Nike Furiosa

nedjelja, 10.07.2011.

Na što misliti u ovaj vruć i sparan dan.....

Na sistematskom na kojem sam bila u petak žena mi rekla „Ne vidite baš najbolje, ali zato sve čujete!“

(Nisam vidila neke ispupčene oblike na starinskom aparatu koji sam prvi put vidjela kad sam s valjda 5-6 godina bila kod okulista dr. Pupića u jednoj od zgrada u ulici okomitoj na Branimirovu, u Zadru.)

Vidjela sam da je jedno dijete dobilo Diplomu za iskazanu hrabrost jer je vadilo krv pa je malo falilo da pitam zašto je ja nisam dobila jer je to jedna od mojih većih fobija. I ne, ne smanjuje se niti nestaje samim činom vađenja krvi. Da sutra idem, opet bi bilo unutrašnje drame. I malo vanjske jer me nitko ne shvati ozbiljno kad kažem da me strah toga.
- Ma daj pa znaš li ti koliko imaš godina? Nisi dijete.
Pa me to izbaci iz takta jer sebi sam u jednu ruku uvijek dijete i nadam se da me taj feeling neće ni proći.
Sparina koja isijava iz zagrebačkog asfalta dovodi me do ludila i podsjeća na želju da jednog dana živim uz more u koje ću skočiti već u svibnju. A najvažnija stvar, vjetar koji navečer zapuše, a sjediš na dvorištu ili na balkonu te osjetiš intezivniji miris soli u kosi i ugodnu hladnoću na preplanulim ramenima zbog koje prebaciš preko sebe neku pamučnu majicu ili lagani šal.

Danas me izluđuje buka u stanu i izvan njega. Nisu to cvrčci, ptičice, valovi nego buka od klime, od pregrijanog kompjutera, od ogromnog uređaja za hlađenje susjednog restorana koji je baš smješten u unutrašnjem dvorištu u razini s mojim prozorom i strah me da ću tako izgubiti i sluh koji je ova pohvalila.

(Mislim za oči se ne čudim, toliko godina učenja, čitanja pa kompjuteri, slabo osvjetljenje s jako malo prirodnog svjetla i bez izležavanja na zraku..)

Pola meluna i tuš s hladnom vodom i citrusnim gelom za tuširanje pripomogli su, ali sve će biti bolje jednom, kad se izvalim na (nadam se) nenapučenoj plaži, uronim u kristalno more, pobjegnem u hlad borova gdje će mi zbog malo vitra doći i mrzlo te čitam nešto.. neki časopis s „mozak na pašu“ temama, možda neku knjigu.. ima da mi tlak odmah padne pa da s Danijelom, Ivanom, Danijem ili s drugim (ne)sretnikom / (ne)sretnicom odem na poštenu kavu uz koju dobiješ bez da tražiš i veeeliku čašu hladne vode s ledom, pa se kad sunce počne padati uspinjem do svoje kućice, zgrabim smokvu po putu, pojedem njami večeru koja je jedini konkretan obrok tog dana jer sam naravno na plaži od jutra, da se nedjeljom odvezem vespicom na misu i u lipoj maloj crkvi pomolim svecu zaštitniku i zbrišem kad pop kaže „Idite u miru!“ prije negoli me netko uhvati pilati.

Nikad mi neće biti jasan taj „običaj“ da ljudi dolaze na misu pa i tijekom propovijedi izmjenjuju tračeve, a posebno nakon mise ne ustručavajući se postavljati Bog zna kakva pitanja bez da i na trenutak ne pomisle da rade nešto što ne bi trebali....

A do tog dana, valjda ću izdržati što u bunkerskim što u gradskim uvjetima uz malu pomoć kriminalističkih matineja, svijeće s mirisom lavande, knjige uz koju ću se pokušati uvjeriti da je čitam na plaži i izbjegavanjem osvještavanja izlaskom iz stana.

<	srpanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?