Nike Furiosa

petak, 18.09.2015.

Fragmenti 1.

- Noći su uglavnom stvorene da bi se izgovarale riječi koje sutra ne možeš reći. – šapnuo joj je dok je očevid bio u tijeku, a oni su stajali sa strane dok su se osiguravali tragovi na mjestu događaja.
- Ali ne ovakve noći.

Iako još uvijek ljeto, noć je bila ledena, vjetar je neumorno puhao, ali pod „ovakve“ nije mislila na vremenske uvjete. Stisnula se ispod sakoa i listala mali rokovnik u koji je upisala ključne stvari.
Rukom je nervozno stiskala neki od botuna na diktafonu u desnom džepu sakoa.

Mirisao je na Armani, sjetila se da joj je rekao jednom da samo Talijani rade najbolje parfeme, najbolje cipele i za žene – najljepše marame.
Nema veze što ionako priča bezveze, ali iritirao ju je taj parfem već neko vrijeme.

- Ja ću te odvesti doma.
- Ne hvala.
- Jednom ćemo morati raščistiti situaciju, što prije to bolje.
- Što se mene tiče, sve je čisto. Ne iskorištavaj činjenicu što smo ovdje službeno za tvoje privatne probleme.
- Moje?
- Da. Možemo profesionalno komunicirati i to je to.

Bili su tu više od deset sati, nema sumnje da je bila nepravedna jer je uvijek bio profesionalac što se posla tiče. Prišao joj je tek na samom kraju balade, ali to je bio jedini način da ga otkanta. S obzirom na godine, njezin položaj i ugled, nije joj bilo svejedno što je njihov odnos skrenuo u sasvim drugom smjeru.

- OK.
Otišao je do ekipe, a ona je nakon desetak minuta kad je zaključivala očevid odglumila nezainteresiranost te svih pozdravila ne uputivši mu ni pogled.

Zanimljivo je kako je glumljenje nezainteresiranosti podigla na najvišu razinu, da je ponekad i sama sebi znala povjerovati. Na sreću, to samozavaravanje bi bilo kratkog vijeka. Posljedice bi bile preteške kad bi od same sebe skrivala probleme, želje i misli bilo kakve naravi.

Doma se izula, skinula sve sa sebe, obukla piđamu, uzela iz frižidera limenku Coca-cole na kojoj je pisalo „sestra“ i prešla s njom preko sljepoočnica, a onda i stražnjeg dijela vrata, narezala 2 kriške limuna i stavila u čašu koju joj je još 1995. kupila mama kad je otišla na faks (još su samo dvije ostale, četri su se porazbijale u žaru mnogih tuluma ili dana punih nervoze).
Iako je bilo prošlo 5 sati, navila je sat u 6:45. Jednostavno, posao ne smije patiti.

Prije negoli je zaspala stigao je SMS.
„Sutra u 18,00 sam kod tebe. Kao što sam rekao, imamo nedovršenog posla. Privatnog, da ne bi bilo zabune. Ali čujemo se još tijekom dana, no to će biti poslovno, ne brini.“

Oznake: fragmenti

nedjelja, 13.09.2015.

O čaju, kolačima i malo o ljudima

Ne mora to biti popodnevni, može biti jutarnji čaj ili kava, kolačići ili sendviči koji će ići uz te divne napitke. Ne mora ispred biti dvorac, može i neki neugledni haustor (kao što je moj, a čak nemam ni balkon). U svakom slučaju, bitno je mentalno stanje uma, da ono zrači stabilnošću. I maštom.

U prošli petak, kad sam došla doma s posla izvalila sam se na krevet i počela malo vrtiti po mobitelu. Sa sto strana iskakale su i iskaču samo crne teme, teške teme, nesretni ljudi. Teme zbog kojih bi valjda trebalo 0-24 moliti nekoga gore da preokrene stvari. Jer ne vidim da ćemo itko od nas ili čak jako puno nas (u cijelom svijetu) išta moći promijeniti na bolje.

Odlučila sam da ne mogu, pogasila sve portale i kliknula na članak How to make the perfect madeleines i obećala sebi da ću isprobati sve varijante koje će me dovesti do idealnog kolačića koji će izvrsno pasati uz čaj.

(Znam već da ću, neovisno o receptu koji mi se najviše svidi, naribati malo korice nešpricanog limuna jer obožavam osjetiti miris i okus korice u biskvitima.)

Zašto i dalje osjećam grižnju savjesti jer više ne mogu čitati loše stvari? Čak i kad bi članci u visokom postotku točno prenosili informacije, ja za praćenje toga nemam ni volje ni snage.

Zanimljivo mi je da je žena jednog prijatelja igrala nagradnu igru uz javno objašnjenje da bi htjela osvojiti karte za koncert u Lisinskom jer ona i muž nisu godinama bili na nekom koncertu, iako se na račun pjevača na kojeg bi htjeli ići sprdaju. I oboje dobro zarađuju pa si mogu priuštiti otići na koncert pjevača kojeg bi actually željeli slušati.

Zašto ljudi rađe idu slušati besplatno nekoga koga ne vole slušati i s kim se sprdaju, negoli da plate i s guštom odu na koncert onoga/one/onih koji su im „zakon“, a realno nemaju financijskih prepreka?

- Da, ali znaš, oni kupuju novi automobil jer ne idu na večere, koncerte, ljetovanja i zimovanja i kupuju na akcijama te jedu deset dana u mjesecu samo kelj. Pa rekla mi je Gorana, ona ti radi u onom dućanu ispod stana di oni žive pa nekad kupuju, kaže uvijek sve najjeftinije, a onda on često komentira da je to u Kauflandu i Lidlu još jeftinije. Na posao idu pješke, njoj treba sat vremena, ali ne želi kupiti tramvajsku kartu jer da onda ne bi uštedila na prijevozu koji dobije od firme za mjesečnu kartu. A ogroman stan su već otplatili. – u tramvaju je pojašnjavala jedna njihova prijateljica drugoj.

Zanimljivo je da sam te večeri tog prijatelja i ženu stvarno pitala čemu odlazak na koncert ako pjevača ne vole. Nije li to gubljenje vremena i nek odu rađe na nešto što im se sviđa?
Ona mi je rekla – Ali ovaj koncert je u Lisinskom! To je skupo inače, a ne sjećam se kad sam zadnji put bila u Lisinskom!
A on je rekao – Neš ti meni Lisinskog pa da nabiju tako cijenu. Al ako je besplatno...

Ove dvije koje su ih poslije u tramvaju ogovarale su ih zdušno podržavale i kolutale očima na moje pitanje. A ja jedina rekla ono što mislim odnosno pitala ono što me zanima.

Sve to skupa, zajedno s vijestima u novinama iz dana u dan potiče me da se bavim stvarima kao što su madeleines, zahvalna što nemam (i nadam se da neću imati) velikih problema u životu, truditi se biti neopterećena glupostima kao što je većina opterećena. Pomoliti se za one kojima je pomoć i mentalna snaga potrebna.
Skuhati čaj ili kavu, listati časopis.
Jednom me baš taj tip koji ne želi sam kupiti kartu za Lisinski pitao da zašto sam pretplaćena na strani časopis. Rekla sam da mi je super kad me u sandučiću dočeka nešto osim računa, da obožavam uživati sat vremena ili više, nekad manje, kad uhvatim, jel' i gledati prekrasne kreacije, interijere, eksterijere, neke dekadentne recepte.
- Ali nikad ništa od toga, vjerojatno nećeš imati. Bolje odi s nama na kavu.
- Ljepota onoga što vidim nekad me inspirira, nekad opušta, nekad me nasmije. To što nešto nikad neću imati, zašto bi me to ograničavalo da to uopće ne gledam, ne čitam, ne znam da postoji?
- Ali zar te ne frustriraju fotošopirane manekenke, odjeća koja ne vrijedi ni 5 centi, a košta tisuće i tisuće eura? Bolesnoća.
- A što bi me trebalo bolje relaksirati slušajući na kavi teme o kreditima, cijeni života, skupoći, kukanju, kukanju i neprestanom kukanju, a to najviše kukanju onih kojima je još i dobro u životu?

Onda je zašutio, a ja sam opet ispala „neprijatelj“.

Par susreta kasnije ponudila sam ih svojom dekadentno čokoladnom tortom kojom su bili oduševljeni. Naravno, sve dok nisu pročitali recept.
Zgroženi količinom čokolade koja ide u nju.

- Ma, dobra je i ona s običnim kakaom. I zdravija. Ovdje mi se čini da je ipak previše čokolade.
- Da, skupa i teška.
- I što je zapravo „Čudo od dva jaja“ lošija od ove?
- Pa ništa.
- Još puno jeftinija.

Čak su prigovorili da kupujem preskupe čajeve.
I da je kava koja ide u kafetijeru također preskupa.
- Ali zato nemam za uređenje stana, rekla sam im, da im bude lakše, kad njima to olakšava život.
Zadovoljno su se nasmijali - kao "jesu me".

I tako su se oni međusobno uvjeravali, dok je dekadencija lagano nestajala s pladnja, a čaj nestajao iz porculanskog čajnika moje bake (nema veze što je ostatak servisa godinu po godinu nestajao polupan, svedevši se samo na taj, pa pomalo kičast čajnik).

I ja sam bila zadovoljna jer sam im popravila dan tortom, čajem i činjenicom da nemam novaca za uređenje stana.

Vremena su teška, najviše zbog ljudi koji ih čine teškim. U biti nema vremena, već je samo vrijeme, Ono samo za sebe je neupitno najsnažnija pojava. Neumoljivo teče, nedostižno je, nepovratno je. Imamo samo trenutak koji možemo ponekad učiniti dekadentnim, lijepim, sretnim. Ne možemo vladati njime, ali se možemo osjećati dobro. A možemo ga uvijek odgoditi i za „neko drugo, bolje vrijeme“.

p.s. U ovaj petak kupila sam i pravi čaj od lipe. Još samo madeleines i to je to.




p.p.s. Piše da je čaj od lipe između ostalog dobar i za smirenje živaca. Javim vam je li funkcionira ;-)

Oznake: lipin čaj, madeleines, kad bi se bilo lako opustiti

utorak, 01.09.2015.

Odbori za doček

Fotografija odabrana iz editorijala VogueUSA-vogue.com*

Dugujem još post o Orvietu i Vatikanu (koji će biti više „slikovne“ prirode).
Slike za post o Orvietu su već spremne.

Što se izdogađalo – pa ništa posebno.
Prošao mi prvi radni tjedan nakon povratka s g.o. Odmah je bilo udarno, odmah u ponedjeljak od 7,30 sam imala akciju, a nisam stigla niti doći sebi, no nekako sam izgurala. Što i kako – nekad bih rado pisala o tome, ali zbog prirode posla ne bi bilo profesionalno.
Uglavnom, i dalje sretna što imam posao i što imam gdje ići u ponedjeljak ujutro. Jer koliki nemaju tu mogućnost :-( I dalje pamtim svoje dvijeipo godine traženja posla i dalje mi je to užasna trauma, samo kad se sjetim.

Inače, svake godine objavim post o mojim susjedima i situaciji na plaži kad dođem na godišnji, a ove godine se moglo naći vrimena za to, ali nekako mi se, kad sma imala par sati u komadu samo za sebe, nije dalo o njima pisati.

Probat ću biti kratka i sumirati ono što se zapravo iz godine u godinu ne mijenja i svake je godine sve to jače izraženo.

Prvi dan putovala sam odmah s posla na g.o. u svoj rodni grad (e da, jedan tjedan sam unatoč financijskoj situaciji – jer moramo krpati novce za jedan moj i D.-ov projekt – trebala ipak otići negdje gdje me nitko ne zna i gdje ja nikoga ne znam, čisto da mogu kontemplirati cijeli dan i sve raditi onako kako mi paše.. ali dobro, bit će prilike i za to). U gradu u kojem radim je kao i u gradu u kojem živim bilo 15 stupnjeva, iako je bio kraj srpnja i padala je kiša. Ništa mi nije smetalo, a znala sam da čim prođem zadnji tunel – obasjat će me sunce, kao što se i dogodilo.

Čim sam došla kući, a nisam još niti otvorila vrata od auta, vidjela sam četri „odbora za doček“. Ravno – susjed i susjeda zavaljeni u ležaljke u hladu dvorišta (oni su mi najmanje naporni), zatim, lijevo, susjeda koja je NAMJERNO posjekla predivnu živicu DA BOLJE VIDI NAŠU KUĆU, jer joj je predosadno – u njezinu dvorištu bila je njezina prenaporna kćer koja je došla na g.o. iz druge države – zovimo je za potrebe posta Dijanka, Peshan (susjed koji samo hvali svoju kćer, zeta, sebe i sve svoje i koji „sve na svitu zna i jasno mu je sve“ i koji bi stvarno Albertu rekao da mu doda kredu), još jedna dokona ženska. Treći odbor za doček bio je u u sastavu žene koja svako lito dolazi na g.o. tu jer joj je tu kuća, a o kojoj ste već čitali u jednom postu ranije kad me sustigla dok sam plivala i krenula ispitivati o svemu i svačemu pa sam joj napokon morala odbrusiti (na što nisam ponosna jer volim biti fina, ali više se od njih nije moglo živiti) i njezine rodice iz kuće do (to je bio „zajednički“ odbor za doček) koje su, čim su vidjele auto i čule da kažem susjedi“ Dobar dan!“ zašutile i počele izvirivati glavama „da bolje vide“, iako me nisu mogle omašiti jer dok teglim sve stvari na kat njima sma na teškoj vatrometini. I susjedi iza kuće koji su bili u dvorištu, ali bila je samo ekipa koja živi u Zg i tu ljetuje pa se nisu baš previše obazirali, iako jesu buljili. Ima još jednba kuća do, u kojoj živi najviše ljudi, ali oni su najdiskretniji i snjima ama baš nikad nemam tih problema, lijepo se javimo jedni drugima, nekad popričamo kratko, bez zabadanja u privatni život.

Zašto to pričam, zato jer su te kuće građene sve tik jedna do druge, nemaš osobnog prostora koji je meni potreban, pogotovo jer je valjda mog tatu, brata i uju jednog dana nešto mokrom krpom opalilo po glavi pa su i oni, kao i svi susjedi okolo posjekli sve moguće zelenilo i jednostavno nema kapi hlada, bokun drveta koje bi moglo zaštititi potrebu za mojom privatnosti i da mogu u miru nekad izaći na balkon i popiti kavu bez da se moram javiti bilo kome. Nemam ništa protiv nikoga od njih, baš ništa, svatko neka živi kako želi, radi što ga zanima, ne radi ništa.. ali nemojte cijelo vrijeme buljiti u mene, ispitivati kad sam došla, kad ću ići, kad će doći D., hoće li doći, gdje idem, jesam bila na kupanju, zašto nisam, zašto jesam, jesam išla na ovu ili ono feštu, zašto da ili ne, gdje mi je ova ili ona prijateljica, što je s njima, tko se udao/oženio, rastavio, zaposlio, dobio otkaz, dao otkaz... mene vam to NIŠTA NE ZANIMA.

Npr. izlazim jedan dan oko 6 popodne, idem na kupanje, prije toga baciti smeće u kantu koja je dvorištu. Od trenutka kad sam izašla iz kuće, standardna postava susjede Đeki naglo je ušutila i pratila su me četri para očiju dok sam silazila, išla do kante, do vespe... nevjerojatno. Ne bi da sam Angelina Jolie. I ne, na žalost nimalo ne pretjerujem. I tako svaki put čim virnem iz kuće. I da, nije me briga za njih i sve to, ali ne znam zašto me toliko to živcira. Kao i kad se jedna susjeda stalno raspituje tko ima kakve škole, gdje radi i što, a sama osobno nema nego par razreda Osnovne škole, nikad nije ni radila, a i kući je stalno imala rođakinju koju je primila da živi kod nje, a koja joj je zauzvrat bila nešto ala sluškinja. No upravo je ona sklona procjenjivanju, pa i omalovažavanju i iščuđavanju ako netko prekine faks ili uopće na njega ne ide ili ako je netko nezaposlen. Ne, ako nije u sto svojih godina obratila pozornost na sebe, neće ni sad.

Od svoje trave u dvorištu ne stignem primijetiti da je u susjedovom dvorištu trava zelenija. - životna filozofija s kojom se ponekad borim izazvana ovakvima, ali kakvu želim živjeti, na poslu i susjedstvu i gdjegod, osim u naravno prijateljskim i drugim odnosima koje sama biram jer tad su moja i tvoja/njezina/njegova trava ono što želimo međusobno podijeliti.

Plaža je priča za sebe, pogotovo što par ovih susjeda također tamo imam priliku sresti, ali njih ignoriram.

Ono velika plaža, ali ulazi u more su nezgodni, krupna kamenja i samo na par mjesta je napravljeno par ok stazica za ulaz. I onda baš na te ulaze nakaleme se neki ljudi (žene, muškarci), lipo sjednu u plićak s gumenim sandalama i brčkaju se, a mi ostalih tisuću ljudi nek lomimo noge uokolo. AH.
Onda, plaža bez hlada – imalo hlada, ali uredno u podne vidim malu djecu koja se kupaju i trčkaraju onuda. Napominjem, nema gotovo nikakvog hlada ili nešto jako malo. Palo mi je na pamet da bi CSS trebao patrolirati plažom... meni je bilo preprevruće koja sam došla po ure otplivati i odmah otići u kafić. I onda se čude što male bebe vrište, a ja osjetim nervozu u njihovim vriskovima koja kao da je zarazna, prijeđe i na mene pa se brže bolje pokupim u kafić ili doma.
Na jednom mjestu je ulaz za invalide i ogroman natpis da se mole svi da im osiguraju privatnost i neometan ulazak u more. Ali baš tuda ima najviše dokonih koji se usidre, promatraju.. ne znam, došlo mi je da ih svih postrojim i natjeram da naglas pročitaju natpis s table.
A što se mode tiče, tu mislim da je na plaži sve dozvoljeno, ali nešto me uvijek malo zabode u oči. Onako, neki frajer, ne neki šminker, nego prije bi se dalo reći da se fura na galeba.. šeta on plažom u boksericama, mišići su na mjestu, sve je ok. A na nogama – kričavozelene kroksice. A ne priliči nikako. Iako, ako su njemu ok, neka ga. Samo mi nije jasno. Ali nije neki minus. Smetaju me u biti osobine, a ne izgled ljudi.

Tračerice na plaži - sve ih je više.. naime, primijetila sam da je čitanje na plaži i dalje u padu. kad sam bila mala i išla s mamom na kupanje, uvijek smo nešto nosile za čitanje, ali i svi drugi oko nas. No, svaku godinu za redom, čitanje knjiga i časopisa na plaži je u ogromnom padu. Ne viđam Glorije, ne viđam ni knjige, ali niti e-readere. Nema ni križaljki ni osmosmjerka.
OK, ljudi su bili na mobitelima, razgovarali (tako je jedna do mene sat vremena!!!! nekoj frendici objašnjavala da su vidili nekog tipa, ali nije sigurna jel on nju skužio, misli da je, al nije sigurna, ali ako ju je vidio, nije se javio, ali možda je kimnuo, no postoji mogućnost da je ipak nije vidio..).

Uglavnom knjige izumiru, bar na plažama. :-(
Svodimo se na puki trač.

Ipak, da ne ispadne da samo kukam, moram priznati, na plaži sam se uspijevala nakon nekog vremena mentalno izolirati i ne pratiti dešavanja oko sebe :-)
Plus, kupila sam si bojanku za odrasle (Tajni vrt) – moj kolega koji je vidio bojanku kad sam je zadnji radni dan skrivečki pokazivali kolegici rekao: Dobro, nisam ja jedini lud ovdje :-)
Kupila sam i bojice naravno, njih 48. Bit će mi premalo nijansi, al za početak ok.

Obećala sam si više čitati ne jer lijepo zvuči, nego čisto jer sam se presuper osijećala čitajući – davno, davno nisam onako u komadu od par dana „odvalila“ knjigu (na g.o. sam uspjela pročitati čak tri knjige), manje biti na internetu, pisati, bojati i probati se sve više i više relaksirati. I objavljivati više priča. I više kuhati :-)

p.s. Post napisan u nedjelju, a u svezi zadnjeg odlomka da napomenem – sinoć sam proučavala nešto za posao i toliko se uzrujala (uvijek me strah hoću li nešto zeznuti) da su mi se nakon par minuta kad sam priglegla na krevet javile vrtoglavice i slabina. Krasno. Toliko o odluci o (ne)nerviranju :-)
Bonus plus : napravila super palačinke (često stavim pored običnog i malo heljdinog brašna). D. ih je jeo s domaćim džemom od šipka, a ja s jednom od najdivnijih, a tako jednostavnih kombinacija: malo meda (obavezno bagremovog ili lipinog, ne volim ove tamnije) i iscijeđenim sokom od limuna (to dvoje pomiješam), zarolam i pospem sa šećerom u prahu. Uuuuu!
p.p.s. Pogledajte fotografiju – tako ograđen balkon/dvorište bih voljela imati :-)

Oznake: ljetne radosti, odbori za doček

<	rujan, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Komentari da/ne?