Pregled posta

Kad bi(h) samo ljubit znala

U udobnoj sobi starinskog, toplo uređenog hotela, ležali smo jedan drugome okrenuti leđima, pokriveni debelim poplunom s uzorkom božura.
Zagasita lampa bacala je svjetlost na žute tapete sa sitnim cjetićima kojima su bili oblijepljeni zidovi.
Vani je padao snijeg.

Nekoliko sati ranije, požalila sam što sam uopće došla na zimski odmor, vidjevši svu silu muževih kolega odvjetnika. Neki se kolege nisu ustručavali dovukljati na „odmor“ ljubavnice, u pravilu mlađahne studentice Pravnog fakulteta koje su se uz studiranje dičile već nekim osvojenim titulama na raznoraznim izborima ljepote pa je bilo tu probranog društva, od Miss Dalmacije, druge pratilje Miss Istre 20..., Miss sela 20.., Miss fotogeničnost s izbora za Miss Universe i da sad ne nabrajam.
Većinu sam ih znala iz časopisa koje redovito kupujem i domjenaka koje pohodim.

U jednom trenutku, stajala sam oslonjena o švedski stol, razmišljajući koji čudni sendvič da odaberem.
- Vi ne radite? – pitala me jedna gotovo anoreksična odvjetnička vježbenica, odjevena u lošu sivu haljinu koju je, pretpostavljam, nosila i na posao, a ispod koje je za svečaniji dojam nabacila bijelu košulju koja je samo vizualno, i to iz aviona davala naznake da je kao „čipkana“, a u biti je bila riječ o gotovo plastičnom materijalu koji je imitirao čipku.
- Vi ne jedete? – nasmiješila sam joj se, gledajući je ravno u smeđe oči.
Posegnula je za kiselim krastavcem, mahnula mi njime pred očima – Jedem. Ali znate, ne želim jednog dana izgledati kao trokrilni ormar. - Uostalom, nemam brz metabolizam, sjedim na radnom mjestu i radim na nekim špranciranim predmetima 12 sati na dan, nemam vremena, za kuhanje, za vježbanje, nemam novaca za skupe tretmane, a nisam ni te sreće da se bogato udam kao vi pa da mogu mozak na pašu.

Zastala sam na trenutak da zapalim cigaretu.
Jedan je konobar u prolazu zapeo za kaput koji je vježbenica ostavila da visi na stolici, ne vjerujući garderobi i ugazio moju pozlaćenu, novu, skupu štiklu.
Ispričao se, uznemiren.
– U redu je, uostalom, niste Vi krivi, nego eto... neki ne znaju čemu služi garderoba.

A onda sam se okrenula njoj.
- Vidite.... ne znam uopće kako se zovete, a zapravo to je totalno i nebitna informacija... ovaj konobar kojeg gledate svisoka, ima više kulture i pristojnosti od vas.
- Nisam mislila reći vam tako, ali kad ste me..
- Nikad se nismo upoznali, ne znamo se čak ni iz viđenja, prvi ste mi se obratili direktnim pitanjem čiji smisao uopće ne kužim, a onda ste nakon pola minute zaključili da je moj mozak na paši. Na temelju tako dobrog zaključivanja i tako dobrog pristupa ljudima o kojima nemate pojma ama baš ništa, ja Vam samo mogu reći – sretno!

Okrenula sam se i zamalo sudarila s napirlitanim odvjetnikom Mamutom čija je izlizana kravata, koja je - ne mogu, a ne komentirati - imitirala Burberry uzorak, bila umrljana smeđim umakom.
Ah te imitacije, k tome, užasno loše. Vježbenicu donekle i shvaćam, no Mamuta...
- Oh, vidim da si upoznala moju vježbenicu. Krasna cura. Bit će čuda od nje! – bazdio je, unoseći mi se u lice, a zatim svoju vježbenicu uhvatio za stražnjicu.
- Što da kažem, kakav šef, takva i vježbenica.
- Eh... sad ti mene kao sprdaš, ali znaš, žene uglavnom nisu primadone poput tebe.

Što je bilo najgore, niti je tamo bio jedini, niti je bio najveći ljigavac.

- Buona sera, signora, come sta? – spasio me galantan sudac istrage s kojim sam često kad smo se susreli, a to je bilo obično na nekim „neformalnim“ domjencima, večerama izmišljenima u prvom redu za šepurenje purana, vježbala talijanski jezik. Gospodin starog kova.
- Buona sera.. per favore, andiamo fuori un po'... fa troppo caldo dentro.
- Certamente.
Moj muž, stajući na suprotnoj strani prostorije pratio nas je pogledom dok smo izlazili kroz francuski prozor na balkon.
- Sudac Aldini, ja bih da me večeras otmete. I do kraja ovog divnog odmora, držite me na sigurnom.
- U redu, ja otmem tebe, ti otmeš mene.
- Vi mi nećete zamjeriti, ali nije li žalosno kad je od cijele ove parade najzanimljiviji, najnormalniji, najkulturniji – sudac istrage? To je do čovjeka, jasno, Vi biste uvijek bili zanimljivi, ali eto.. volim postavljati takva pitanja, a zapažam sve i svašta.
- Samo nemojte o meni u nekoj kolumni.
- Znate da ću ja malo iskonstruirati situaciju.
- Kažem ti ja, trebala si biti pravnik. U pravosudnom sustavu.
- Kakve sam sreće, baš tamo me ne bi htjeli.
- Zapravo, bojim se da si u pravu.

Počele su padati pahulje i sudac me, preko moje zelene baršunaste haljine bez rukava ogrnuo svojim sakoom.

Kroz prozor je vidio kako se njegova žena na balkonu slatko smije.
S brdo mana, ona je i dalje nevjerojatna osoba.
U usporedbi s njom, svi ostali činili su se lažnjacima.
Žene u ovoj prostoriji, sve odreda na primjer.


- Ohoho, izbjeglice partyija! – kraj mene i suca stvorila se najveća ulizica među svim odvjetnicima koje sam ikad upoznala – odvjetnik koji također igrom slučaja ima uvijek i ulizanu (zalizanu) frizuru.. a kojeg iza leđa zovu Ulizović.
- Kolega, nije dosta što mi upadate stalno na poslu u ured, nego se Vaših uleta ne mogu osloboditi ni u ovakvim prilikama.
Odvjetnik je to velikog ega, vrlo uvredljiv pa je, unatoč većem broju čašica te večeri za koje sam mislila da će ga možda opustiti, još obrambenije i uvređenije reagirao.
- Pa ja sam mislio da smo si mi dobri. A gospođa je udana, mi smo na zajedničkom domjenku u sklopu zajedničkog izleta i nisam znao da vam smetam.
- E pa smetate.
Iako mu se niti jednom riječi nisam obratila, Ulizović me odmjerio od glave do pete i sav crven u licu ušao natrag u prostoriju.
Zakolutala sma očima.
- Hvala Vam što ste ga se riješili. Ni ja ih ne podnosim, njih 97% ne mogu smisliti.
- Zašto volite taj broj 97?
- Volim i broj 7 i broj 9. A ovdje mi se kombinacija ta dva broja činila vrlo objektivnom brojkom.
- Moja ti, dođe mi da i ja počnem pisati kolumne.
- Mislite „ništa ne raditi“? – nasmijala sam se aludrajući na Mamutovu vježbenicu.
- Ha ha, e ... a kakve tek suradnice i kakve si žene biraju... užas. Nekad gledam te nesretnice i mislim se koliko zapravo i one dočaravaju karakter tih vrlih odvjetnika. Nekad je dovoljno da im vidiš ženu i da znaš kakvi su oni.
- Nas dvoje smo, da smo manje sebični, trebali biti psiholozi.
- Tako je.. ali bojim se da sam preduboko zaglibio.
- A ne. Barem niste odvjetnik!
- Kao što je tvoj muž, pa si opet s njim.
- Znate i sami da je on drukčiji.
- Da, ima i drukčijih, ali na žalost premalo.

- Tu si.
Naježila sam se kad sam ti čula glas.
- Dobra večer, Mirko.
- Dobra večer, ja i tvoja žena skupljamo negativne bodove vani kod tvojih kolega.
- Zar i ti Mirko? A njezinih negativnih bodova nisam ni ja pošteđen.
- A ne ne, onda su ti negativni bodovi s nekog drugog, a ne profesionalnog područja.
Otpila sam sladunjavi šampanjac do kraja.
- Kao npr. činjenica da mi je prešutio da će na ovom tzv. odmoru biti sva sila ljudi koje se trudim izbjegavati i u „stvarnom životu“.. to mu je definitivno bio negativan bod.

Sudac Mirko povukao se, ostavivši mi sako.
Navodno je otišao malo "izviditi situaciju".

Još nisi shvatila da je sve stvaran život. Da nema bajki.
A da ti nisi izolirana u cijeloj priči i da ne živiš pod staklenim zvonom.
Da se neke stvari trebaju odraditi.
Da se treba potruditi.
Da bi vodila život kakav vodiš dok u Natuzzijevom oblačiću od fotelje jedeš bombonijere i čitaš talijanski Vogue.
Ili dok na također Natuzzijevom kauču veličine nečije spavaće sobe, poduprta dizajnerskim jastucima poprskanim organskim parfemom lavande pišeš svoje kronike i kolumne za koje dobiješ novac koji je veći od prosječne mjesečne plaće, a koji je istovremeno nedovoljan i da si kupiš primjerice te lijepe zlatne cipelice kakvih bi se posramila i Pepeljuga.
Da bi imala svjetloplavu kuhinju koju je KAO FOL dizajnirao Brad Pitt.
Da bi bila jedna iz kluba "ladies who lunch" i to često s ekipom koja je besposlena i koju ne razumijem dok ja uglavnom jedem u uredu hranu iz dostave.
Da bi bila tako lijepa, osvještena, neovisna, velikodušna, pravdena, kritična, razmažena.
Da bi te i moje dijete prihvatilo kao drugu majku i za što sam ti, doduše, zahvalan do neba.


Da bih ti pravila ručak, kad bih znala da ćeš na ručak doći.
Da bih te razveselila svojim komentarima na žalosnu i bijednu situaciju u zemlji i svijetu.
Da ti spremim deserte koji ti uz čašicu domaće orahovice navečer poprave dan.
Da bih ti pomogla svojim objektivnim mišljenjem vezanim za slučajeve koje satima zajedno komentiramo upravo na tom Natuzzijevom kauču.
Da većinu vremena dok listam časopise i jedem bombone, sanjarim na oblačiću i mislim na tebe.
Da je sve to zbog toga jer je novac da se troši i jer si i ti sam tog stava.
Da znaš da je sve to samo zbog toga jer to možemo imati.
Da sam najsretnija na našem tajnom mjestu, osamljenoj kamenoj kućici na osamljenom otočiću, okruženoj maslinama i pokojim stablom oleandra, mandarina i grmom lavande .. šteta da nam limuni i naranče nisu uspjeli.
Da je ono što pišem, ono što me veseli, a da svi domjenci, otvaranje raznoraznih dućana, studija služe tome da mi još bolje ogole ljudska bića – ono što jesu , ono što žele biti i ono što žele da drugi misle o njima.
Da zbog tvog pametnog djeteta koje me nevjerojatno inspirira i ispunjava, shvaćam da je biološka nepovezanost totalno nebitna stvar.
Da ima bajki, ako mi shvatimo bar dijelić našeg života kao bajku.
Da je percepcija ta koja nas može spasiti.
Da mrzim kad si iz afekta tako nepravedan prema meni.

Plesali smo negdje oko ponoći dok je pjevač s leptir mašnom, lagano oslonjen na piano, čisto, točno i s nekakvom sjetom u glasu pjevao Strangers in the night.
- Poslije svih ovih godina, na momente osjetim da si mi i dalje stranac u noći.. strankinja koju sam slučajno sreo.
Lagano sam oslonila obraz na tvoje rame. Podudarala se s trenutkom i činjenica da si mirisao na Versaceov The Dreamer.
Sanjare i sudbonosne strance iz pjesama trpam u istu ladicu mog prenatrpanog mozga.

Par sati kasnije, zavukla sam se pod gore opisani pokrivač.
Ništa nije bilo kao prije, a sve je zapravo bilo isto.
Nije ovo noć koja o ičemu presuđuje.
Ovo je jedna noć od mnogih kad sukob naših karaktera rezultira umirujućom šutnjom.
Prije nego što sam zaspala, čula sam kako se ustaješ i ideš zapaliti jednu na balkon.
Zanimljivo je da hladnoća ni meni ni tebi uopće ne smeta.
Čula sam kako šuška moja haljina koju sam bacila na pod. Složio si je preko stolice.
Kroz san mi se učinilo da si me poljubio.
Ujutro sam znala da jesi jer je tvoja ruka bila preko moga struka.
Obećajem u sebi, dok misliš da još spavam -
na zajedničkom doručku s tvojim kolegama, biti ću najbolja žena na svijetu.


Post je objavljen 02.12.2012. u 16:21 sati.