MRTVACI NE MOGU SVJEDOČITI
Kad god se zateknem u Parizu, obavezno moram učiniti tri stvari. Prva je: otići do muzeja Orsay i obići izložbu impresionista. Još i danas se prisjećam srha koji me prožeo kada sam prvi put zakoračio u taj nevjerojatan prostor i stao pred čudesna platna Degasa, Moneta, Cezannea ili Van Gogha, koja sam do tada viđao samo po knjigama. Druga je: popiti čaj, ili vruću čokoladu, u kavani Les Deux Magots i promatrati svijet kako u smiraj predvečerja odmiče niz bulevar Saint Germain. I treća: sjesti na neku od klupa u parku Luxembourg i prepustiti se mekim proljetnim ili jesenskim sunčevim zrakama i blagu povjetarcu što donosi, tamo negdje sa Seine, prozirni miris vode i odnosi naše misli olovne u tajnovite i nedokučene daljine. Valjda zbog toga odsjedam uvijek u istom malenom, obiteljskom hotelu Selecte na Place de la Sorbonne – jer Jardin du Luxembourg praktički je iza ugla, a laganom šetnjom niz Boulevard Saint Michel i Saint Germain za desetak, petnaestak minuta stiže se do crkve Saint Germain des-Pres i Les Deux Magots, a od tamo ni Musee d'Orsay nije daleko, spustite li se prema Seini ulicom Bonaparte i nizvodno kejom Voltaire koji kod mosta Royal mijenja ime u kej Anatolea Francea.
I toga 15. svibnja 1982. osvanuo je prekrasan proljetni dan, kakav možete, vjerovao sam tada, a i danas, doživjeti samo u Parizu. Morao bih ovdje napomenuti i to da se toga proljeća nisam zatekao u Parizu kao turist koji je došao uživati u čarima toga grada, nego kao novinar na službenom zadatku. Naime, novinar sam BBC-a i urednici dokumentarnog programa bili su me poslali kako bih, u okviru serije o neobičnim aspektima novinarstva, prikupio materijal za malu radio-reportažu o jednoj neslavnoj obljetnici. Riječ je o prilično misterioznom potonuću francuskog putničkog broda Georges Phillipar, koji je doživio havariju na svojem prvom putovanju 1932. godine, pošto ga je zahvatio neobjašnjiv požar u kojem je živote izgubilo pedesetak putnika, među kojima i jedan novinar. Premda još nisam imao jasnu ideju kako koncipirati reportažu, znao sam da ću pokušati pronaći neke od preživjelih i snimiti s njima razgovore, budu li se još uvijek prisjećali događaja od prije pedeset godina. No, prije početka rada na reportaži imao sam jedan slobodan dan koji sam kanio iskoristiti najbolje što sam mogao i predati se uživanju u ljepotama čarobnoga grada. Posjet parku Luxembourg bio je prvi na popisu.
Ustao sam rano i poslije okrepljujuća doručka u obližnjoj kavani, kupio sam posljednja izdanja nekoliko francuskih novina i otputio se do obližnjeg Jardin du Luxembourg. Premda je bilo rano, na ulicama je već bilo dosta svijeta, uglavnom mlađarije koja je hitala u smjeru Sorbonne i dalje prema Sveučilištu Pariz VI i VII, te obaveznih turista koji su se, poput gusaka, gegali u zbijenim skupinama, glasno gačući.
Do parka Luxembourg stigao sam za desetak minuta lagane šetnje i odmah pronašao jednu slobodnu klupu na suncu. Sjeo sam i prvo otvorio Le Monde spreman predati se blagim zrakama sunca i zelenim mirisima netom prolistalih stabala kestenova. Prelistavao sam novine, okrećući stranice žustro, samo ovlaš prelijetajući pogledom naslove i podnaslove napisa, kako to čine ljudi koji nešto traže, dok mi pozornost nije privukao feljton napisan u povodu pedesete obljetnice havarije, pogađate, velikog putničkog broda Georges Phillipar, broda koji je, kada je porinut s dokova u St. Nazaireu 1930. godine, bio najmoderniji i najbolje dizajnirani putnički brod u svijetu. Da bi se opremilo tu putničku grdosiju od sedamnaest tisuća tona nosivosti, bile su potrebne gotovo dvije godine. Brod je mogao primiti do tisuću putnika koji su uživali u najvišem luksuzu, a kabine su bile opremljene i vrlo učinkovitim klima uređajima. Projektanti nisu štedjeli sredstva i bile su uvedene najstrože mjere sigurnosti putnika pa je tako brod bio opremljen i automatskim sustavom za gašenje požara te najmodernijom protupožarnom opremom. Pa ipak, vatra koja je izbila na palubi D tijekom prvog plova broda do Kine i nazad, zahvatila je dobar dio broda nevjerojatnom brzinom, usmrtivši pedeset i tri putnika, poslije čega je taj ponos francuske putničke flote završio na dnu Crvenoga mora.
Državno povjerenstvo koje je provelo istragu o havariji Georgesa Phillipara, stajalo je dalje u feljtonu, nije pronašlo nikakve pouzdane tragove da je uzrok požaru bila neka projektantska greška u električnim instalacijama, niti da je vatra izazvana nesretnim slučajem. Rezultat pomno provedene istrage bio je samo vrlo neprecizan, ali intrigantan zaključak koji je upućivao na to da su za požar odgovorni navodno utjecajni međunarodni zločinački krugovi koji su bili spremni putnički brod pretvoriti u plutajuću lomaču kako bi ubili jednog jedinog brodskog putnika – cijenjenog francuskog novinara Alberta Londresa. Sve mi je to, manje više, bilo poznato i iz osobnih priprema za program koji sam imao snimiti, ali unatoč svemu, cijela je priča bila krajnje bizarna i zanimljiva i otvarala je niz interpretacija i neviđen broj mogućnosti.
Stoga sam se udubio u Le Mondov feljton, nadajući se potajice da ću negdje između redaka naslutiti neki ključ ovog misterija, neki navještaj nova elementa koji bi mogao dovesti do preciznijeg objašnjenja te tajne, pa bilo to i pedeset godina poslije. Rekoh, toliko sam se udubio u čitanje da u svojoj dubokoj koncentraciji nisam niti primijetio kada mi se na klupi pridružio starčić od nekih osamdesetak godina, malo pogrbljen, ali još uvijek prilično vitak i snažan, živih, mrkih očiju. Zamijetio sam da, unatoč vrlo ugodnu, toplom danu, na glavi ima francusku kapu, a ispod dugog kišnog ogrtača, dolce vita majicu visoka ovratnika. U ruci je držao oveći, lijepo urešeni i skupocjeni štap sa srebrnom ručkom u obliku lava u skoku. Nije mi promaklo da je na obje šake imao navučene kožne rukavice. Možda ga ne bih niti primijetio da mi se nije prvi obratio:
«Oprostite, ne bih htio biti nametljiv, ali vidim da čitate feljton o havariji Georgesa Phillipara», progovorio je promuklim, staračkim glasom, posve neprimjerenim izgledu, ali koji je odavao koliko mu je ustvari bilo godina.
«Da, to je i razlog mojega dolaska u Pariz... obljetnica havarije. Novinar sam i spremam radio-reportažu o tom događaju od prije pedeset godina. Pokušat ću razgovarati s nekim preživjelima», rekao sam, bacivši kratak pogled na njegov lijevi profil, a onda se vratio feljtonu.
Neko je vrijeme šutio i učinilo mi se kao da je zadrijemao omamljen toplim proljetnim zrakama sunca.
«Piše li Le Monde i o zaključku istražnog povjerenstva o uzroku, ili točnije, razlozima požara?», progovorio je ponovo nakon kraće stanke.
«Mmmm, da, kaže se nešto nejasno o tome kako su nekakvi moćni međunarodni zločinački krugovi navodno pokušali ukloniti jednoga od putnika broda, stanovitog novinara Alberta Londresa, premda mi je teško povjerovati da bi se itko odlučio na takav korak samo da bi uklonio jednu osobu.»
Učinilo mi se u tome trenutku da mu je licem preletio blagi ironični osmijeh, ili je to bila tek varka oštrog, proljetnoga svjetla. Nastavio sam čitati dok je on ponovo utonuo u tišinu.
Samostalni novinar Albert Londres, suradnik nekolicine francuskih listova, ukrcao se na brod u Šangaju, u travnju 1932. na njegovu povratku u Marseilles. Francuski je novinar bio proveo gotovo godinu dana u Indo-Kini pomno i mukotrpno istražujući lance krijumčara oružja i njegov je strogo čuvani novinarski notes, pretpostavljalo se, bio prepun podataka koji će izazvati pravu konstarnaciju javnosti i zadati velike glavobolje krugovima utjecajnih industrijalaca u Londonu, Parizu i Berlinu. Londresovo čitateljstvo s nestrpljenjem je očekivalo kakva će nova skandalozna otkrića taj izumitelj istraživačkog novinarstva objaviti nakon svojeg povratka s Dalekog istoka. Mnogi su se još uvijek živo sjećali njegove prve knjige, tiskane samo tri godine prije pod naslovom Put do Buenos Airesa, u kojoj je raskrinkao jezivi lanac trgovaca bijelim robljem koji je iz javnih kuća Marseillesa i Hamburga prebacivao mlade žene u Južnu Ameriku. Mržnja francuskih i njemačkih kraljeva podzemlja, koju si je tom knjigom priskrbio, nije stoga bila neočekivana.
Pa ipak, Londres je neustrašivo nastavio svoje istrage, razotkrivši sličnu trgovinu europskim djevojkama koje su prodavane bordelima u Šangaju. Slijedila je istraga terorističkih aktivnosti skupine zavjerenika u Makedoniji i Bugarskoj, koji će samo dvije i pol godine poslije Londresove navodne pogibije u plamenu zapaljena putničkog broda, usmrtiti jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseillesu.
Prigodom svojega posljednjeg puta po Dalekom istoku završio je istragu mračnih krugova koji su se bavili smrtonosnom prodajom oružja tom dijelu svijeta u kojem se japanska carska vojska već uvelike bila spremala za nove osvajačke pohode, a lokalni kineski moćnici i ratni huškači ubijali vlastito pučanstvo u krvavim okršajima u nakani da zadobiju kontrolu nad velikim područjima Kine i Manđurije.
U takvu ozračju iščekivanja novoga rata, Europom se poput požara (ako to, s obzirom na okolnosti, nije neumjesna usporedba) proširila vijest među nestrpljivim nakladnicima da se Albert Londres vraća kući s novim rukopisom koji će predstavljati pravu bombu za neke bogate prodavače oružja, o kojima se već govorkalo ispotiha i koje se u privatnim soareima londonskih i pariskih klubova već neko vrijeme nazivalo bezočnim «trgovcima smrti».
Na svojemu putu nazad u Francusku, brod se zaustavio u Saigonu, gdje se ukrcalo još nešto putnika, uglavnom francuskih kolonijalnih dužnosnika s njihovim obiteljima. S ukupno 800 putnika, brod će pristati još u Singapuru, Penangu i na Cejlonu prije nego što će njegov kapetan usmjeriti pramac prema Crvenome moru, Sueskom kanalu i francuskoj sredozemnoj luci Marseilles, čitao sam pomno kada me iz misli ponovo prenuo hrapav, starački glas.
«Kladim se da bih vam o toj noći mogao ispričati stvari kojih nećete naći u tome feljtonu.»
«Molim?» trgnuo sam se zbunjen, ne shvaćajući u prvi mah o čemu to starac govori.
«O toj noći 15. svibnja. Mogao bih vam ispričati stvari kojih, siguran sam, nema ni u jednim novinama», nastavio je zureći skamenjena pogleda negdje preda se kao da je ponovo ugledao sva ta zbivanja od prije pedeset godina što su se mahnitom brzinom vrtjela pred njim poput kakva filma na neku nevidljivu zaslonu.
«Oprostite, ne razumijem...» i dalje sam zamuckivao, nastojeći onako na brzinu utvrditi imam li posla s nekim luđakom, šarlatanom i prevarantom, ili ozbiljnim i razumnim čovjekom. Po smirenu i staloženu tonu glasa, pristojnu načinu ophođenja i krajnje uljuđenu općem dojmu koji je starac ostavljao, zaključio sam da govori istinu, a ništa me nije koštalo saslušati njegovu priču čak i da je bila čista izmišljotina.
«Nudim vam ekskluzivnu priču. Rekli ste da ste novinar i da pripremate program o godišnjici havarije Georgesa Phillipara. E, pa ja sam jedan od preživjelih svjedoka toga događaja. A kako je, eto, od te nesreće sada proteklo već cijelih pedeset godina, vrijeme je da se sazna i prava istina.»
«Zar ovo što smo do sada znali nije bila prava istina?» upitao sam hineći naivnost. Kao da me nije čuo, starac je nastavio.
«Ukrcao sam se na brod u Sajgonu zajedno s još nekoliko putnika koji su se bili predstavili kao francuski kolonijalni dužnosnici, ali kako sam bio dobar poznanik samoga kapetana broda, Antona Vicqa, bio sam miran znajući da je kabina broj 5 na palubi D rezervirana i da me čeka.»
«Oprostite, hoće li vam smetati ako pribilježim neke stvari, nemam ovdje opremu za snimanje, pa sam mislio...» rekao sam više nastojeći da ga ne uvrijedim pomalo nehajnim odnosom prema onome što pripovijeda, odajući time kako mu ne vjerujem, nego što sam zaista bio siguran da je sve ovo što je starac pripovijedao odista prava istina.
I opet nije obraćao pozornost na mene, kao da me nema, i kao da sve to pripovijeda nekom nevidljivom slušatelju.
«Plovidba je bila ugodna i kao i uvijek u takvim situacijama vrlo brzo su se formirale skupine putnika koji su pronalazili neku sasvim iracionalnu sklonost jednih prema drugima, okupljajući se za istim stolom u brodskom restoranu, na večernjem piću u salonu, družeći se na povremenim koktel zabavama u baru, ili na otvorenoj palubi. Tako sam i saznao da se u kabini do moje, kabini broj 6, nalazi gospodin Albert Londres, a u kabini broj 7 privlačna plavuša bujnih i, za tada mladog neženju poput mene, poželjnih oblina, Yvonne Valentin, po zanimanju bolnička sestra. Za objedima, stol smo dijelili Londres, gospođica Valentin, postariji bračni par Lancomb i moja malenkost. No, gospodin Londres rijetko je provodio vrijeme u društvu po brojnim i jednoličnim zabavama i radije se zatvarao u kabinu gdje je satima znao raditi na, kako je govorio, bilješkama za novu knjigu koja će uzdrmati svijet. I te kobne večeri odbio je pridružiti nam se na jednoj takvoj zabavi pa smo, pošto su se bračni par Lancomb povukli na počinak, Yvonne i ja odlučili provesti večer sami, plešući i pijuckajući šampanjac i neobavezno čavrljajući o životnim planovima kada napokon, za koji dan, stignemo u Marseilles. Sjećam se, večer je bila topla i sparna i nastojali smo je ublažiti velikim količinama dobro uhlađena pjenušca. To je vjerojatno i bio razlog čestim i odužim Yvonninim boravcima u toilleteu. Nakon jednog takvog 'predaha' vratila se sva oznojena, pravdajući to sparnom noći i brojnim koktelima. No, vrlo brzo bi vratila dobro raspoloženje i nastavili bismo tamo gdje smo i stali. U jednome trenutku na nekih milju iza nas, možda i manje, prošao je ruski tanker Sovietskaja Neft i Yvonne je, već dobrano razgaljena pjenušcem, veselo mahala posadi tankera. Negdje oko ponoći, kapetan Vicq oprostio se od gostiju i povukao se u svoje odaje, a mi smo još neko vrijeme ostali na palubi, hladeći vrela čela blagim morskim zrakom i promatrajući titrava svjetala što su nam namigivala s obala arapskoga poluotoka kao da se natjeću s drhtavim zvijezdama.»
Vidi, vidi, ti staroga jarca, pravi pjesnik, pomislio sam ne prekidajući ga, unijevši tek kratku natuknicu u svoj notes.
«A onda, negdje dva sata iza ponoći, Yvonne i ja odlučili smo napokon otići na počinak. Otpratio sam je do njezine kabine broj 7, a onda, prije no što ću otići u svoju, predomislio sam se i odlučio popiti još jednu čašu šampanjca. Odlazeći prema improviziranu baru na krmi broda, učinilo mi se da sam zamijetio prvog časnika kako užurbano i pomalo panično grabi prema dijelu broda u kojem su bile kapetanove prostorije. Nešto mi je govorilo da se neki vrag zbiva i da stvari nisu onakve kakvima bi trebale biti i krenuo sam za njim upitavši ga treba li mu pomoć. Samo je rekao: «Hvala Bogu, da ste to vi! U vašoj je kabini izbio požar!» Bio sam sasvim zatečen, ali nisam bio u kabini sve od prije večere kada sam se bio otišao osvježiti i presvući za večernju zabavu. On je otišao probuditi kapetana, a ja sam pohitao na palubu D provjeriti što je s Yvonne. Kada sam stigao do kabine broj 7 i ona je bila u plamenu i činilo se da vatra nije buknula na jednome mjestu nego da je zahvatila veći dio broda i da se, štoviše, širi. Yvonne nije bila ondje. Morao sam se povući pred silinom plamena, a u tome su trenutku stigli i kapetan Vicq, prvi časnik i Yvonne koja im je nešto objašnjavala histerično vičući. Tada sam je vidio posljednji put. Pokušao sam se još jednom probiti do kabine broj 6 u kojoj je trebao biti gospodin Londres, ali bilo je to nemoguće. Plamen je postajao sve žešći i kroz nekoliko minuta proširio se i na kapetanski most. Uskoro se oglasio i znak za uzbunu, a motori broda su ugašeni. Kada je postalo jasno da gubimo boj s vatrenom stihijom, kapetan je izdao naredbu da napustimo brod. Spasilački čamci spušteni su smireno i rutinski i putnici su se, umotani vlažnim ručnicima i pokrivačima kako bi se probili kroz gusti, vrući dim, stali spuštati u čamce. U vodu je pobacan i sav namještaj koji se moglo upotrijebiti kao plutajuće splavi. Među nekolicinom putnika zavladala je panika i neki su počeli skakati u more. U tome tenutku učinilo mi se da sam zamijetio kako se kroz prozor kabine broj 6 izvlači neka osoba, ali nisam bio sasvim siguran, dim je bio suviše gust, a i sav te večeri ispijeni šampanjac učinio je svoje. Nešto poslije, u čamcu u kojem sam se nalazio saznao sam od radio-operatera kako je usred odašiljanja S.O.S poruka radio-primo-predajnik odjednom zakazao, a kada je operater odjurio do zapečaćena spremišta s rezervnim baterijama, ustanovio je da je spremište prazno. Ipak, čak i kratke S.O.S. poruke bile su dostatne i uskoro nam je cijela flotila brodova priskočila u pomoć, među kojima je bio i ruski tanker, dva britanska parobroda, jedan japanski teretni brod i još dva putnička prekooceanska broda. Vrlo brzo svi preživjeli bili su izvučeni iz voda Crvenoga mora. Ja sam se našao na jednom britanskom parobrodu koji me je prebacio do Marseillesa prije nego što će nastaviti svoj put prema Southamptonu.»
Starac je napokon ušutio načinivši dramatsku stanku, kao da je htio ocijeniti kakav su dojam ostavile njegove riječi, a onda je, baš kada sam zaustio postaviti pitanje, naglo nastavio:
«I što reći na kraju? Usuprot iskazu pred istražnim povjerenstvom, mojemu i još nekolicine putnika, koji smo bili gotovo uvjereni da smo vodjeli Alberta Londresa kako se izvlači iz svoje goruće kabine, službeni zaključak komisije bio je da se slavni novinar utopio, premda njegovo tijelo nije nikada pronađeno – kao niti stranice njegova rukopisa, koje su zauvijek nestale u valovima Crvenoga mora. Nikada poslije nisam saznao niti što se dogodilo s Yvonne Valentin. I njezino ime pronašao sam na popisu osoba koje su se utopile, premda mi je sama Yvonne tijekom naših brojnih druženja na tome kobnome putu bila rekla kako je vrsna plivačica. Razmišljajući poslije o cijelom tom događaju, shvatio sam kako imam više pitanja nego odgovora. Je li Albert Londres nestao u vatrenoj stihiji što je progutala Georgesa Phillipara, kako stoji u nalazu istražnog povjerenstva? Je li možda ipak preživio požar, ili je slika čovjeka koji se izvlači kroz prozor kabine broj 6 na palubi D samo proizvod moje mašte? A što reći za ostale putnike koji su također tvrdili kako su vidjeli nekoga da izlazi iz te kabine. Je li to bio slučaj nekakve 'kolektivne psihoze'? Je li Yvonne Valentin one večeri zaista odlazila u WC ili su njezini česti izleti imali neki drugi, ponešto zlokobniji razlog? Kada je onako razdragano mahala posadi ruskoga tankera, je li tada nekome davala nekakav znak? Je li požar uistinu bio podmetnut samo zato da se ukloni jednog jedinog čovjeka, ili ga je ipak izazvala neka tehnička greška koju je graditelj poslije, zahvaljujući utjecajnim industrijskim krugovima, uspio zataškati? Sva su ta pitanja bez odgovora i danas, pedeset godina poslije. I možda je i bolje tako!? Tko zna?»
Kada je starac ponovo utonuo u šutnju, ni ja nisam progovarao, čekajući da vidim hoće li još što dodati. No, on je ovaj put uronio u neku duboku tišinu, gustu poput voda Crvenoga mora. Napokon sam uzdahnuo i samo rekao:
«Fascinantna priča! Zahvaljujem! Oprostite, a mogu li dobiti vaše ime?»
«Dakako!» trgnuo se iz svojega snatrenja. «Kako nepristojno od mene, ispričavam se!»
Ustao je i okrenuo se prema meni sučelice i u tome sam trenutku prvi put ugledao i njegovu desnu stranu lica koja je bila unakažena velikim i ružnim ožiljkom kakve ostavljaju samo opekotine. Skinuo je pomno jednu rukavicu i iz unutarnjeg džepa ogrtača izvadio jednu lijepo otisnutu posjetnicu i pružio mi je. I ruka je bila izbrazdana sličnim ožiljcima.
Bacio sam pogled na mali komadić plastificirana papira u ruci, nevješto prikrivajući svoju zatečenost neočekivanim izgledom mojega sugovornika.
BERTOLD SALNER, esq.
10 Rue Cassette 75006
Paris
Tel: 01 45 44 38 11
«Budem li imao još nekih pitanja, bit ću slobodan nazvati vas na ovaj broj...» napokon sam izustio podigavši pogled, ali starac je već bio dobrano odmaknuo stazom prema izlazu iz parka. Još sam neko vrijeme gledao ta pogrbljena leđa dok nisu zamaknula za gustu zelenu živicu divljeg jorgovana što je uokvirivala vrata od teškog kovanog željeza.
***
Tri dana poslije, nakon što sam razgovarao s još nekim preživjelim svjedocima potonuća Georgesa Phillipara, u meni je prvu sumnju izazvala činjenica da se nitko od njih nije mogao sjetiti Bertolda Salnera. Pripisivao sam to u početku činjenici da je od tada proteklo pola stoljeća i da su svi moji sugovornici već poodmaklih godina, premda su se neki jako dobro sjećali bujne plavuše Yvonne koja se, kako su naglašavali, neobično trudila kako bi zadobila naklonost Alberta Londresa. Stoga sam, potaknut ovim dvojbama, odlučio nazvati broj s posjetnice koju mi je ostavio moj misteriozni sugovornik prije nekoliko dana. Javila mi se recepcija Hotela de L'Abbaye St-Germain. Na upit je li u njih odsjeo stanoviti gospodin Bertold Salner, rečeno mi je da nije i da im je to ime nepoznato. Isto jutro nazvao sam kolegu novinara u Le Mondu i zamolio ga da mi u njihovom arhivu provjeri je li Bertold Salner bio na popisu putnika izgorjelog broda. Odgovor je bio negativan.
Ni danas nemam odgovor na upit tko je misteriozni Bertold Salner. Je li on bio plaćeni ubojica sa zadatkom smaknuća Alberta Londresa, piroman koji je podmetnuo požare na brodu i uklonio rezervne radijske baterije iz zapečaćena spremišta? Ili je to ipak bila Yvonne Valentin, kao što je, čini se, sugerirao Salner? Što se dogodilo s navodnom bolničkom sestrom čije tijelo nikada nije pronađeno? I napokon, je li se Albert Londres zaista utopio, ili je vješto iskoristio nesreću broda Georges Phillipar kako bi zameo trag i tako umakao svojim progoniteljima čiji su gnjev izazvala njegova istraživanja? Odgovori na sva ova pitanja izmiču mi kao i voda Crvenoga mora kroz prste i vjerojatno ih nikada neću pronaći.
Tek mnogo godina poslije, igrajući se u trenutcima dokolice pisanjem ovih priča, sasvim slučajno mi je palo na pamet da bi ime Bertold Salner moglo biti anagram. Premećući slova vrlo brzo sam ih posložio u ALBERT LONDRES. Ako je misteriozni Bertold Salner zaista bio Albert Londres, moguće je da mi je cijelu ovu priču ispripovjedio kao kolega kolegi, novinar novinaru, ufajući se da mi vrag neće dati mira i da ću prije ili kasnije otkriti, kako je rekao u parku Luxembourg, «pravu istinu». Ali to, dakako, nije dalo pouzdan odgovor niti na jedno moje pitanje, samo je otvorilo stotine novih.
Izvjesno je samo to da je svega sedam godina poslije potonuća broda Georges Phillipar, prilikom kojega je navodno nestao novinar Albert Londres, a s njim i njegov rukopis koji je imao raskrinkati krugove trgovaca oružjem, takozvane «trgovce smrti», svijet postao svjedokom jedne mnogo veće nesreće u kojoj će živote izgubiti i nestati mnogo veći broj ljudi.
Zapis njihovih svjedočanstava izgubit će se u nekom drugom moru – onom crvene, ljudske krvi. Ali, to je već neka druga priča.
Post je objavljen 07.12.2006. u 15:17 sati.