Pregled posta

Smeće iz tuđeg dvorišta

“The woman who follows the crowd will usually go no further than the crowd. The woman who walks alone is likely to find herself in places no one has ever been before.”
 Albert Einstein

Pasje su vrućine, a meni je to dodatan problem jer mi pojačavaju glavobolje.

Nakon današnjeg dana, čini mi se da je lako moguće da je korijen mojih glavobolja koje su se pojavile još u djetinjstvu, zapravo u susjedima.

Otkad znam za sebe, mene oni uopće ne zanimaju.

No na žalost, takva (ne)zanimacija nije obostrana.

Što sam starija, to ih više kopkam.

A što je još žalosnije, zbog obiteljske situacije imaju savršen ulet kako zapodijenuti razgovor sa mnom.

Krene standardnim pitanjem – Kako mama?

A brže ili sporije, ovisno o stupnju znatiželje završi na nekom intimnom pitanju koje mi upute – Gdje ja to radim, što radim, kako putujem s posla doma, gdje točno živim, pitanja o mom bračnom stanju, imovini (jel' stan u kojem živim baš moj ili??, jel' auto koji vozim baš na meni ili ako nije na kome je?)

Da stvar bude bolje, premreženi su do te mjere da vjerojatno sve to što pitaju, već znaju jer imaju uvid u račune velike većine poznanika, pokrivaju poreznu, mirovinsko, sudove, državne službe koje god vam mogu pasti na pamet.

A krug je njihovog zanimanja vrlo uzak – uglavnom ih zanimaju stvari koje sam nabrojalai onda usporedba valjda kome je bolje, kome je gore, koga kači brdo kredita i kome je ovrha za vratom.

Mene zanima kako ih nije strah da ih njihova neprofesionalnost neće koštati posla.

Dobru količinu godina zanimalo ih jesam li završila faks. Dok sam spremala zadnje ispite bili su puni zanimljivih komentara, antimotivacijskih u svakom slučaju.

Kako o konačno dobivenoj diplomi nisam nikoga od njih obavijestila niti mi je palo na pamet poput jedne poznanice u dvoru ispeći janje i zvati sve živo i neživo da navrate, dok je diploma stajala kraj mladog luka kao dokaz da im ne laže, i to obložena prozirnom folijom da se ne šporka od masnoće ili od kapljica vina, nastavili su ispitivati jesam li diplomirala i tri godine nakon sretnog dana, u nevjerici da o tome nisam valjda izdala oglas u novinama.

Za prošli me post inspirirala današnja (ne)kultura u svezi s objavama na FB kao najrelevantijem dokazu nečijeg postojanja, ali današnja inspiracija je vezana za ljudsku narav koja seže, a valjda otkad je ljudskog roda – a odnosi se na to da ako se nečim nisi pohvalio, onda toga kao da ni nema. Jer tko bi normalan šutio o tome da je diplomirao, dobio dobar posao, oženio se, da je trudan, bla bla bla?
Kao da su sva potignuća svih ljudi motivirana isključivo time da će moći susjedima i svjetini pred nosom mahati raznoraznim papirima koji su dokaz postojanja, dokaz veličine.

Hm, u biti možda to i je najveći problem, jer ljudi mahom jesu time motivirani?

Da stvar bude bolja, ljudi koji su se opterećivali mojim ispitima, mojom diplomom, naposlijetku mojim poslom, mojim prebivalištem, plodnošću mojih reproduktivnih organa, (izvan)bračnim statusom, uglavnom su ljudi koji diplomu nemaju, koji žive s roditeljima i rodbinom u većim kućama, koji rade na poslovima koje su dobili preko veze bez da su ikad poslali ijednu molbu, koji mahom nisu ni u vezi ni u braku ili su pak rastavljeni.

U pravilu o njima ne razmišljam i svejedno mi je što misle o meni.

Iznimno, poput današnjeg dana, i meni se prelije čaša pa se sve kockice koja je moja podsvijest brižljivo skupljala slože i ja skužim da je ispitivanje i iščuđivanje podatkom da živim u određenoj ulici u Zagrebu prije par godina usko povezano s pitanjima o mom radnom mjestu nedavno i da valjda znaju bolje moju financijsku situaciju negoli ja sama, kao i sve ostalo materijalne prirode.

Stanje mog duha totalno im je nebitna stavka.

Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja neka tamo Angelina Jolie susjedstva pa da samo ja imam takav „tretman“. Naime, oni valjda o svima vode evidenciju. Ti ljudi ne čitaju novine, ne gledaju filmove, ne gledaju čak ni sapunice, a ne!

Ja sam im samo „tvrđi orah“ jer ne pristajem naivno odgovarati na njihova „dobronamjerna“ i „normalna“ pitanja. Pa ispadnem nepristojna.

A njihova su pitanja vrlo pristojna, da znaju za tu riječ, nazvali bi ih konverzacijskim.

Kako god, imaju oni i kliješta za orahe poput mene.
A to je upornost. Nema odustajanja.

Ako me ne zaskoče dok bacam smeće, silazim po stepenicama, stavljam sušiti robu na balkon, u obližnjem dućanu (rijetko) kupujem mliko za kavu ili kruh ili nešto što mi hitno treba, a nemam doma (zato ono „rijetko“ jer kad god nije hitno, idem u supermarket da nekoga od njih ne sretnem jer su mi njihovi „neobavezni razgovori“ zapravo vrlo obvezatni), onda me zaskoče na plaži, točnije – u moru dok plivam svoju rutu.

Na plaži stavim naočale, imam časopis ili knjigu i ona ih zbilja ni ne vidim ni ne čujem.
Ali u moru…. E da. Tamo nemaš gdje pobjeći. Osim zaroniti i ne izlaziti na površinu dok ne nestanu. Konkretno, udaviti se. Ili ćete udaviti oni.

Nakon današnjeg teškog dana (koji također uključuje jednu daljnju susjedu koja je na dojavu jedne da je auto mog brata u dvorištu, oko 2 sata popodne doletila u kuću žicati mog brata da neki kabel od struje ide kroz njegovo dvorište pa mu je prisjela buzara – a tu susjedu ni ja ni moj brat ne znamo, ali glavno da osvane kad joj nešto zatreba), u moru su me zaskočile dvije.
Jednu sam brzo riješila, a ta me poučena iskustvom ipak nije previše ispitivala jer sam joj jednom već konkretno odbrusila. A onda je došla druga (inače su u kompi, ali danas su plivale prema meni iz 2 različita pravca, da ne mogu pobjeći) i nakon 2 pitanja o mami i kako se divi mom bratu - opala, nije mogla ne pitati me koliko sam dugo na godišnjem, na što sam odgovorila, vrlo suzdržano da je mogla skužiti da je bolje da nastavi plivati u smjeru prema ovoj prvoj, ali onda je počela s pitanjima da jel' mi naporno putovati na posao imenovavši grad u koji putujem.
Pa sam je pitala kako ona uopće zna di ja radim pa je rekla da je pitala moju mamu.

Sad bih vam najrađe stavila sliku moje mame, jer biste jednim pogledom vidjeli da je riječ o bolesnoj osobi. Koju oni dolaze tu i tamo vidjeti (inače moja mama voli posjete pa se cijelo vrijeme trudim šutiti iako mi se čini da oni te posjete koriste za propitivanje). I ne kužim samo čemu je imaju ispitivati o kuriožitetima. Tim više što moja mama nikad nije pričala o mojim ili bratovim uspjesima, neuspjesima.
O meni, o kojoj suštinski ne znaju ništa, niti ih suština zanima. Samo karoserija, garaža za karoseriju, novac koji karoserija zaradi i troši na sebe da ne zahrđa.
Ako već dolaziš u posjet bolesnoj osobi, čemu potreba da je brže-bolje ispitaš gdje je ovaj, što je s njim, jel' ovaj radi, jel' se oženija, mislili li moj brat u potkrovlje dovesti neku žensku, kad će joj muž dati otkaz tako da se može isključivo brinuti o njoj. Nije im dovoljno što cijela obitelj pati, što smo svi zbog svega toga godinama kratki sa živcima.

Svi skupa su me zapravo naučili jednu veliku životnu lekciju.
Ljudi bi te, da mogu, utopili u žličici vode. I to samo zato jer bi to mogli. Ne trebaju tu veliki razlozi. Većina ih se hrani tuđim neuspjesima i tuđom boli. A rijetko propuste priliku da ti stave soli na ranu.

Da se vratim na njezino pitanje i moj današnji odgovor.
Makar su iz ranijih odgovora također mogli skužiti da je vrag odavno odnio šalu i da neka pitanja s njihove strane nisu na mjestu i da ja neke stvari, tj. većinu stvari s njima dijeliti ne želim, danas nisam ništa htjela prepustiti slučaju i krivim interpretacijama pa sam joj lijepo rekla ovo:

Nikad vas nisam ništa pitala, ni o tome gdje radite, kolika vam je plaća, jeste se udali/rastavili/rodili, ili zašto niste, koju točno školu imate završenu, zašto niste išli na faks, jeste li uopće probali, jeste li kupili kuću, auto. Jer me ne zanima. Jer su sve to privatne stvari. I jer ja nemam potrebu svoj privatan život dijeliti sa susjedima.

(Koje vidim par puta godišnje kad im ne uspijem umaknuti.)

Bila je osupnuta. I djelovala uvrijeđeno. Nekako sam sigurna da meviše neće ništa pitati, a nadam se da neće ni ostale nakon što im je prenijela moj odgovor.
Uvrijeđena ona, umjesto da sam uvrijeđena ja.
I onda još preispitujem svoj postupak. A na kraju svakog preispitivanja shvatim da mi je drago da sam joj to rekla.

Da ja njima postavim slična pitanja, ofendile bi se. A kad ih oni pitaju – to je normalno.

Normalno im je čak reći, nakon što sam jednoj od njih prije 2 mjeseca (isto zaskočena u moru) rekla di radim – Super, to ja pitam tako da znam ako mi možda nešto zatreba.

Nemaju one srama.

Rekla sam samo da u mom poslu u tim slučajevima postoji samo (blaženo) izuzeće pa se kiselo nasmijala.

Palo mi je na pamet da bih mogla jednom detaljno ih ispitati o ljubavnom životu (neudane su i starije).
No kao prvo, stvarno me ne zanima njihov ljubavni život. A kao drugo, osijećala bih se jadno i da sam još gora od njih.
Jer pretpostavljam da im nije lako, iako ne znam kako se točno one osijećaju, koliko ih to sve muči.
I jer mi je dno dna drugome stavljati soli na ranu.
Jer bih trebala biti iznad toga.
I hvala Bogu jesam.

Nekad se divim svom bratu. Kojem idu na živce, ali ih vješto izbjegne ili im nešto natrkelja (istina, laž, kako mu dođe) i ispadne vrlo cool.

A ne ja, koja ne želi lagati, koja im ne želim ništa loše u životu, osim što im od srca želim da se bave smislenijim stvarima, a je li to nešto loše – moguće da i je.

I da se bave svojim dvorištem, a moje ostave na miru.


Post je objavljen 18.08.2012. u 09:56 sati.