Nike Furiosa

nedjelja, 26.08.2012.

Nedjeljno jutro

M.Aldridge

Vruće ljetno jutro, krećem prema pijaci i hvatam hladovitu stranu ulice, tu smo negdje ja i jedna časna sestra, puštam je da ide malo ispred mene, ima dugu sivu haljinu i pitam se koji li je to materijal, djeluje tanji od njihovih crnih zimskih, mada je ta "ljetna" haljina također dugih rukava, a ima i bijeli koletić. Zadivljuje me koliko je besprijekorno ispeglana, falda na pozadini bez iti jedne mane. Časna sestra ima i sivi veo, a ispod se, s prednje strane, nazire i sijeda kosa. Ima tanke, valjda 5-10 dena svjetlosive najlonke i ružne, ali garant udobne pomalo muškaste sandale, naprijed također otvorene. Ne vidim da ima torbicu. Prestižem je kraj jedne napuštene stare zgrade i, kao uvijek kad tuda prođem, divim se lijepim, starim, propalim vratima. Koje li živine obitavaju unutra, znaju li da žive na najelitnijem području metropole? Zamišljam toalete milostivih koje su u davna vremena izlazile kroz ta vrata, nedjeljom na misu, u ostale dane na kavu ili čaj u obližnju Gradsku kavanu. Kupujem sir, a jedan čovjek koji ne zna kako izgleda domaće slatko vrhnje davi prodavačicu dok se red gomila. Razliku između tog vrhnja i onog u dućanima (koje uvijek bude doslovno slatko i dugog roka trajanja radi brdo dodataka) prepoznam čak i ja. Zvao je ženu koja mu je valjda rekla da to vrhnje baš tako treba i biti (s gornje strane oko čepa se uvijek malo zgusne) pa se bahato ubacio u red i kupio ga. Bila sam pregladna pa sam kupila 3 brazilske kuglice na koje me navukla Emanuela, da lakše podnesem ostatak shoppinga. Breskve, nektarine, paprike –crvene koje ću napuniti s feta sirom, politi s mrvu maslinova ulja i zapeći, a onda još malo dodati češnjaka, pa pomidori za šalšu, grožđe, tikvica i mala balancana (hm, možda zapečem i njih) i bosiljak u teglici – samo je 5 kuna, žao mi ga jer kod mene će uvenuti, ali stručak i to uvelog bosiljka dođe isto tu negdje. Na povratku kupujem novine i odem po burek od sira tamo gdje mi je burek najbolji. Mlada prodavačica, sitna, ali puna snage vješto barata teškom peći, teškim kalupima. Ima rozo sjenilo i šminka joj se uopće ne topi, iako je unutra više od 50°C pa razmišljam kako je njezina šminka jača i postojanija od filmske. Kaže mi da mrzi ljeto i da jedva čeka zimu i kad to kaže ona, onda to ima neku veću težinu od mog nepodnošenja žege. Odgovaram joj da i ja mrzim ljeto u Zagrebu, mrzila bih ga svugdje gdje nema mora koje obožavam i koje me uvijek rashladi. Pitam je koliko je sati, kaže da je 10 i 20, ah naravno, opet kasnim na Midsomer Murders. Na vratima crkve za koju nitko s kime sam pričala nikad nije ni čuo, isprintana je obavijest da se u kolovozu svete mise neće održavati. Pomislih da je i Bog na godišnjem odmoru (preko svojih vrlih svećenika), ali kad je u rano poslijepodne počela padati kiša, palo mi je na pamet da je možda ipak čuo i uslišao skromnu želju mlade prodavačice bureka.

subota, 18.08.2012.

Smeće iz tuđeg dvorišta

“The woman who follows the crowd will usually go no further than the crowd. The woman who walks alone is likely to find herself in places no one has ever been before.”
 Albert Einstein

Pasje su vrućine, a meni je to dodatan problem jer mi pojačavaju glavobolje.

Nakon današnjeg dana, čini mi se da je lako moguće da je korijen mojih glavobolja koje su se pojavile još u djetinjstvu, zapravo u susjedima.

Otkad znam za sebe, mene oni uopće ne zanimaju.

No na žalost, takva (ne)zanimacija nije obostrana.

Što sam starija, to ih više kopkam.

A što je još žalosnije, zbog obiteljske situacije imaju savršen ulet kako zapodijenuti razgovor sa mnom.

Krene standardnim pitanjem – Kako mama?

A brže ili sporije, ovisno o stupnju znatiželje završi na nekom intimnom pitanju koje mi upute – Gdje ja to radim, što radim, kako putujem s posla doma, gdje točno živim, pitanja o mom bračnom stanju, imovini (jel' stan u kojem živim baš moj ili??, jel' auto koji vozim baš na meni ili ako nije na kome je?)

Da stvar bude bolje, premreženi su do te mjere da vjerojatno sve to što pitaju, već znaju jer imaju uvid u račune velike većine poznanika, pokrivaju poreznu, mirovinsko, sudove, državne službe koje god vam mogu pasti na pamet.

A krug je njihovog zanimanja vrlo uzak – uglavnom ih zanimaju stvari koje sam nabrojalai onda usporedba valjda kome je bolje, kome je gore, koga kači brdo kredita i kome je ovrha za vratom.

Mene zanima kako ih nije strah da ih njihova neprofesionalnost neće koštati posla.

Dobru količinu godina zanimalo ih jesam li završila faks. Dok sam spremala zadnje ispite bili su puni zanimljivih komentara, antimotivacijskih u svakom slučaju.

Kako o konačno dobivenoj diplomi nisam nikoga od njih obavijestila niti mi je palo na pamet poput jedne poznanice u dvoru ispeći janje i zvati sve živo i neživo da navrate, dok je diploma stajala kraj mladog luka kao dokaz da im ne laže, i to obložena prozirnom folijom da se ne šporka od masnoće ili od kapljica vina, nastavili su ispitivati jesam li diplomirala i tri godine nakon sretnog dana, u nevjerici da o tome nisam valjda izdala oglas u novinama.

Za prošli me post inspirirala današnja (ne)kultura u svezi s objavama na FB kao najrelevantijem dokazu nečijeg postojanja, ali današnja inspiracija je vezana za ljudsku narav koja seže, a valjda otkad je ljudskog roda – a odnosi se na to da ako se nečim nisi pohvalio, onda toga kao da ni nema. Jer tko bi normalan šutio o tome da je diplomirao, dobio dobar posao, oženio se, da je trudan, bla bla bla?
Kao da su sva potignuća svih ljudi motivirana isključivo time da će moći susjedima i svjetini pred nosom mahati raznoraznim papirima koji su dokaz postojanja, dokaz veličine.

Hm, u biti možda to i je najveći problem, jer ljudi mahom jesu time motivirani?

Da stvar bude bolja, ljudi koji su se opterećivali mojim ispitima, mojom diplomom, naposlijetku mojim poslom, mojim prebivalištem, plodnošću mojih reproduktivnih organa, (izvan)bračnim statusom, uglavnom su ljudi koji diplomu nemaju, koji žive s roditeljima i rodbinom u većim kućama, koji rade na poslovima koje su dobili preko veze bez da su ikad poslali ijednu molbu, koji mahom nisu ni u vezi ni u braku ili su pak rastavljeni.

U pravilu o njima ne razmišljam i svejedno mi je što misle o meni.

Iznimno, poput današnjeg dana, i meni se prelije čaša pa se sve kockice koja je moja podsvijest brižljivo skupljala slože i ja skužim da je ispitivanje i iščuđivanje podatkom da živim u određenoj ulici u Zagrebu prije par godina usko povezano s pitanjima o mom radnom mjestu nedavno i da valjda znaju bolje moju financijsku situaciju negoli ja sama, kao i sve ostalo materijalne prirode.

Stanje mog duha totalno im je nebitna stavka.

Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja neka tamo Angelina Jolie susjedstva pa da samo ja imam takav „tretman“. Naime, oni valjda o svima vode evidenciju. Ti ljudi ne čitaju novine, ne gledaju filmove, ne gledaju čak ni sapunice, a ne!

Ja sam im samo „tvrđi orah“ jer ne pristajem naivno odgovarati na njihova „dobronamjerna“ i „normalna“ pitanja. Pa ispadnem nepristojna.

A njihova su pitanja vrlo pristojna, da znaju za tu riječ, nazvali bi ih konverzacijskim.

Kako god, imaju oni i kliješta za orahe poput mene.
A to je upornost. Nema odustajanja.

Ako me ne zaskoče dok bacam smeće, silazim po stepenicama, stavljam sušiti robu na balkon, u obližnjem dućanu (rijetko) kupujem mliko za kavu ili kruh ili nešto što mi hitno treba, a nemam doma (zato ono „rijetko“ jer kad god nije hitno, idem u supermarket da nekoga od njih ne sretnem jer su mi njihovi „neobavezni razgovori“ zapravo vrlo obvezatni), onda me zaskoče na plaži, točnije – u moru dok plivam svoju rutu.

Na plaži stavim naočale, imam časopis ili knjigu i ona ih zbilja ni ne vidim ni ne čujem.
Ali u moru…. E da. Tamo nemaš gdje pobjeći. Osim zaroniti i ne izlaziti na površinu dok ne nestanu. Konkretno, udaviti se. Ili ćete udaviti oni.

Nakon današnjeg teškog dana (koji također uključuje jednu daljnju susjedu koja je na dojavu jedne da je auto mog brata u dvorištu, oko 2 sata popodne doletila u kuću žicati mog brata da neki kabel od struje ide kroz njegovo dvorište pa mu je prisjela buzara – a tu susjedu ni ja ni moj brat ne znamo, ali glavno da osvane kad joj nešto zatreba), u moru su me zaskočile dvije.
Jednu sam brzo riješila, a ta me poučena iskustvom ipak nije previše ispitivala jer sam joj jednom već konkretno odbrusila. A onda je došla druga (inače su u kompi, ali danas su plivale prema meni iz 2 različita pravca, da ne mogu pobjeći) i nakon 2 pitanja o mami i kako se divi mom bratu - opala, nije mogla ne pitati me koliko sam dugo na godišnjem, na što sam odgovorila, vrlo suzdržano da je mogla skužiti da je bolje da nastavi plivati u smjeru prema ovoj prvoj, ali onda je počela s pitanjima da jel' mi naporno putovati na posao imenovavši grad u koji putujem.
Pa sam je pitala kako ona uopće zna di ja radim pa je rekla da je pitala moju mamu.

Sad bih vam najrađe stavila sliku moje mame, jer biste jednim pogledom vidjeli da je riječ o bolesnoj osobi. Koju oni dolaze tu i tamo vidjeti (inače moja mama voli posjete pa se cijelo vrijeme trudim šutiti iako mi se čini da oni te posjete koriste za propitivanje). I ne kužim samo čemu je imaju ispitivati o kuriožitetima. Tim više što moja mama nikad nije pričala o mojim ili bratovim uspjesima, neuspjesima.
O meni, o kojoj suštinski ne znaju ništa, niti ih suština zanima. Samo karoserija, garaža za karoseriju, novac koji karoserija zaradi i troši na sebe da ne zahrđa.
Ako već dolaziš u posjet bolesnoj osobi, čemu potreba da je brže-bolje ispitaš gdje je ovaj, što je s njim, jel' ovaj radi, jel' se oženija, mislili li moj brat u potkrovlje dovesti neku žensku, kad će joj muž dati otkaz tako da se može isključivo brinuti o njoj. Nije im dovoljno što cijela obitelj pati, što smo svi zbog svega toga godinama kratki sa živcima.

Svi skupa su me zapravo naučili jednu veliku životnu lekciju.
Ljudi bi te, da mogu, utopili u žličici vode. I to samo zato jer bi to mogli. Ne trebaju tu veliki razlozi. Većina ih se hrani tuđim neuspjesima i tuđom boli. A rijetko propuste priliku da ti stave soli na ranu.

Da se vratim na njezino pitanje i moj današnji odgovor.
Makar su iz ranijih odgovora također mogli skužiti da je vrag odavno odnio šalu i da neka pitanja s njihove strane nisu na mjestu i da ja neke stvari, tj. većinu stvari s njima dijeliti ne želim, danas nisam ništa htjela prepustiti slučaju i krivim interpretacijama pa sam joj lijepo rekla ovo:

Nikad vas nisam ništa pitala, ni o tome gdje radite, kolika vam je plaća, jeste se udali/rastavili/rodili, ili zašto niste, koju točno školu imate završenu, zašto niste išli na faks, jeste li uopće probali, jeste li kupili kuću, auto. Jer me ne zanima. Jer su sve to privatne stvari. I jer ja nemam potrebu svoj privatan život dijeliti sa susjedima.

(Koje vidim par puta godišnje kad im ne uspijem umaknuti.)

Bila je osupnuta. I djelovala uvrijeđeno. Nekako sam sigurna da meviše neće ništa pitati, a nadam se da neće ni ostale nakon što im je prenijela moj odgovor.
Uvrijeđena ona, umjesto da sam uvrijeđena ja.
I onda još preispitujem svoj postupak. A na kraju svakog preispitivanja shvatim da mi je drago da sam joj to rekla.

Da ja njima postavim slična pitanja, ofendile bi se. A kad ih oni pitaju – to je normalno.

Normalno im je čak reći, nakon što sam jednoj od njih prije 2 mjeseca (isto zaskočena u moru) rekla di radim – Super, to ja pitam tako da znam ako mi možda nešto zatreba.

Nemaju one srama.

Rekla sam samo da u mom poslu u tim slučajevima postoji samo (blaženo) izuzeće pa se kiselo nasmijala.

Palo mi je na pamet da bih mogla jednom detaljno ih ispitati o ljubavnom životu (neudane su i starije).
No kao prvo, stvarno me ne zanima njihov ljubavni život. A kao drugo, osijećala bih se jadno i da sam još gora od njih.
Jer pretpostavljam da im nije lako, iako ne znam kako se točno one osijećaju, koliko ih to sve muči.
I jer mi je dno dna drugome stavljati soli na ranu.
Jer bih trebala biti iznad toga.
I hvala Bogu jesam.

Nekad se divim svom bratu. Kojem idu na živce, ali ih vješto izbjegne ili im nešto natrkelja (istina, laž, kako mu dođe) i ispadne vrlo cool.

A ne ja, koja ne želi lagati, koja im ne želim ništa loše u životu, osim što im od srca želim da se bave smislenijim stvarima, a je li to nešto loše – moguće da i je.

I da se bave svojim dvorištem, a moje ostave na miru.

subota, 04.08.2012.

Quod non est in FB, non est in mundo.

M.Jovovich - for Campari

Jedna je Amerikanka na wallu moje prijateljice napisala da „iako još ne vidi slike na FB čestita joj na rođenju djeteta“ ... Komentar mi je dignuo tlak u jednoj sekundi. Tim više što je ova stavila taj komentar valjda 2-3 ure nakon što je D. rodila.
Danas, brate mili, ako ne postaš status n FB/twitteru/itd. već u trenutku kad te uvate trudovi, ako ne javiš npr. „Ana Anić is at Opća bolnica Zadar“, sorry, ali već kasniš s informiranjem čete FB „prijatelja“, a ukoliko odmah u momentu kad si rodila nisi stavila sliku djeteta, smežuranog i tek malo obrisanog od krvi kako ga držiš u naručju onako izmoždena, umorna, masne kose, podbuhla i s podočnjacima – kao da nisi ni rodila!!!
Ono što se valjda od svake poštene, normalne i suvremene žene očekuje jest to da ne drži puk u neizvjesnosti, već da intimu servira na pladnju zvan FB. A poželjno je svaki status argumentirati prigodnom fotografijom.

Svatko tko je iz moranja/znatiželje bacio oko na rimsko pravo susreo se s latinskom (koja se kasnije provlači kroz načela na raznim pravnim područjima) Quod non est in actis, non est in mundo. u smislu da ono čega nema u zapisnicima, ono što nije zapisano, ne postoji.
Stoga, kako se lijepo nazivate na društvenim mrežama, mummies-to-be*, pazite se jer bi četa dušebrižnika mogla samo temeljem vašeg neobjavljivanja intimnih vijesti na FB-u osoporavati vaše majčinstvo.


Oh Bože, satari nas sve skupa!


* čast iznimkama poput moje D. :) :*

<	kolovoz, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Komentari da/ne?