Almanah smrti i nestajanja https://blog.dnevnik.hr/nikoladuretic

utorak, 17.10.2006.

UZAŠAŠĆE GOSPODINA BALDWINA

UZAŠAŠĆE GOSPODINA BALDWINA


Točno četrdeset minuta poslije jedan sat popodne, oblačnog, ali toplog 8. rujna 1785. godine, gospodin Baldwin je kod grada Chestera uzletio u Lunardijevu balonu. Tako su kroničari zabilježili ovaj značajan događaj, još jedan u neprekinutom nizu podviga ljudskoga duha.
Charles Baldwin, engleski plemić sumnjiva podrijetla i nemirna duha, no nedvojbeno dostatnih materijalnih sredstava naslijeđenih zahvaljujući radišnosti i šparnosti majčine loze, od koje je prisvojio i plemićki naslov, od rane mladosti upuštao se u kojekakve ‘sumnjive’ projekte, što su mnogi pripisivali njegovu nemirnu duhu kojega mu je u naslijeđe ostavio njegov otac George Baldwin, avanturist i probisvijet u mladosti poznatiji kao Juraj Balvinski - čovjek od čelika i gutač vatre, koji se na Otok dotepao s trupom zabavljača, glumaca i histriona negdje sredinom stoljeća, iz dalekih i stanovnicima Otoka malo poznatih krajeva Staroga kontinenta oko carskog i kraljevskoga grada Agrama. Opčinivši ne osobito lijepu i boležljivu jedinicu Edwinu Bonham-Smith svojom muževnošću i poglavito fizičkom snagom, Juraj Balvinski uskoro će napustiti svoja potucanja svijetom, kada mu, kako je zapisano u povijesti obitelji Bonham-Smith, otac Edwinin, John, bude ponudio jednostavan i izravan izbor: da se istočasno oženi zatrudnjelom Edwinom i naslijedi cjelokupno imanje ili da skonča u engleskim kazamatima. Tako je Juraj Balvinski postao George Baldwin, pomirivši se s bolnom primisli da nikada više neće vidjeti rodnoga Agrama. Ta je duboka bol ipak ponešto ublažena dolaskom na svijet maloga Charlesa Karla Baldwina koji će vrlo brzo, i na opće nezadovoljstvo majčine obitelji, demonstrirati golemu sklonost prema, jamačno od oca naslijeđenim, nemirima duha i tijela.
Posljednja ‘ludost’ Charlesa Karla Baldwina, držala je njegova majka, bilo je letenje balonima i nekakvo pseudo-znanstveno istraživanje zakona uzgona, formacija oblaka, utjecaja sunčevih zraka na zračne struje i slične dokone gluposti koje je malo tko razumio i koje, vjerovala je Edwina Baldwin, nikome neće ni najmanje koristiti. Kako je bila bogobojazno čeljade, Edwina je često znala reći: ‘Da je Bog želio da čovjek leti, dao bi mu krila!’ Edwina je tvrdoglava sina također često korila i prijetila mu da će uskoro doći dan kada će samome Svevišnjem morati odgovarati za svoje ludosti i grijehe.
Tako se i primaknuo značajan datum 8. rujna, dan kada je Charles Baldwin odlučio do tada svoje samo teoretske zapise potkrijepiti i konkretnim znanstvenim eksperimentima i otisnuti se u modre visine nebeskoga prostranstva. Premda to nikome nije želio priznati, ni sebi ni drugima, a ponajmanje majci, dodatni i neodoljiv poticaj bila je činjenica da onamo njegov otac nikada nije kročio, izuzme li se krajnje neodgovoran i opasan pothvat prelaska kanjona kod Betus-y-Coeda hodanjem žicom razapetom s jedne na drugu stranu strmih i potencijalno smrtonosnih klisura.
‘Navigacija je’, zapisat će pred sam polazak u svojemu dnevniku Charles Baldwin, ‘u svojemu najsavršenijem obliku slobodno pojmljiva kao uživanje u umjetnosti, kao najsublimniji trijumf ljudskoga genija, marljivosti, hrabrosti i upornosti’. Tako stoji u dnevniku gospodina Baldwina. A što se dogodilo tijekom njegova posljednjeg podviga, pokušao sam rekonstruirati iz onodobnih novinskih zapisa i ostalih bilježaka do kojih sam uspio doći tek poslije duge i mukotrpne istrage.
Pošto je stanovito vrijeme vrludao u različitim pravcima, balon je nestao u oblacima da bi se ponovo pojavio 28 minuta poslije tri sata, točno 12 milja udaljen od Chestera, u blizini Frodshama. Balon se zatim stao postupno spuštati, nastavljajući nestabilan let, da bi napokon prizemljio kod Rixtonmossa, pet milja sjever-sjeveroistočno od Warringtona i dvadesetpet milja od Chestera.
Ograničenost prostora ne dopušta mi da navedem mnoga zapažanja unijeta u bilješke vođene za vrijeme ekspedicije, ali ipak sam, poglavito radi jasnoće, odlučio navesti neka najznačajnija i najneobičnija koja su, uostalom, i povod ovome nesvakidašnjem zapisu.
Osjećaj uzlaza gospodin Baldwin uspoređuje s osjećajem jakog pritiska poda košare naviše o stopala putnika. Na udaljenosti od zemlje koja je, kako se gospodinu Baldwinu činilo, iznosila nekih sedam milja, premda je barometar pokazivao tek milju i pol, pod njim se ukazao prekrasan, očaravajući prizor Chestera i obližnjih mjesta. Rijeka Dee bila je crvenkaste boje, a grad sasvim smanjen i ovijen nekakvim prozirno-plavim velom. Dokle je pogled sezao, činilo se, prostirala se ravnica; ni najviše zgrade nisu se izdizale iz savršene ravni i iz ove ptičje perspektive cijeli kraj izgledao je kao kakva golema zemljopisna karta. Odmah poslije prvoga uspona, s obzirom na činjenicu da je taj dio zemlje prilično bogat vodenim površinama i da se nalazi u priobalnom području, zamijećena je neobična i opasna tendencija balona da se kreće ka moru. No, onoga trena kada je ušao u novu struju zraka, opasnost je otklonjena. Ovu višu struju zraka gospodin je Baldwin zamijetio još prilikom uzleta, kao tanki sloj prozračnih oblaka što su lebdjeli u sigurnu smjeru, odnosno, naspram kopnu.
Kako se balon uzdizao, tako su se neke pojave mijenjale. Najniži sloj pare, koji se u početku doimao kao oblak, bio je sasvim bijel i u raskidanim krpama što su se gomilale kako se balon sve više uzdizao. Napokon su se ti raskidani komadi spojili i formirali ‘more pamuka’, tu i tamo razbijeno zračnim strujama. Iznad toga bijeloga sloja vidjelo se na velikoj udaljenosti, koju je bilo teško odrediti, golemu masu olujnih oblaka. Svaki i najmanji dio te mase bio je sačinjen od gustih naslaga što su tvorile čudne oblike.
Na ovome mjestu u svojim bilješkama Charles Baldwin, bez nekog jasno vidljivog razloga, unosi jednu digresiju s kojom su mnogi znanstvenici i drugi stručnjaci sve do današnjih dana imali mnogo muke, ne znajući kako je protumačiti, osim možda kao pokušaj hrabrenja, ili otklanjanja nekog iznenadnog i neočekivanog predosjećaja, kao pokušaj zaustavljanja vala slutnje, gotovo straha. Gospodin Baldwin zabilježio je sljedeće:
‘Nakon što je, zahvaljujući vlastitim sposobnostima i umijećima, ovladao vodenim površinama što okružuju nastanjene kontinente, bilo je sasvim prirodno da čovjek poželi ovladati i zrakom kojega udiše. Tijekom brojnih povijesnih razdoblja, čovjekovu dovitljivost i domišljatost mučili su neuspjeli pokušaji da se vine nebu pod oblake. Priča o Ikaru svjedoći kako fatalni takvi hrabri pokušaji mogu biti. Ali, kotač civilizacije ne može više biti zaustavljen. Čovječanstvo je osuđeno na to da sve više i više pruža ruke, da seže za nedohvatnim, nevidljivim i danas još nepojmljivim. Tako mora biti. Uzmaka više nema. I to je jamačno naše prokletstvo!’
U nastavku, gospodin Baldwin vraća se, isto tako naglo kako ih je i prekinuo, konkretnim zapažanjima, te u bilješke unosi neobičan opis praćenja sjene balona preko vrhova mase oblaka.
‘Sjena balona prvo je bila mala i jajolika, ali se brzo povećala, poprimivši razmjere sunčeva diska, da bi nastavila rasti. Zamjećujem da je sjena na stanovitoj udaljenosti okružena aureolom ili šarenicom nevjerojatnih, jarkih boja. Temperatura zraka nije niža, kao što sam očekivao, nego je porasla u usporedbi s temperaturom na zemlji. Sunčeve zrake toplije su kada balon miruje. I na znatnoj visini mogao sam sasvim jasno čuti pucanj topa, dok je na visini od svega 30 jardi pucanj bio zaglušujući. Na velikoj visini istresao sam politrenu bocu vode, no kako zrak nije pružao dostatan otpor tekućini da bi je razbio u kapljice, voda je padala u velikim komadima. Općenito, čini se da je balon na svojemu letu prilično pod utjecajem vode (kao što je bilo zamijećeno i prigodom ranijih zračnih putovanja). U jednome razdoblju leta balon je cijelo vrijeme lebdio nad vodenim površinama, krećući se uporno u pravcu mora. Postojala je opasnost da više nikada ne vidim čvrsta tla. Grlo balona bilo je otvoreno i u dvije minute spustio sam se u nižu struju zraka što se kretala od mora u pravcu kopna. Balon se nastavio spuštati i prizemljio je na nenastanjenoj farmi Bellair u Rinsleyu, 12 milja udaljenom od Chestera. Odmah nakon što sam olakšao balon, otkačivši 15 kilograma utega, ponovo sam uzletio i izveo nekoliko prilično složenih manevara.
Balon je nastavio lebdjeti prema unutrašnjosti zemlje. Potom sam dosegao najveću visinu. Primjećujem da mi je disanje sasvim normalno, premda je nekoliko mijehova koje sam ponio naprslo, ili se znanto napuhalo. Ponovo sam oko sjene balona zamijetio šarenicu. No, sada vidim još jednu sjenu, kao da se negdje blizu nalazi još jedan balon, nešto drukčijeg, izduženog oblika. I svjetlost je odjednom postala mnogo jača, bolna, gotovo poput bijelog usijanja. Buka koja se u početku doimala kao udaljena grmljavina, postaje sve jača, gotovo neizdrživa. Nije moguće da je sve ovo halucinacija, privid...Ne sluti na dobro...O, Bože!....’
Tako završavaju bilješke Charlesa Karla Baldwina koji je dana 8. rujna ljeta gospodnjeg 1785. uzletio u Lunardijevu balonu kod grada Chestera. Točnije bi bilo reći da su to posljednje prepoznatljive riječi, jer ostatak listina kao da je oprljen plamenom što je progutao svaku eventualnu primjedbu kasnije zapisanu.
Balon se spustio točno 53 minute poslije tri sata. Sve se činilo nedirnutim, tek gospodinu Baldwinu nije bilo ni traga ni glasa. Nedostajao je i jedan mijeh ispunjen vodom. Potraga za tijelom koje je, pretpostavljali su jedni, ispalo iz košare balona, nije dala nikakva rezultata. Biskup chesterski rekao je da će svakoga stvora koji kuša milosrđe Svevišnjega prije ili kasnije stići zaslužena kazna Božja na što je Edwina Baldwin samo kimnula glavom i zaplakala, a narod je gospodina Baldwina proglasio svecem koji je u svojemu balonu 8. rujna 1785. uzašao ravno na nebo. Vlasti bi pak, da se kojim slučajem gospodin Baldwin bio vratio na zemlju, toga smjeloga letača kaznile novčanom kaznom od 2 šilinga i 13 penija zbog kršenja zakona o sigurnosti podanika njegova kraljevskog veličanstva Georga III.
Svoju teoriju imala je i Edwina Baldwin, majka Charlesa Karla Baldwina, koja će kratko nakon toga usudbenog dana preminuti uvjerena kako će uskoro sresti svojega sina. Na samrtnoj postelji također će se zareći da sinu nikada više neće dopuštati takovih neposluha i ludosti.
Zapisivaču ovih redaka uspjelo je u tijeku istraživanja pronaći još jedan podatak koji možda i nema neke izravne veze sa cijelim slučajem, ali ako je i koincidencija, dostatno je zanimljiv da ga se unese u cijelu priču. Zagrebački Agramer Zeitung dva će mjeseca poslije kobnog uzleta Charlesa Karla Baldwina pisati o neobičnoj atmosferskoj pojavi koja je u obliku velike žarke lopte toga lijepog jesenjeg dana, neko vrijeme lebdjela nad Savom, da bi zatim preletjela grad i Medvednicu te netragom nestala u pravcu Zagorja. List je naveo i iskaze očevidaca, ali se oni nisu složili oko toga što bi ta pojava imala predstavljati.
A što se pak tiče bilježaka gospodina Baldwina, koje su imale pretenziju znanstvene analize, dakle riječ je ponajprije o objektivnosti egzaktnoga pristupa tajnama svijeta, one su, eto, igrom slučaja, postale povodom ove naše priče, dakle jednog sasvim subjektivnog iskaza koji je na kraju krajeva tek puka izmišljotina, pak stoga i sušta suprotnost naumljenome pragmatizmu autora navedenih zapisa. Ukratko, postale su izvorom još jednog misterija u svijetu punom tajnovitosti koje bi da postanu aksiomi, u svijetu punom laži koje bi da postanu vječne istine.

	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Književnik Nikola Đuretić:
Svaki mjesec jedna priča

Linkovi

Više biografsko/bibliografskih podataka o meni možete naći na mojoj web-stranici.

Od istog autora

Vragolovi, Split, 1974.
Vrijeme bijelih dana, Zagreb, 1978.
Kazališni putokazi i krajputaši, Zagreb, 1996.
Albionske razglednice, Zagreb, 1996.
Suze Martina Jesenskog, Zagreb, 1997.
Iskreno Vaš... zapisi s Otoka, Zagreb, 2004.
Između dodira - Bilješke za kroniku jednoga egzila, Zagreb, 2005.
Kao zvuk otoka, Zagreb, 2006.

Broj čitatelja bloga

garden things