi ni drugima, a ponajmanje majci, dodatni i neodoljiv poticaj bila je činjenica da onamo njegov otac nikada nije kročio, izuzme li se krajnje neodgovoran i opasan pothvat prelaska kanjona kod Betus-y-Coeda hodanjem žicom razapetom s jedne na drugu stranu strmih i potencijalno smrtonosnih klisura.
‘Navigacija je’, zapisat će pred sam polazak u svojemu dnevniku Charles Baldwin, ‘u svojemu najsavršenijem obliku slobodno pojmljiva kao uživanje u umjetnosti, kao najsublimniji trijumf ljudskoga genija, marljivosti, hrabrosti i upornosti’. Tako stoji u dnevniku gospodina Baldwina. A što se dogodilo tijekom njegova posljednjeg podviga, pokušao sam rekonstruirati iz onodobnih novinskih zapisa i ostalih bilježaka do kojih sam uspio doći tek poslije duge i mukotrpne istrage.
Pošto je stanovito vrijeme vrludao u različitim pravcima, balon je nestao u oblacima da bi se ponovo pojavio 28 minuta poslije tri sata, točno 12 milja udaljen od Chestera, u blizini Frodshama. Balon se zatim stao postupno spuštati, nastavljajući nestabilan let, da bi napokon prizemljio kod Rixtonmossa, pet milja sjever-sjeveroistočno od Warringtona i dvadesetpet milja od Chestera.
Ograničenost prostora ne dopušta mi da navedem mnoga zapažanja unijeta u bilješke vođene za vrijeme ekspedicije, ali ipak sam, poglavito radi jasnoće, odlučio navesti neka najznačajnija i najneobičnija koja su, uostalom, i povod ovome nesvakidašnjem zapisu.
Osjećaj uzlaza gospodin Baldwin uspoređuje s osjećajem jakog pritiska poda košare naviše o stopala putnika. Na udaljenosti od zemlje koja je, kako se gospodinu Baldwinu činilo, iznosila nekih sedam milja, premda je barometar pokazivao tek milju i pol, pod njim se ukazao prekrasan, očaravajući prizor Chestera i obližnjih mjesta. Rijeka Dee bila je crvenkaste boje, a grad sasvim smanjen i ovijen nekakvim prozirno-plavim velom. Dokle je pogled sezao, činilo se, prostirala se ravnica; ni najviše zgrade nisu se izdizale iz savršene ravni i iz ove ptičje perspektive cijeli kraj izgledao je kao kakva golema zemljopisna karta. Odmah poslije prvoga uspona, s obzirom na činjenicu da je taj dio zemlje prilično bogat vodenim površinama i da se nalazi u priobalnom području, zamijećena je neobična i opasna tendencija balona da se kreće ka moru. No, onoga trena kada je ušao u novu struju zraka, opasnost je otklonjena. Ovu višu struju zraka gospodin je Baldwin zamijetio još prilikom uzleta, kao tanki sloj prozračnih oblaka što su lebdjeli u sigurnu smjeru, odnosno, naspram kopnu.
Kako se balon uzdizao, tako su se neke pojave mijenjale. Najniži sloj pare, koji se u početku doimao kao oblak, bio je sasvim bijel i u raskidanim krpama što su se gomilale kako se balon sve više uzdizao. Napokon su se ti raskidani komadi spojili i formirali ‘more pamuka’, tu i tamo razbijeno zračnim strujama. Iznad toga bijeloga sloja vidjelo se na velikoj udaljenosti, koju je bilo teško odrediti, golemu masu olujnih oblaka. Svaki i najmanji dio te mase bio je sačinjen od gustih naslaga što su tvorile čudne oblike.
Na ovome mjestu u svojim bilješkama Charles Baldwin, bez nekog jasno vidljivog razloga, unosi jednu digresiju s kojom su mnogi znanstvenici i drugi stručnjaci sve do današnjih dana imali mnogo muke, ne znajući kako je protumačiti, osim možda kao pokušaj hrabrenja, ili otklanjanja nekog iznenadnog i neočekivanog predosjećaja, kao pokušaj zaustavljanja vala slutnje, gotovo straha. Gospodin Baldwin zabilježio je sljedeće:
‘Nakon što je, zahvaljujući vlastitim sposobnostima i umijećima, ovladao vodenim površinama što okružuju nastanjene kontinente, bilo je sasvim prirodno da čovjek poželi ovladati i zrakom kojega udiše. Tijekom brojnih povijesnih razdoblja, čovjekovu dovitljivost i domišljatost mučili su neuspjeli pokušaji da se vine nebu pod oblake. Priča o Ikaru svjedoći kako fatalni takvi hrabri pokušaji mogu biti. Ali, kotač civilizacije ne može više biti zaustavljen. Čovječanstvo je osuđeno na to da sve više i više pruža ruke, da seže za nedohvatnim, nevidljivim i danas još nepojmljivim. Tako mora biti. Uzmaka više nema. I to je jamačno naše prokletstvo!’
U nastavku, gospodin Baldwin vraća se, isto tako naglo kako ih je i prekinuo, konkretnim zapažanjima, te u bilješke unosi neobičan opis praćenja sjene balona preko vrhova mase oblaka.
‘Sjena balona prvo je bila mala i jajolika, ali se brzo povećala, poprimivši razmjere sunčeva diska, da bi nastavila rasti. Zamjećujem da je sjena na stanovitoj udaljenosti okružena aureolom ili šarenicom nevjerojatnih, jarkih boja. Temperatura zraka nije niža, kao što sam očekivao, nego je porasla u usporedbi s temperaturom na zemlji. Sunčeve zrake toplije su kada balon miruje. I na znatnoj visini mogao sam sasvim jasno čuti pucanj topa, dok je na visini od svega 30 jardi pucanj bio zaglušujući. Na velikoj visini istresao sam politrenu bocu vode, no kako zrak nije pružao dostatan otpor tekućini da bi je razbio u kapljice, voda je padala u velikim komadima. Općenito, čini se da je balon na svojemu letu prilično pod utjecajem vode (kao što je bilo zamijećeno i prigodom ranijih zračnih putovanja). U jednome razdoblju leta balon je cijelo vrijeme lebdio nad vodenim površinama, krećući se uporno u pravcu mora. Postojala je opasnost da više nikada ne vidim čvrsta tla. Grlo balona bilo je otvoreno i u dvije minute spustio sam se u nižu struju zraka što se kretala od mora u pravcu kopna. Balon se nastavio spuštati i prizemljio je na nenastanjenoj farmi Bellair u Rinsleyu, 12 milja udaljenom od Chestera. Odmah nakon što sam olakšao balon, otkačivši 15 kilograma utega, ponovo sam uzletio i izveo nekoliko prilično složenih manevara.
Balon je nastavio lebdjeti prema unutrašnjosti zemlje. Potom sam dosegao najveću visinu. Primjećujem da mi je disanje sasvim normalno, premda je nekoliko mijehova koje sam ponio naprslo, ili se znanto napuhalo. Ponovo sam oko sjene balona zamijetio šarenicu. No, sada vidim još jednu sjenu, kao da se negdje blizu nalazi još jedan balon, nešto drukčijeg, izduženog oblika. I svjetlost je odjednom postala mnogo jača, bolna, gotovo poput bijelog usijanja. Buka koja se u početku doimala kao udaljena grmljavina, postaje sve jača, gotovo neizdrživa. Nije moguće da je sve ovo halucinacija, privid...Ne sluti na dobro...O, Bože!....’
Tako završavaju bilješke Charlesa Karla Baldwina koji je dana 8. rujna ljeta gospodnjeg 1785. uzletio u Lunardijevu balonu kod grada Chestera. Točnije bi bilo reći da su to posljednje prepoznatljive riječi, jer ostatak listina kao da je oprljen plamenom što je progutao svaku eventualnu primjedbu kasnije zapisanu.
Balon se spustio točno 53 minute poslije tri sata. Sve se činilo nedirnutim, tek gospodinu Baldwinu nije bilo ni traga ni glasa. Nedostajao je i jedan mijeh ispunjen vodom. Potraga za tijelom koje je, pretpostavljali su jedni, ispalo iz košare balona, nije dala nikakva rezultata. Biskup chesterski rekao je da će svakoga stvora koji kuša milosrđe Svevišnjega prije ili kasnije stići zaslužena kazna Božja na što je Edwina Baldwin samo kimnula glavom i zaplakala, a narod je gospodina Baldwina proglasio svecem koji je u svojemu balonu 8. rujna 1785. uzašao ravno na nebo. Vlasti bi pak, da se kojim slučajem gospodin Baldwin bio vratio na zemlju, toga smjeloga letača kaznile novčanom kaznom od 2 šilinga i 13 penija zbog kršenja zakona o sigurnosti podanika njegova kraljevskog veličanstva Georga III.
Svoju teoriju imala je i Edwina Baldwin, majka Charlesa Karla Baldwina, koja će kratko nakon toga usudbenog dana preminuti uvjerena kako će uskoro sresti svojega sina. Na samrtnoj postelji također će se zareći da sinu nikada više neće dopuštati takovih neposluha i ludosti.
Zapisivaču ovih redaka uspjelo je u tijeku istraživanja pronaći još jedan podatak koji možda i nema neke izravne veze sa cijelim slučajem, ali ako je i koincidencija, dostatno je zanimljiv da ga se unese u cijelu priču. Zagrebački Agramer Zeitung dva će mjeseca poslije kobnog uzleta Charlesa Karla Baldwina pisati o neobičnoj atmosferskoj pojavi koja je u obliku velike žarke lopte toga lijepog jesenjeg dana, neko vrijeme lebdjela nad Savom, da bi zatim preletjela grad i Medvednicu te netragom nestala u pravcu Zagorja. List je naveo i iskaze očevidaca, ali se oni nisu složili oko toga što bi ta pojava imala predstavljati.
A što se pak tiče bilježaka gospodina Baldwina, koje su imale pretenziju znanstvene analize, dakle riječ je ponajprije o objektivnosti egzaktnoga pristupa tajnama svijeta, one su, eto, igrom slučaja, postale povodom ove naše priče, dakle jednog sasvim subjektivnog iskaza koji je na kraju krajeva tek puka izmišljotina, pak stoga i sušta suprotnost naumljenome pragmatizmu autora navedenih zapisa. Ukratko, postale su izvorom još jednog misterija u svijetu punom tajnovitosti koje bi da postanu aksiomi, u svijetu punom laži koje bi da postanu vječne istine.

<	siječanj, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Književnik Nikola Đuretić:
Svaki mjesec jedna priča

Linkovi

Više biografsko/bibliografskih podataka o meni možete naći na mojoj web-stranici.

Od istog autora

Vragolovi, Split, 1974.
Vrijeme bijelih dana, Zagreb, 1978.
Kazališni putokazi i krajputaši, Zagreb, 1996.
Albionske razglednice, Zagreb, 1996.
Suze Martina Jesenskog, Zagreb, 1997.
Iskreno Vaš... zapisi s Otoka, Zagreb, 2004.
Između dodira - Bilješke za kroniku jednoga egzila, Zagreb, 2005.
Kao zvuk otoka, Zagreb, 2006.

Broj čitatelja bloga

garden things