Nike Furiosa

nedjelja, 25.11.2012.

Draga Nike! -1-

M. Aldridge - Vogue Italia

Draga Nike*,

imam pitanje vezano za jednu raspravu koju sam vodila sinoć.
Mogu li razum i osjećaji biti odvojeni? Baš me zanima tvoj sud :)

T.

Prvo mi je palo na pamet mogu li srce i pluća biti odvojeni? Mogu li oni jedno bez drugoga?
A onda činjenica – to su fizičke komponente našeg organizma, nije dobar primjer :)

Nisam prije previše razmišljala o temi Razuma i Osjećaja.
Knjiga koju je napisala Jane Austen stvorena je uglavnom za čitanje u neko lijeno, kišno popodne, ispod dekice, a uz nas kava i neki kolačić ili možda bombonijera (još ako je bila umorana sa svilenom vrpcom... eh), no nekako mi se čini da ta knjiga ne daje odgovor na postavljeno pitanje.

Nakon kraćeg promišljanja, Razum i Osjećaje zamišljam kao dvoje prvih susjeda koji su smješteni unutar našeg mozga, s tim da se navala osjećaja često manifestira preko organa zvanog srce.

Lako je u psihologijskoj teoriji objasniti odnos ida, ega i superega. Njih tamo je troje. Tu je ego u funkciji suca. On je taj koji presuđuje, sluša malo instikte, onda savjest, a onda uz to malo pogleda društvene vrijednosti/što će reći susjedi/što će reći ljudi na poslu/... i – presudi.
OK, zvuči jednostavno, makar nije jednostavno.
Ne samo da tu ima slučajeva kad su instikti prejaki ili kad je savjest ta koja pretjeruje, a zapravo možda je najveći problem kad ego postane „faca“ pa odluči ne slušati ni instikte ni savjest – nego raditi, razmišljati isključivo onako kako „nalaže struja“, onako „kako je lakše u životu“.

No, da se vratim na pitanje, koje je kratko, bez previše detalja.
Kod Razuma i Osjećaja problem je što ih je samo dvoje.
Odluku o bilo kojem pitanju očito moraju donijeti jednoglasno.
Nema trećeg u tzv. vijeću.
Jedan od njih mora popustiti.

Mislim da čovjek treba razvijati i Osjećaje i Razum.
I da nije dobro ako se pusti samo jednog od tog dvoje „da vodi kolo“ i prepušta sve odluke drugome.
Smatram da su kod konkretno mene odvojeni jednom debelom baršunastom zavjesom, tako da svaki od njih bez problema može navratiti do ovog drugog.
Dio Razumove sobe minimalistički je, jednostavnih kontura, u sivim, bijelim, crnim i bež bojama, bez previše detalja, bez suvišnih gluposti. Tu je samo jedan crveni flomaster kojim pokušava naglasiti važnost neke stvari ili odluke. Tu su i neke knjige, udoban kauč, voda, kava, otovren prozor i kamin. Mom je Razumu udobno.

Dio sobe koja pripada Osjećajima, puna je detalja, boja, slika, uspomena, mašte, a prostorija je ta često zagušljiva ako natrpam previše stvari u nju. U tom je dijelu sobe jednostavno – previše svega, ali sve ima svoje mjesto. Uz pomoć Razuma trudim se izbaciti ono negativno i nebitno, što je ponekad vrlo težak zadatak :)

Dakle, i to je individualno, ovisno o karakteru osobe. Nekome dio „sobe“ Osjećaja minimalistički uređen, s dozom topline ili dozom hladnoće.
Nečija je soba Osjećaja mračna, nečija vedra, nečija je prozračna, a nečija pretrpana, dok su prostorije Razuma prašnjave, bez prozora, turobne i sive. Ili su možda čiste i prazne..

Kvadratura dijela sobe koja pripada jednom od njih ovisi o tome koji je od njih dvoje dobio više bitaka.
Kod mene vjerujem da su kvadrature pravilno raspoređene, oboje su jednako ravnopravni. Jednako važni. Osjećaji su divni jer Razumu iznose brdo činjenica, a Razum ih propituje, ispituje, postavlja i dodatna pitanja Osjećajima.
Osjećaji se nekad trude iskriviti malo priču, uljepšati, ali Razum to skuži. Ako stvar nije od životne važnosti, često i popusti Osjećajima.
Nije bitno, kaže, nasmiješi se uzburkalim Osjećajima, namigne i povuče se u svoju kontemplirajuću sobu.

Vjerujem da ima osoba kod kojih nema zavjese između soba, nego su jedan i drugi u istoj sobi. I možda super koegzistiraju.

Zapravo, odgovor bi bio da oni mogu i ne moraju biti odvojeni.
Lakše je ako jesu jer je tada lakše razlučiti komponente „problema“ ili „pitanja“ na njihov objektivni i subjektivni dio. Onda se lijepo Razum i Osjećaji oko neke odluke „sastanu“ i dogovaraju pa konačna odluka ovisi o tome tko od njih za istu ima više argumenata.
Ako vlada bura emocija, temperament, brzopletost pa Razum nema ni mogućnost dati svoj sud jer „ne može od osjećaja doći na red“, to može biti potencijalno opasna stvar.
Isto vrijedi i a contario.
Čovjek može izgoriti zbog krivih želja, krivih osjećaja, a može izgoriti i od previše Razuma.
Uvijek je riječ o zajedničkoj odluci njih dvoje - ako jedan šteka, trebalo bi mu svjesno dati više šanse pri odlučivanju.

Dakle, manje je bitno jesu li Razum i Osjećaji odvojeni.
Bitno je samo to da su u balansu.


*Ponekad dobijem e-mail ili poruku s nekim pitanjem, a kako sam oduvijek voljela rubrike u novinama s pitanjima i odgovorima, zašto se tu i tamo ne bih igrala "Drage Nike " pa odgovore koje ionako pošaljem osobi koja me to pita, objavim na blogu :)
P.S. Nisam psiholog, sociolog, filozof po struci, pišem o svojim promišljanjima i iznosim svoja (laička) mišljenja, ponekad kad se od mene traži - dam i savjet, a pitanju/problemu pokušavam pristupiti objektivno, bez predrasuda i zdravim razumom.

<	studeni, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Komentari da/ne?