Pregled posta

O čaju, kolačima i malo o ljudima

Ne mora to biti popodnevni, može biti jutarnji čaj ili kava, kolačići ili sendviči koji će ići uz te divne napitke. Ne mora ispred biti dvorac, može i neki neugledni haustor (kao što je moj, a čak nemam ni balkon). U svakom slučaju, bitno je mentalno stanje uma, da ono zrači stabilnošću. I maštom.

U prošli petak, kad sam došla doma s posla izvalila sam se na krevet i počela malo vrtiti po mobitelu. Sa sto strana iskakale su i iskaču samo crne teme, teške teme, nesretni ljudi. Teme zbog kojih bi valjda trebalo 0-24 moliti nekoga gore da preokrene stvari. Jer ne vidim da ćemo itko od nas ili čak jako puno nas (u cijelom svijetu) išta moći promijeniti na bolje.

Odlučila sam da ne mogu, pogasila sve portale i kliknula na članak How to make the perfect madeleines i obećala sebi da ću isprobati sve varijante koje će me dovesti do idealnog kolačića koji će izvrsno pasati uz čaj.

(Znam već da ću, neovisno o receptu koji mi se najviše svidi, naribati malo korice nešpricanog limuna jer obožavam osjetiti miris i okus korice u biskvitima.)

Zašto i dalje osjećam grižnju savjesti jer više ne mogu čitati loše stvari? Čak i kad bi članci u visokom postotku točno prenosili informacije, ja za praćenje toga nemam ni volje ni snage.

Zanimljivo mi je da je žena jednog prijatelja igrala nagradnu igru uz javno objašnjenje da bi htjela osvojiti karte za koncert u Lisinskom jer ona i muž nisu godinama bili na nekom koncertu, iako se na račun pjevača na kojeg bi htjeli ići sprdaju. I oboje dobro zarađuju pa si mogu priuštiti otići na koncert pjevača kojeg bi actually željeli slušati.

Zašto ljudi rađe idu slušati besplatno nekoga koga ne vole slušati i s kim se sprdaju, negoli da plate i s guštom odu na koncert onoga/one/onih koji su im „zakon“, a realno nemaju financijskih prepreka?

- Da, ali znaš, oni kupuju novi automobil jer ne idu na večere, koncerte, ljetovanja i zimovanja i kupuju na akcijama te jedu deset dana u mjesecu samo kelj. Pa rekla mi je Gorana, ona ti radi u onom dućanu ispod stana di oni žive pa nekad kupuju, kaže uvijek sve najjeftinije, a onda on često komentira da je to u Kauflandu i Lidlu još jeftinije. Na posao idu pješke, njoj treba sat vremena, ali ne želi kupiti tramvajsku kartu jer da onda ne bi uštedila na prijevozu koji dobije od firme za mjesečnu kartu. A ogroman stan su već otplatili. – u tramvaju je pojašnjavala jedna njihova prijateljica drugoj.

Zanimljivo je da sam te večeri tog prijatelja i ženu stvarno pitala čemu odlazak na koncert ako pjevača ne vole. Nije li to gubljenje vremena i nek odu rađe na nešto što im se sviđa?
Ona mi je rekla – Ali ovaj koncert je u Lisinskom! To je skupo inače, a ne sjećam se kad sam zadnji put bila u Lisinskom!
A on je rekao – Neš ti meni Lisinskog pa da nabiju tako cijenu. Al ako je besplatno...

Ove dvije koje su ih poslije u tramvaju ogovarale su ih zdušno podržavale i kolutale očima na moje pitanje. A ja jedina rekla ono što mislim odnosno pitala ono što me zanima.

Sve to skupa, zajedno s vijestima u novinama iz dana u dan potiče me da se bavim stvarima kao što su madeleines, zahvalna što nemam (i nadam se da neću imati) velikih problema u životu, truditi se biti neopterećena glupostima kao što je većina opterećena. Pomoliti se za one kojima je pomoć i mentalna snaga potrebna.
Skuhati čaj ili kavu, listati časopis.
Jednom me baš taj tip koji ne želi sam kupiti kartu za Lisinski pitao da zašto sam pretplaćena na strani časopis. Rekla sam da mi je super kad me u sandučiću dočeka nešto osim računa, da obožavam uživati sat vremena ili više, nekad manje, kad uhvatim, jel' i gledati prekrasne kreacije, interijere, eksterijere, neke dekadentne recepte.
- Ali nikad ništa od toga, vjerojatno nećeš imati. Bolje odi s nama na kavu.
- Ljepota onoga što vidim nekad me inspirira, nekad opušta, nekad me nasmije. To što nešto nikad neću imati, zašto bi me to ograničavalo da to uopće ne gledam, ne čitam, ne znam da postoji?
- Ali zar te ne frustriraju fotošopirane manekenke, odjeća koja ne vrijedi ni 5 centi, a košta tisuće i tisuće eura? Bolesnoća.
- A što bi me trebalo bolje relaksirati slušajući na kavi teme o kreditima, cijeni života, skupoći, kukanju, kukanju i neprestanom kukanju, a to najviše kukanju onih kojima je još i dobro u životu?

Onda je zašutio, a ja sam opet ispala „neprijatelj“.

Par susreta kasnije ponudila sam ih svojom dekadentno čokoladnom tortom kojom su bili oduševljeni. Naravno, sve dok nisu pročitali recept.
Zgroženi količinom čokolade koja ide u nju.

- Ma, dobra je i ona s običnim kakaom. I zdravija. Ovdje mi se čini da je ipak previše čokolade.
- Da, skupa i teška.
- I što je zapravo „Čudo od dva jaja“ lošija od ove?
- Pa ništa.
- Još puno jeftinija.

Čak su prigovorili da kupujem preskupe čajeve.
I da je kava koja ide u kafetijeru također preskupa.
- Ali zato nemam za uređenje stana, rekla sam im, da im bude lakše, kad njima to olakšava život.
Zadovoljno su se nasmijali - kao "jesu me".

I tako su se oni međusobno uvjeravali, dok je dekadencija lagano nestajala s pladnja, a čaj nestajao iz porculanskog čajnika moje bake (nema veze što je ostatak servisa godinu po godinu nestajao polupan, svedevši se samo na taj, pa pomalo kičast čajnik).

I ja sam bila zadovoljna jer sam im popravila dan tortom, čajem i činjenicom da nemam novaca za uređenje stana.

Vremena su teška, najviše zbog ljudi koji ih čine teškim. U biti nema vremena, već je samo vrijeme, Ono samo za sebe je neupitno najsnažnija pojava. Neumoljivo teče, nedostižno je, nepovratno je. Imamo samo trenutak koji možemo ponekad učiniti dekadentnim, lijepim, sretnim. Ne možemo vladati njime, ali se možemo osjećati dobro. A možemo ga uvijek odgoditi i za „neko drugo, bolje vrijeme“.

p.s. U ovaj petak kupila sam i pravi čaj od lipe. Još samo madeleines i to je to.




p.p.s. Piše da je čaj od lipe između ostalog dobar i za smirenje živaca. Javim vam je li funkcionira ;-)



Post je objavljen 13.09.2015. u 14:01 sati.