Nike Furiosa

nedjelja, 07.08.2011.

Udavi s plaže

Prije par tjedana nije bilo sunca, ali nije ni padala kiša. More je bilo toplo, ali možda koji stupanj niže nego inače. Što se mene tiče, sunca ni ne treba. Plaža je bila nekad poluprazna, a nekad i skroz prazna. Baš onako iz gušta, ležala sam, čitala novine i knjigu, a onda išla oko 7 navečer do kafića tik uz more. Nekad sam popričala s nekim poznanikom, a u većini slučajeva bila sama. Dok nije došlo sunce.

Amy to nikada nije bilo jasno. Zašto ja volim na plažu ići (i biti) sama, čemu te puste knjige „kad je bolje pričati“, „a i načitala sam se do sada za 10 života“ i na kraju krajeva zar me nije sram ili bar malo neugodno ići u kafić sama kad oko mene ljudi sjede uglavnom u većim društvima, kartaju, smiju se, (ogovaraju), pričaju.
Ma nije da ja ne volim pričati, ali bome, ne sa svakim. Zapravo s malo njih. To što me se brzo može uključiti u neki razgovor, ne znači da uživam u njemu.

A nije Amy jedina. Ona je bar od onih manje napornih, nekad i vrlo ugodnih sugovornika, no što kad naletite na nekoga ubitačno dosadnog ili napornog tko sjedne do vas i udre svoju neku priču? Ne glumim ljubaznost nego nakon kratkog vremena kažem da ću malo čitati, na opće čuđenje dotičnog, češće dotične. Koji jedva da se i bace u more. Iako ja nastavim čitati, sva se unervozim dok oni stacionirani kraj mene očekuju da ih zabavljam ili sudjelujem u njihovom monologu... Pa nekad brzo odem ća.

Bolje sam nego s bilo kim. I to vrijedi za sva moguća područja života. Jedno od meni važnijih životnih mota.

Ja se na kupanje ne dođem nužno družiti, dođem ugađati sebi. Moj je „minus“ za koji sam osobno odgovorna taj što sam izabrala napučenu plažu. Ali tamo se kupam 100 godina. I ne da mi se voziti 20ak kilometara da imam malo mira. (Mada, kad stvari postanu nepodnošljive upravo to i napravim.)

Uostalom, mene ne smeta previše buka, kričanje djece, gužva jer se u glavi mogu lako izolirati. Smeta me kad netko ne uvažava moju želju da dođem na plažu i – čitam. Ili samo ležim. Nebitno.

Ima naravno ljudi uz koje na plaži volim biti i uz koje mi se ne da čitati. Marina i Danijela na primjer. Većina ostalih „poznanika“ za koje mi se čini da su došli kao u neki lov na ljude da ih uguše svojim dosadnim komentarima i životom „ne znam šta bi od sebe“ nek me lipo zaobiđu.

Bio je jedan zanimljiv slučaj s jednom ženom 20ak godina biće starijom od mene. Nek se za potrebe posta zove Patriša. Skontala je da dolazim svake godine na plažu. Pa me počela pozdravljati, komentirati vrijeme, pa slijedeći dan neke druge stvari. Pa je jedan dan sjela kraj mene, pa je posudila novine koje UOPĆE nije čitala nego je usput zjakala okolo oće li naći nekog raspoloženog za priču. Pa me pitala di sam kupila kostim, pa kad sam joj rekla, slijedeći dan osvanula u IDENTIČNOM .... I moram li napomenuti? Sjela do mene.

Baš me briga jel imam iste cipele kao netko, ima li netko isti kostim, suknju, kaput kao ja... ali kad netko naočigled bude naporan, i još mi se smješka „Vidi me, kupila sam isti kostim ko ti!“ padne mi mrak na oči.
Slijedećih dana sam se dala „malo udesno“ od uobičajenog mjesta.
No slijeva se nalazila Amy.
- Eeeej Nikolina., onako oduševljeno me pozdravila.
- Ej. -rekla sam dok su mi se spuštale očne rolete.

Patriša mi je toliko digla tlak da sam odlučila doći na dio plaže na koji inače idem, a praviti se da je ne vidim, a ako je tik do mene, samo kimnuti i nastaviti po svome. Bilo je uspješno. Danas se ni ne pozdravljamo.

Jednostavno, na plažama je opasno određene osobe i pozdraviti jer im je to valjda tajni znak da jedva čekaš podružiti se s njima.

Volim ja i nekog poznatog viditi i kulturno ga pozdraviti, ono, znamo se iz kvarta, što da glumim neku zvijezdu.
Ali ne družimo se tijekom cijele godine, ne pijemo kavu niti imamo brojeve mobitela jedni od drugih. Po kojoj bismo onda logici najnormalnije svaki dan trebali 5 sati pričati na plaži gdje sam se ja došla odmoriti, a on/ona nešto drugo pod krinkom „odmora“?
To što je njima odmor, neprestano blebetanje, meni je umor. Iskreno me ne zanima jel netko udan/rastavljen/oženjen po 2. put/trudan/s troje djece, a svaki ima svojeg oca/odustao od faksa/izgubio posao/dužan u kvartovskom dućanu...ja te stvari jednostavno NE ŽELIM ZNATI. Čak i samo slušajući osjećam se jadno.

Od pustih bisera ne znam gdje bih. Pada mi na pamet knjigu napisati. Da li da spomenem onu gđu iz banke koja me žicala na plaži broj mog brata pa sam joj rekla da ja njegov broj ne dajem nikome, a ona se, ah a što drugo negoli ofendila? (U biti moj je brat posebna priča i nije ona jedina koja je preko mene-nevezano samo uz plažu pokušala doći do njega, što mi također nije jasno jer em potcijenjuju mene koja kužim njihove motive, a i njega ako misle da je takav da mu JA mogu reći s kojom od njih bi on trebao biti.)
Ima i jedan Filozof. Taj je toliko dosadan da svaki put ima novu „žrtvu“. Valjda je uvijek nova jer je ona od prethodnog dana zbrisala glavom bez obzira, odustala od kupanja ove sezone, a jednu sam čak srela na onoj plaži 20 km udaljenoj od ove gdje i sama znam pobjeći. Neke su možda i umrle od dosade. Jednom je sjedio iznad mene i pričao o smislu života. Moram napomenuti da i sebe smatram filozofom (samo se trudim ovdje ne iznositi svoje polemike da mi ne biste kojim slučajem natovarili određenu ustanovu za vrat :), no u njegovom monologu nisam vidila ama baš nikakvog smisla. Ono što je on mlio bio bi savršeni školski primjer nesmisla.
Ženu nisam vidjela, ali je kao i sve prije nje -zijevala. Pa sam i ja zijevala, a i Patriša sdesna te Amy slijeva. Žena se par puta pokušala uključiti u razgovor, no on ju je odmah prekidao „ja znam najbolje“ stavom dok se potpuno nije prepustila samo slušanju i razmišljanju kako da ga se riješi.
Treba li spomenuti da je Filozof cijelo vrijeme bio u hlačama do kolina i da more nije taknuo ni nožnim prstima?
Uz sve, i on ima običaj poslije otići na kavu, kao i ja, pa moram dobro paziti gdje ću sjesti jer što je previše-previše je.

Konstantna je i Alapača, crna ko ugljen, frizure koja je bila moderna 80-ih, kratka i nakovrčana trajnom. Nju na plaži sretnem u bilo koje doba dana da dođem. Postavlja uvijek ista pitanja, ali nakon što odgovorim, ja sjednem na svoj šugaman i poštujem što me ne nastavi pilati. Zato nju ne mislim oplesti jer je skroz korektna. Alapača je zovem jer je, kako bi moja pokojna baba rekla "kao navijena tambura". ta se ne gasi. I glasno priča da je pola plaže čuje.

Bivša manekenka koja je jednom izašla u staroj Mili kao miss nečega, a koja se jednom vozila u istom busu sa mnom u Zg, a bila je na proputovanju do Beča pa je na stajalištu u Borju kupila naranču (dok smo mi kupili sendvič), a onda i Milku da nam pokaže kako i manekenke jedu. Ima djecu s kojom je svaki dan na plaži, i dalje leluja dok hoda po kamenčićima, pravi se da me ne pozna iako smo išle skupa u osnovnu (s tim nemam problema, ok mi je da me netko vidi, a ne vidi jer ionako nismo nikad kliknule, iako bih joj ja uputila obično „bog“). Ona me recimo uopće ne bi smetala, al prošle je godine tako pustila golo dijete da puže po kupačima te je tako mali puzao i po meni. I nastavio dalje. Na mene nije reagirala, ali kad je došao do nekog frajera kraj mene brzo je potrčala, bez ispričavanja nasmiješila (njemu, ne meni!) i tad sam zapravo skužila da je i dalje jako lijepa. Ona mi je uvijek bila lijepa i bilo mi je žao da nije ostvarila karijeru. Kad vidim manekenke danas.... baš mi dođe žao. Pa prešutim da neka izvoli kontrolirati dijete.

Kakva bi to bila plaža da nema bučnih crnki u ranim četrdesetima „che sono nate a Zara ma viviono in Italia!“, (iako ja ono selo u pozadini ne bih nazvala Zadrom, ali to neka njima ide na sram), a koje se parkiraju drito do plaže zagradivši par auta „perche loro sono speciali, vengono dall'Italiaaaa!“ i od njih brate mili, oprostite, FRATELLO CARO, stvarno nitko nema mira. Ionako nema baš mista, a one dođu i gotovo pa na ljude oko sebe pobacaju puste dušeke, kola i rukavice, napuhane delfine i brodiće, šugamane koji debljinom podsjećaju na deke, izvade neseser s dvadesetak krema za sunčanje, na sebi imaju kompletnu šminku pa ih to izdaje da su zapravo „naše seljančure“ I onda se na sav glas deru neku bedastoću na talijanskom, misleći da će ih ove babe koje ih prepoznaju biti zadivljene kako to one lipo pričaju po stranjski, a iako su tamo otišle prije samo 4-5 godina hrvatski pričaju s talijanskim naglaskom i „non possono ricordarsi come si qcs. dice in croato!“. Ma bih ih isti tren teleportirala ne samo s plaže nego iz Zadra. Pa nek laprdaju tamo Talijanima, lošim izgovorom i nepoznavanjem congiuntiva.

Tri namještenice iz državne firme koje dođu oko 5. Sve imaju isfeniranu kosu, onako bezveze natapirano, obojane nekom bezličnom bojom koja je valjda trebala imati u planu da im da sjaj, kosom koju naravno ne moče, u kostimima sa sličnim krojem, a drukčijim dezenom, iz istog dućana (onog njemačkog), neudane, koje ispod glasa i kriomice razmjenjuju podatke dal' o kolegicama iz firme ili o nekome s plaže, pitaj Boga, s naočalama na glavi koje im ne pomažu da se sakriju jer se iz pokreta njihovih glava savršeno kuži o čemu se tu zapravo radi.

O turistima ne bih, bar ne u ovom postu jer su meni osobno samo smetnja, ali shvaćam da je dobro da su tu zbog sezonskih radnika i ljudi koji će zaraditi koju kunu da im jesen i zima budu lakši. Ne pljuj ruku koja te hrani. I iskreno većina ih je pristojnija od nas samih. I nije istina da samo stranci nose frižidere. One „UdajomNovopečeneTalijanke“ donesu frižider koji zauzme jedno mjesto za šugaman, a voda koju vade iz nje nije naša. Pije se acqua italiana. Zapravo, pa one više i nisu „naše“. Ispravile bi me brzo da pročitaju ovo. Ne ne, nisu one više Hrvatice. Trebala sam odmah znati po frižideru! Nek ih acqua italiana nosi :)

Kako god, nema udava do naših, hrvatskih udava :) Domaćeg hrvatskog udava ni hektolitri acque italiane ne mogu potopiti. Provjereno.

<	kolovoz, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Komentari da/ne?