Nike Furiosa

ponedjeljak, 31.12.2012.

Srebrne kuglice

Promrzla sam sjedila na božićnoj misi za mlade u podne. Moj svečani sako ipak nije bio dovoljan jer suprotno očekivanom, pop nije upalio grijanje. Ukrasi za crkveni bor koji je sezao do stropa još uvijek su isti, srebrne kuglice. Dok je zbor za mlade tiho i poprilično neinspirativno pjevao Kyrie eleison, moram priznati da su se meni glavom motale misli koje nisu imale veze s Isusovim rođenjem. Kuglice su me podsjetile na jedan od incidenata, dok sam bila srednjoškolka (i također pjevala u zboru koji je tada – možda si umišljam, ali moram reći – bio puno življi), a riječ je bila o tome da su se dvije žene posvađale oko kićenja crkvenog bora.

Jedna od njih, Marina, dogovorila se s časnom da će ona kititi borove i danima je smišljala kombinacije za bor. Druga, Seka, obrlatila je časnu na probi za pjevanje Velikog zbora da njoj povjeri kićenje. Učinila je to na svoj vlaški način – bila je Marinina podstanarka pa je časni rekla da je Marina na jednoj kavi opisala kakve je ukrase osmislila i da se ona boji kako će svi na ponoćki gledati u borove, a da propovijed uopće neće slušati.

Borove.. jer tad su bila dva bora, a recesija je sasjekla taj običaj na jedan bor.

Kako god, časna se predomislila i nazvala Marinu. Da joj je žao, ali budžet je takav da će se morati koristiti kuglice od prošlih godina. Marina je rekla da nema problema, sama će donijeti dodatne ukrase, o svom trošku, ali da raspolaže mašnama, lametama, perlicama koje misli posuditi crkvi i uz koje će srebrne kuglice samo dobiti dodatan sjaj. Časni se ideja nije činila kičastom kako je Seka opisala, no imala je previše posla za napraviti i nije mogla gubiti pola dana na dodatna dogovaranja oko kićenja bora pa je Marinu uputila da razgovara sa Sekom i nek se zajedno dogovore i lipo zajedno, u božićnom duhu, okite borove.

Božićni duh često ne stanuje u dušama onih-koji-stalno-vise-u-crkvi, pa je Seka Marini vlaški odrješito obznanila odbosno – lagala da je časna u konačnici samo nju zadužila za borove.

Marina se naljutila. Nazvala je moju mamu koja joj je inače bila krizmana kuma i isplakala kao kišna godina. I onda je moja mama, vidjevši u kojem smjeru ide „drama“ njoj lijepo rekla da ona neće na ponoćku, ali da ja idem pa se Marina lijepo prikačila meni. Sve bi to bilo divno i krasno jer kako je Marina od mene bila starija desetak godina, pasalo mi je njeno društvo (uvijek mi se činilo da sam bila zrelija od svojih vršnjaka), no te večeri u hladnoj crkvi, zgurna u klupi, slušala sam samo o … borovima.
A Marina po prvi put uopće nije bila niti zrela, niti dorasla situaciji.
- Ma pogledaj koliko su ti borovi seljački!
Realno, koliko god da je Seka vlajnasta (njene odjevne kombinacije bile su „za zaborav“), borovi okićeni srebrnim kuglicama mogli bi se nazvati oskudnima, minimalističkima (ili siromašnima ?), neinventivnima, ali seljačkima – teško.

Nisam ponosna na sebe, ali tada sam i ja počinila usred ponoćke grijeh nakon kojeg sam se uredno pričestila (kao i većina tračara iz klupa – to vam je taj kršćanski neposluh u samoj crkvi kojeg se svi javno odriču i kojeg nitko ne želi priznati – da je popriličnom broju „vjernika“ odlazak na misu idealan tjedni rasadnik svježih tračeva) i kojeg, kad malo bolje promislim, nisam nikad ispovjedila : eto, osobno sam pokleknula u leglu tračarenja i potvrdila Marini sve njezine komentare, čak i neke s kojima se uopće nisam slagala i to ponajviše zbog toga što mi Seka nimalo nije bila simpatična. Naprotiv.
Ta se žena gurala gdje god bi stigla.
Na zbor. Imala je glasa, ali je zavijala svaku pjesmu nešto kao danas Šušnjara u Magazinu. Samo što je Magazin zabavna grupa idealna za pijanke. Zbor je nešto drugo. Kićenje crkve, slaganje aranžmana, kićenje bora, slaganje jaslica, PREDAVANJE VJERONAUKA iako nije imala nikakve škole za to – kriteriji kompetentnosti uglavnom su se svodili na namtanje i gotovo svakodnevno boravljenje u crkvi, zatim najprije je čitala obavezno jedno čitanje u crkvi, a onda više nije knjigu čitanja ispuštala iz ruku pa je na kraju čitala oba čitanja plus psalame čije je refrene zavijala u mikrofon, a kad nije bilo djece s vjeronauka (ljeti) čitala je i sve molitve vjernika; zatim se javljala samoinicijativno da „čuva red“ na misama za djecu (tko bi se normalan sam javio za tu ulogu?), glumljenje u predstavama (dječjim!) u kojima je i vlaškim zavijanjem i sa svojom visinom od 1,86 m bila baš ko slon u staklani – jedina odrasla osoba u društvu djece, nadgledala je čak čovjeka koji 30 godina skuplja lemozinu (milodar) svake nedjelje i koji taj svoj zadatak drži osobitom čašću te se za svaku misu pomno uredi i obuče odijelo – bilo mi je žao čovjeka kad sam vidjela kako ga presreće ispred ulaza u sakristiju i otima baršunastu vreću jer se jadan čovjek zbog nje osijećao jadno, kao da netko sumnja u njegove namjere, kao da je netko doveo u pitanje njegovo tridesetogodišnje djelovanje...ma mislim … a što je najbolje od svega, u svemu što je radila nisam vidjela nimalo iskrenosti.

Dok sam danas promatrala oskudan bor sa srebrnim kuglicama, iz prisjećanja me prenuo dobro poznat glas.
- Uuuu sveeee vriuujeeeme guuoooodiiištuuuuuaaaaaa….
Seka. Seka?? Pogledala sam onako kratkovidna prema zboru s druge strane dvorane, ali tamo nije bilo Seke. No, glas je to njezini ničiji drugo.
Jedina visoka osoba bila je u odori časne. Časna?
E pa da. Čula sam da je Seka otišla u časne i valjda sam se prenerazila pa zaboravila na to.

I tako sam, neispovjeđena i nepričešćena. slušala njezin pjev i gledala u bor s njezinim potpisom.
Baš za vrijeme pričesti, dok su dokone babe gledale tko ide po hostiju, a tko ne odnosno tko je pun grijeha došao na misu (kao ja), a tko se uredno ispovjedio, bacila sam pogled na ministrante.
Vidjela sam jednog susjeda koji nije znao što bi sa sobom pa otišao u popove, a ostali su bili dečki na redu za krizmu.
Pa sam se prisjetila još jednog poluskandala, točnije teme koja se prepričavala uz sve kave i kolače na koje se ide poslije mise i to mjesecima od saznanja za odluku jednog našeg župljanina.

Ono što je, mogu reći na temelju svog sjećanja kao tadašnje srednjoškolke, zapravo šokiralo sve cure koje su išle na misu i vjeronauk u mom kvartu jest vijest o zaređivanju jednog frajera. „Problem“ je bio što je to bio jedan od najzgodnijih frajera kojeg smo do tada, pa i od tada ikada vidjele. Danijela i ja upravo smo njega smatrale primjerom kanonske ljepote.
Uz sve to, zvao se Adam.
Valjda smo sve potajno bile bar malo zaljubljene u njega.
Ja, svjesnija od većine (blago mi se gdje me pusta svjesnost dovela), nisam gajila neke nade, on je jedan, a nas stotinjak. Statistika mi nije išla u prilog jer kad sam sve nas matematički „zbrojila, oduzela, podijelila“ skontala sam da nema vajde od Adama.
Uostalom, bio je zgodan, ali to je bilo to.
Nikada me nije gledao „onako“ pa mi je odmah bio manje bitan.
To je ta moja zrelost kakvu sam na ljubavnom planu uvijek imala. Nisam se zamarala onima koji za mene nisu pokazivali interes. Pa ipak, moram priznati, kad god bi nam se pogledi sreli, u nekoj šetnji subotom/nedjeljom po Boriku, meni je mrvicu zatitralo srce. Njegove lijepe, tople smeđe oči.
Zapravo smo strepile od dana kad ćemo čuti koju je točno odabrao. Kako je bio redovit na misi i počeo je predavati vjeronauk, mnoge su išle isključivo zbog njega u crkvu, a sve smo se trsile da dospijemo u njegovu grupu. Pa i ja. No nisam imala sreće.

Ali sreće nisu imale ni jače pretendentice od mene.
Razmišljajući o svemu tome s odmakom, danas mi se čini da u misiji Osvajanja mladića Adama ne bi bila uspjela ni Kate Middleton herself.

Uglavnom, taj sam dan sjedila sam i rješavala domaći rad, a moja je mama uletila u dnevni boravak i pitala me znam li tko će se zarediti.
Počela sam pogađati navodeći valjda sve one koji su mi djelovali nezanimljivi, povučeni i dosadni.
Ante V.? Ne. Ivica L. ? Ne. Ne? Ma jel ga uopće znam? Da, da, znaš ga, ide svake nedilje na misu u podne. Hm. Pa nabrojala sam sve „sumnjive“.
Adam.
Adam?
Da.

334-XX4.

- Dobar dan, teta M. molim Vas dajte mi Danijelu.
- Ali ona suši kosu.
- Nema veze, dajte mi je.
- Ali Nikolina…
Danijela je mrzila kad ju je netko prekidao u sušenju kose ili šminkanju.
- Recite da je hitno.
- Dobro.

E da, Danijela je s poluisfeniranom kosom izletjela iz kuće i po prvi put nije kasnila.
Otišle smo raspraviti novitet u Gagicu (i usput prošle kraj Adamove kuće,no nismo ga vidjele).
O da, šokirale smo se, ne možemo reći da nismo. Ali nije to bio nikakav šok kojeg komad motanog, vrućeg bureka sa sirom koji se služi na pijatu s nožem i vilicom, cappuccino i dec soka od jagode (to nam je tad bilo in, iako mi se sad okeće u želucu od te kombinacije) ne bi riješio. Odrezala sam komadić, stavila u usta i rekla:
- Da se bar nekome drugome okrenulo u glavi.
- Ma rekla sam ti ja odmah da je meni sumnjivo da ON nema curu.
- Pa dobro nije jedini koji je zgodan, a nema curu.
- Uostalom puno je vrimena baš provodio u crkvi.
- Znam, ali i njegovi frendovi puno vrimena provode u crkvi pa neće baš svi u popove?!
- Neće…. Valjda.
- A što se Damir V. ne odluči ići u popove, spasija bi sve žene u okolici od ispilavajućih „uleta“, nego baš Adam!
- Nije ženski rod sriće da Damir ode u popove!
- Hm. A možda je to neka dezinformacija?
- Da, možda je sve to rastrubila neka „radio-Mileva“!
- Hahaha.

Nije bila dezinformacija niti radio-Mileva. Bila je to realnost, ali kad se sve zbroji, potreslo nas je puno manje nego što smo mislile da hoće. Malo drame, malo filozofiranja na tu temu, razlog za odlazak na burek i cappuccino (za koji mi je novac dala baka- da, ona ista baka koja me zamalo nije išibala zbog prokockanih jaja u Panama torti J).
- Uostalom, nije on zadnji muškarac na svijetu. - pametno sam zaključila.
- Eto zašto me podsjećaš na Scarlett!
- Nije poanta da mi plačemo, nas stotinjak za jednim frajerom. Poanta je da njih najmanje dvadeset treba patiti za svakom od nas.
- Koliko ja znam, za nama ne pati nitko. Bar ne očito.
Ako je tad nisam trisnula, neću nikad. Uostalom, znala sam jednog koji je patio za mnom. Al jedan ko nijedan. Pa sam sudbonosno poentirala:
- U tome i je stvar. Moramo poraditi na tome.

Negdje u to vrijeme sam krenula sa svojim projektom „pričica“ i samo Danijela zna što se krije iza tog koda :)

Poslije mise, ugrijalo me sunce. Raskopčala sam svoj svečani sako. Falio mi je netko s kim bih u tom trenu otišla negdje na kavu i pretumbala sve ovo što mi se motalo po glavi.

Naime, često smo poslije mise, a prije ručka odlazile na neku brzinsku kavu.
–To nije u duhu vjere. Nedjelja je dan koji se posveti obitelji. – govorio je dosadni i samodopadni Damir V. koji nas, sigurna sam, da smo ga ikad pozvale na kavu ne bi odbio.
No nije bio te sreće.
- Jesi na ušima sjedio? Svi smo mi obitelj. Ja upravo s jednim članom idem na kavu.
- E moja Nikolina, nikad prave vjernice od tebe!
- Znaš što je šteta Damire? Da umisto Adama ti ne odeš u popove!
Dok je zgroženo, skamenjen gledao u mene, Danijela je zadala završni udarac.
- Nije Bog lud. Pa on bi i samom Bogu dosadio!

Ugrijane od sunca, ali i od vlastitih komentara, smijale smo se glasno i ruku pod ruku cupkajući otišle do auta u kojem smo raspalile glazbu i otvorile sve prozore.
Damir V. odmahivao je glavom s očitim neodobravanjem, onaj jedan za kojeg sam bila sigurna da sam mu tiha patnja pratio nas je pogledom, Adam nam je uputio topao osmjeh, jedan susjed nam je mahao, a drugi se (neuspješno) pokušao uvaliti da ga vozimo doma.

Što je najbolje od svega, uopće nismo imale dojam da radimo nešto krivo. Niti smo išta krivo radile.

Danijela je danas u NY i tamo živi tako kako živi. Njen bor odiše toplinom.
Ja živim ovako kako živim, još uvijek u RH. I ne kitim bor jer ne stane u stan.
Adam je u zatvorenom samostanu na jednom otočiću. Kažu da je ispunjen i sretan i da moli za svoje župljane. O njegovom boru nemam podataka.
Damir V. oženjen je čovjek, otac ne znam točno kojeg broja djece. I dalje je jako naporan i dosadan, a bor krasi figurama od slame.
Marina je radila u pošti, a kad je prekinula vezu s ljubavnikom i našla muža – izgubio joj se svaki trag. Ono što znam je to da su ukrasi njezinog bora svake godine drugačiji.
Seka je časna, pjeva u zboru, kiti jelku uvijek na isti način, istim kuglicama. Crna haljina i veo zamaskirale su vlašku pakost.

Palo mi je na pamet da su zapravo Seka i Damir V. mogli biti savršen bračni par.

Ne mora uvijek neko jelo ili miris biti okidač koji priziva sjećanja.
Jedne prosinačke nedjelje meni su to bile srebrne kuglice.
Netko bi rekao da su one okinule moje griješne misli.
A da na ispovjedi kažem da su corpus meae culpae srebrne kuglice, i sam bi me pop poslao - kvragu.
Osim ukoliko taj pop ne bi bio Adam :)

nedjelja, 02.12.2012.

Kad bi(h) samo ljubit znala

U udobnoj sobi starinskog, toplo uređenog hotela, ležali smo jedan drugome okrenuti leđima, pokriveni debelim poplunom s uzorkom božura.
Zagasita lampa bacala je svjetlost na žute tapete sa sitnim cjetićima kojima su bili oblijepljeni zidovi.
Vani je padao snijeg.

Nekoliko sati ranije, požalila sam što sam uopće došla na zimski odmor, vidjevši svu silu muževih kolega odvjetnika. Neki se kolege nisu ustručavali dovukljati na „odmor“ ljubavnice, u pravilu mlađahne studentice Pravnog fakulteta koje su se uz studiranje dičile već nekim osvojenim titulama na raznoraznim izborima ljepote pa je bilo tu probranog društva, od Miss Dalmacije, druge pratilje Miss Istre 20..., Miss sela 20.., Miss fotogeničnost s izbora za Miss Universe i da sad ne nabrajam.
Većinu sam ih znala iz časopisa koje redovito kupujem i domjenaka koje pohodim.

U jednom trenutku, stajala sam oslonjena o švedski stol, razmišljajući koji čudni sendvič da odaberem.
- Vi ne radite? – pitala me jedna gotovo anoreksična odvjetnička vježbenica, odjevena u lošu sivu haljinu koju je, pretpostavljam, nosila i na posao, a ispod koje je za svečaniji dojam nabacila bijelu košulju koja je samo vizualno, i to iz aviona davala naznake da je kao „čipkana“, a u biti je bila riječ o gotovo plastičnom materijalu koji je imitirao čipku.
- Vi ne jedete? – nasmiješila sam joj se, gledajući je ravno u smeđe oči.
Posegnula je za kiselim krastavcem, mahnula mi njime pred očima – Jedem. Ali znate, ne želim jednog dana izgledati kao trokrilni ormar. - Uostalom, nemam brz metabolizam, sjedim na radnom mjestu i radim na nekim špranciranim predmetima 12 sati na dan, nemam vremena, za kuhanje, za vježbanje, nemam novaca za skupe tretmane, a nisam ni te sreće da se bogato udam kao vi pa da mogu mozak na pašu.

Zastala sam na trenutak da zapalim cigaretu.
Jedan je konobar u prolazu zapeo za kaput koji je vježbenica ostavila da visi na stolici, ne vjerujući garderobi i ugazio moju pozlaćenu, novu, skupu štiklu.
Ispričao se, uznemiren.
– U redu je, uostalom, niste Vi krivi, nego eto... neki ne znaju čemu služi garderoba.

A onda sam se okrenula njoj.
- Vidite.... ne znam uopće kako se zovete, a zapravo to je totalno i nebitna informacija... ovaj konobar kojeg gledate svisoka, ima više kulture i pristojnosti od vas.
- Nisam mislila reći vam tako, ali kad ste me..
- Nikad se nismo upoznali, ne znamo se čak ni iz viđenja, prvi ste mi se obratili direktnim pitanjem čiji smisao uopće ne kužim, a onda ste nakon pola minute zaključili da je moj mozak na paši. Na temelju tako dobrog zaključivanja i tako dobrog pristupa ljudima o kojima nemate pojma ama baš ništa, ja Vam samo mogu reći – sretno!

Okrenula sam se i zamalo sudarila s napirlitanim odvjetnikom Mamutom čija je izlizana kravata, koja je - ne mogu, a ne komentirati - imitirala Burberry uzorak, bila umrljana smeđim umakom.
Ah te imitacije, k tome, užasno loše. Vježbenicu donekle i shvaćam, no Mamuta...
- Oh, vidim da si upoznala moju vježbenicu. Krasna cura. Bit će čuda od nje! – bazdio je, unoseći mi se u lice, a zatim svoju vježbenicu uhvatio za stražnjicu.
- Što da kažem, kakav šef, takva i vježbenica.
- Eh... sad ti mene kao sprdaš, ali znaš, žene uglavnom nisu primadone poput tebe.

Što je bilo najgore, niti je tamo bio jedini, niti je bio najveći ljigavac.

- Buona sera, signora, come sta? – spasio me galantan sudac istrage s kojim sam često kad smo se susreli, a to je bilo obično na nekim „neformalnim“ domjencima, večerama izmišljenima u prvom redu za šepurenje purana, vježbala talijanski jezik. Gospodin starog kova.
- Buona sera.. per favore, andiamo fuori un po'... fa troppo caldo dentro.
- Certamente.
Moj muž, stajući na suprotnoj strani prostorije pratio nas je pogledom dok smo izlazili kroz francuski prozor na balkon.
- Sudac Aldini, ja bih da me večeras otmete. I do kraja ovog divnog odmora, držite me na sigurnom.
- U redu, ja otmem tebe, ti otmeš mene.
- Vi mi nećete zamjeriti, ali nije li žalosno kad je od cijele ove parade najzanimljiviji, najnormalniji, najkulturniji – sudac istrage? To je do čovjeka, jasno, Vi biste uvijek bili zanimljivi, ali eto.. volim postavljati takva pitanja, a zapažam sve i svašta.
- Samo nemojte o meni u nekoj kolumni.
- Znate da ću ja malo iskonstruirati situaciju.
- Kažem ti ja, trebala si biti pravnik. U pravosudnom sustavu.
- Kakve sam sreće, baš tamo me ne bi htjeli.
- Zapravo, bojim se da si u pravu.

Počele su padati pahulje i sudac me, preko moje zelene baršunaste haljine bez rukava ogrnuo svojim sakoom.

Kroz prozor je vidio kako se njegova žena na balkonu slatko smije.
S brdo mana, ona je i dalje nevjerojatna osoba.
U usporedbi s njom, svi ostali činili su se lažnjacima.
Žene u ovoj prostoriji, sve odreda na primjer.


- Ohoho, izbjeglice partyija! – kraj mene i suca stvorila se najveća ulizica među svim odvjetnicima koje sam ikad upoznala – odvjetnik koji također igrom slučaja ima uvijek i ulizanu (zalizanu) frizuru.. a kojeg iza leđa zovu Ulizović.
- Kolega, nije dosta što mi upadate stalno na poslu u ured, nego se Vaših uleta ne mogu osloboditi ni u ovakvim prilikama.
Odvjetnik je to velikog ega, vrlo uvredljiv pa je, unatoč većem broju čašica te večeri za koje sam mislila da će ga možda opustiti, još obrambenije i uvređenije reagirao.
- Pa ja sam mislio da smo si mi dobri. A gospođa je udana, mi smo na zajedničkom domjenku u sklopu zajedničkog izleta i nisam znao da vam smetam.
- E pa smetate.
Iako mu se niti jednom riječi nisam obratila, Ulizović me odmjerio od glave do pete i sav crven u licu ušao natrag u prostoriju.
Zakolutala sma očima.
- Hvala Vam što ste ga se riješili. Ni ja ih ne podnosim, njih 97% ne mogu smisliti.
- Zašto volite taj broj 97?
- Volim i broj 7 i broj 9. A ovdje mi se kombinacija ta dva broja činila vrlo objektivnom brojkom.
- Moja ti, dođe mi da i ja počnem pisati kolumne.
- Mislite „ništa ne raditi“? – nasmijala sam se aludrajući na Mamutovu vježbenicu.
- Ha ha, e ... a kakve tek suradnice i kakve si žene biraju... užas. Nekad gledam te nesretnice i mislim se koliko zapravo i one dočaravaju karakter tih vrlih odvjetnika. Nekad je dovoljno da im vidiš ženu i da znaš kakvi su oni.
- Nas dvoje smo, da smo manje sebični, trebali biti psiholozi.
- Tako je.. ali bojim se da sam preduboko zaglibio.
- A ne. Barem niste odvjetnik!
- Kao što je tvoj muž, pa si opet s njim.
- Znate i sami da je on drukčiji.
- Da, ima i drukčijih, ali na žalost premalo.

- Tu si.
Naježila sam se kad sam ti čula glas.
- Dobra večer, Mirko.
- Dobra večer, ja i tvoja žena skupljamo negativne bodove vani kod tvojih kolega.
- Zar i ti Mirko? A njezinih negativnih bodova nisam ni ja pošteđen.
- A ne ne, onda su ti negativni bodovi s nekog drugog, a ne profesionalnog područja.
Otpila sam sladunjavi šampanjac do kraja.
- Kao npr. činjenica da mi je prešutio da će na ovom tzv. odmoru biti sva sila ljudi koje se trudim izbjegavati i u „stvarnom životu“.. to mu je definitivno bio negativan bod.

Sudac Mirko povukao se, ostavivši mi sako.
Navodno je otišao malo "izviditi situaciju".

Još nisi shvatila da je sve stvaran život. Da nema bajki.
A da ti nisi izolirana u cijeloj priči i da ne živiš pod staklenim zvonom.
Da se neke stvari trebaju odraditi.
Da se treba potruditi.
Da bi vodila život kakav vodiš dok u Natuzzijevom oblačiću od fotelje jedeš bombonijere i čitaš talijanski Vogue.
Ili dok na također Natuzzijevom kauču veličine nečije spavaće sobe, poduprta dizajnerskim jastucima poprskanim organskim parfemom lavande pišeš svoje kronike i kolumne za koje dobiješ novac koji je veći od prosječne mjesečne plaće, a koji je istovremeno nedovoljan i da si kupiš primjerice te lijepe zlatne cipelice kakvih bi se posramila i Pepeljuga.
Da bi imala svjetloplavu kuhinju koju je KAO FOL dizajnirao Brad Pitt.
Da bi bila jedna iz kluba "ladies who lunch" i to često s ekipom koja je besposlena i koju ne razumijem dok ja uglavnom jedem u uredu hranu iz dostave.
Da bi bila tako lijepa, osvještena, neovisna, velikodušna, pravdena, kritična, razmažena.
Da bi te i moje dijete prihvatilo kao drugu majku i za što sam ti, doduše, zahvalan do neba.


Da bih ti pravila ručak, kad bih znala da ćeš na ručak doći.
Da bih te razveselila svojim komentarima na žalosnu i bijednu situaciju u zemlji i svijetu.
Da ti spremim deserte koji ti uz čašicu domaće orahovice navečer poprave dan.
Da bih ti pomogla svojim objektivnim mišljenjem vezanim za slučajeve koje satima zajedno komentiramo upravo na tom Natuzzijevom kauču.
Da većinu vremena dok listam časopise i jedem bombone, sanjarim na oblačiću i mislim na tebe.
Da je sve to zbog toga jer je novac da se troši i jer si i ti sam tog stava.
Da znaš da je sve to samo zbog toga jer to možemo imati.
Da sam najsretnija na našem tajnom mjestu, osamljenoj kamenoj kućici na osamljenom otočiću, okruženoj maslinama i pokojim stablom oleandra, mandarina i grmom lavande .. šteta da nam limuni i naranče nisu uspjeli.
Da je ono što pišem, ono što me veseli, a da svi domjenci, otvaranje raznoraznih dućana, studija služe tome da mi još bolje ogole ljudska bića – ono što jesu , ono što žele biti i ono što žele da drugi misle o njima.
Da zbog tvog pametnog djeteta koje me nevjerojatno inspirira i ispunjava, shvaćam da je biološka nepovezanost totalno nebitna stvar.
Da ima bajki, ako mi shvatimo bar dijelić našeg života kao bajku.
Da je percepcija ta koja nas može spasiti.
Da mrzim kad si iz afekta tako nepravedan prema meni.

Plesali smo negdje oko ponoći dok je pjevač s leptir mašnom, lagano oslonjen na piano, čisto, točno i s nekakvom sjetom u glasu pjevao Strangers in the night.
- Poslije svih ovih godina, na momente osjetim da si mi i dalje stranac u noći.. strankinja koju sam slučajno sreo.
Lagano sam oslonila obraz na tvoje rame. Podudarala se s trenutkom i činjenica da si mirisao na Versaceov The Dreamer.
Sanjare i sudbonosne strance iz pjesama trpam u istu ladicu mog prenatrpanog mozga.

Par sati kasnije, zavukla sam se pod gore opisani pokrivač.
Ništa nije bilo kao prije, a sve je zapravo bilo isto.
Nije ovo noć koja o ičemu presuđuje.
Ovo je jedna noć od mnogih kad sukob naših karaktera rezultira umirujućom šutnjom.
Prije nego što sam zaspala, čula sam kako se ustaješ i ideš zapaliti jednu na balkon.
Zanimljivo je da hladnoća ni meni ni tebi uopće ne smeta.
Čula sam kako šuška moja haljina koju sam bacila na pod. Složio si je preko stolice.
Kroz san mi se učinilo da si me poljubio.
Ujutro sam znala da jesi jer je tvoja ruka bila preko moga struka.
Obećajem u sebi, dok misliš da još spavam -
na zajedničkom doručku s tvojim kolegama, biti ću najbolja žena na svijetu.

<	prosinac, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Komentari da/ne?