Nike Furiosa

utorak, 15.12.2009.

"božićna"

Pa nekako se sve posložilo ili sam tako samo mislila... Popila sam kavu i kroz prozor gledala pahulje kako padaju, slušala radio i listala prilog Jutarnjeg subotom, Gloriju IN. Obukla sam se (iskakale su moje crvene kožne rukavice s mašnicom) i krenula korak po korak po snijegu.

Ne volim euforiju, ali volim svjetlucajuće lampice. Sreli smo se na trgu, rekao si da imaš pola sata dok ti žena ne obavi neki "privatan shopping" pa smo uzeli kavu za van (ja) i kuhano vino (ti). Rekla sam ti da stavljaju previše šećera u to nekvalitetno vino i da čak nema ni klinčića te da će te prije šećer lupiti u glavu negoli vino, a složio si se odmah nakon prvog gutljaja. No što je tu je, (vino baš kao i žena) i ne možeš ga tek tako proliti dok ljudi gledaju pa si ga pio gutljaj po gutljaj i ostavio na jednom zidiću u zabitijoj ulici.

Sjetila sam se tvoje tete koja je drukčija od tvoje konzervativne obitelji zbog čega je uvijek rado zoveš na obiteljska druženja. Incidentalna je, baš kao i ti, rekao si mi. Ali što to vrijedi meni, a što li tek vrijedi njoj za koju svi oni smatraju da joj je mjesto u Vrapču. No bogata je (ja čak nisam niti to) i svi računaju da će im nešto ostaviti kad umre.
- Ostaviti će tebi sve, vidjeti ćeš, rekla sam ti.
- Zapravo mi je svejedno. Volio bih da živi koliko i ja jer bez nje je sve to dosadno.

Prošli smo kraj izloga pa sam se sjetila da bih morala kupiti haljinu za domjenak. Na koji mi se ide radi božićne atmosfere. A ne ide zbog ljudi.

Uvijek mi se sviđalo to "božićni domjenak".. imam feeling da je riječ o nečem posebnom, nekoj bajkovitoj atmosferi. Zamišljam kako ulazim u tu neku prostoriju visokih zidova, sve je toplo i na svakom koraku su kanapeići i sitni kolačići (čokoladni), neka nepreglasna glazba koja nije za "rezanje vena", a niti je jedna od onih "all I want for Christmas is you", likeri i rakije za dame (orah, višnja, limoncello i sl), ja imam prekrasnu haljinu (mislim na neki lijepi materijal) i crvenonarančasti ruž, mrežaste čarape i štikle za koje je bolje da se ne vide dok ne podignem malo haljinu jer su toliko dobre da zamantaju svakoga tko ih vidi. Svi u prostoriji su nenormalni kao ja. Jer uživaju u nečem što je lijepo čak i ako to nisu oni sami. Razgovori su ležerni, a opet možeš reći što god misliš. Nema lažnih pomirenja, nema ljubomornih ispada. Sve je nekako lagano, a komplicirano. Popijem koju kavu, pucnem prstima i lijepo umotani pokloni stvore se pod borom kojeg smo svi okitili tako da je svatko od nas donio po jedan ukras. Ponašamo se kao da sutra ne postoji, kao da ne postoji u svemiru više ništa osim te prostorije. Toliko je lagano komunicirati da ugodno boli. Nema nepotrebnih objašnjenja "zapravo sam htjela reći to i to, ako me niste dobro razumjeli". Nema pritiska, samo uživanje u small talku, hrani i piću i glazbi. I ljudima koji su tu i možda ih nikad više neće ni biti. Kad poslije domjenka izađem vani da mi surov svijet ništa ne može jer me čarolija štiti sve do slijedeće godine...

Uglavnom pravio si se nezainteresiran. Rekla sma da ću odabrati neku crnu sa satenskim rukavicama do lakta i da ću takva šetati crkvama (ogrnuta naravno), kafićima, restoranima, ulicama i običnim coffee shopovima sve ove dane. Jer mi atmosfera koju stvorim znači više negoli ova koja mi je nametnuta. Nikad mi nisi dao kompliment, ali nije ni potrebno. Dakle, nemoj mi ga nikada ni dati. Nekad se čarolija razbije izlizanim riječima (a boljih nema, još nisu izmišljene). Pogledao si haljinu u izlogu pa mene i vidila sam da će mi stajati savršeno pa sam ušla i kupila je bez probe. (Čekao si vani.)

Žena ju je spakirala u crnu kutiju i zavezala crvenom mašnom. Nije postavljala suvišna pitanja. Što je zapravo rijetkost.

Nisi me ni pitao gdje sam to ja pozvana, nego si mi rekao kako ćeš morati za Badnjak kod njenih, a za Božić kod svojih. I da si baš te dane mislio malo više trenirati jer radi posla ne stigneš preko tjedna i da je vrijeme da kupiš novi auto jer ovaj ima već veliku kilometražu. I da ne možeš vjerovati kako je sve pošlo kvragu tako brzo.
Opet sam se umiješala (iako sam si 100 puta rekla da neću) pa rekla da ništa od toga nije bilo slučajno i da si kalkulirao. I da znam da si imao izbora, ali i to da nijedan izbor nije bio pravi.
A ti nisi toliko strpljiv da čekaš nešto što možda nikad neće doći.

Na to je išlo jedno od onih pitanja na koje ja ne znam odgovoriti. Pa sam napomenula da pola sata prolazi za još jednu minutu.

(Cijelu šetnju dodirivali su nam se laktovi preko debelih jakni.)

- Javim ti se.

Ubrzao si korak, a ja sam ostala iza. Nisam mogla ništa drugo nego ići sve polaganije i polaganije.

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Komentari da/ne?