Nike Furiosa

srijeda, 18.03.2009.

Kako sam radila na svadbi (a nisam pjevala) i imala asistente

Ne znam da li je stara komunistička parola NNNI ikada imala smisla, ali za jedno područje mogu sigurno reći da nije.
Vjenčanja.
Vidjela sam i čula svašta.
Ipak među najgore mi običaje spadaju oni vezani za poklone. Točnije čitanje usred svečanosti tko je što i koliko dao.
U jednoj varijaciji na temu sam čak bila glavna akterica jer me dido moje prijateljice zadužio da budem "domaćica".
Mislila sam lijepo da ću dočekivati goste, pozdravljati i smješkati se. Ali ne. Dido mi je uvalio neku bilježnicu u ruke, posjeo mene i još par "asistentica" u sjenicu u vrtu te mi tamo upućivao goste. "Domaćica" je za njega zapravo značila "osoba od povjerenja" jer sam te ljude trebala ispitivati što su točno donijeli, evidentirati sve to u bilježnicu. Ako je netko donio kuvertu, morala sam tu kuvertu primiti, pitati ih koliko je točno novaca unutra, zabilježiti to u bilježnicu i (olovkom) na kuvertu te pohraniti u jednu kutiju koju je budnim okom morala nadgledati "moja pomoćnica". Ako se netko usudio ipak umjesto kuverte donijeti poklon u obliku kutije, procedura je bila slijedeća. Kraj imena te osobe stavila sam opis "poklon, plavi celofan, žuta mašna", a na kutiju zalijepila samoljepljivi papirić npr "od kume Kurtin". A onda su tu kutiju dvije ili jedna od "asistentica" (ovisno o veličini kutije) onako skockane sa štiklama prenosile od sjenice preko vrta i balkona u dnevni boravak.
Bilo je to prije dosta godina, ali ni tada još nisam bila toliko naivna da pristanem na didovu tiraniju tek tako. Odlučila sam jednostavno ne popisivati te gluposti. Nego samo staviti zabilješku "kuverta" ili "poklon". Kad li, surprize, surprize!
Ljudi su me sami tražili da točno napišem što su donijeli. I njima uopće nije bilo neugodno koliko meni. I tako dok je jedna asistentica stavljala cvjetić, gost je stavljao novac za cvjetić u košaru, a usput se ispovijedao meni "što i koliko".
Tako je ta naša sjenica jako dobro zaradila taj dan.
A koliko smo radile dovoljno govori činjenica da sve do "5 do 5" (vrijeme polaska prema crkvi) nismo ništa ni okusile. Ali glavno da smo na kraju sigurnije negoli "Sokol security" kutiju s kuvertama odnijele do sefa.
Danijela je taman dakle 5 minuta uoči polaska donijela dva velika pladnja s pršutom, sirom i francuskom salatom na radni pult, dakle sjenicu za nas. Taman da si napravimo par sendviča koje smo jele u autu. Dok su ostali trubili, ja sam za vrijeme "kolone" jela, i rotirala između prve i lera.
Uglavnom bilo je na toj svadbi još svega i svačega, no ja sam htjela zapravo o nečem drugome.
O pozivnicama.
Do sad sam odbila ići na preko desetak vjenčanja i naravno, navukla sam gnjev većine svoje rodbine. Na neke sam MORALA ići (Danijelov ulitimatum, nek ide u zapisinik!).
Dakle što se vjenčanja tiče najiskusnija sam u pogledu pozivnica kojih sam se nadobivala.
Nakon jedne čiji je tekst bio toliko glupast da sam sigurna da bi ljepši, iskreniji i pametniji napisalo dijete iz 1. razreda osbovne škole, a čiji je dio išao DOSLOVNO ovako:
".....došlo vrijeme da se uzmemo
dok smo još relativno mladi,
radi vas pa eto i radi nas......
......a da sve bude kako treba, evo vam i našeg voznog reda...."

Trebam li uopće išta i komentirati?
Samo, mislila sam da gore ne može.
Do jučer.
Ne, najnovija pozivnicanema pjesmice ni "duhovitih rima".
Najnovija pozivnica je toliko ozbiljna da bih, da se slučajno na jednom mjestu nije spomenula riječ "vjenčanje", lako pomislila da sam pozvana na neku komemoraciju zapravo.
Mogla bih komentirati i ilustraciju ("nevjesta i ženik kao crne sjene ispod crvenog kišobrana) no dovoljan će biti tekst.
Počinje s punim imenima i prezimenima (i djevojačkim za mame) njihovih roditelja.
A oni pozivaju sve nas da se odazovemo vjenčanju njehove djece (i onda imena djece). Navedeno strogo ozbiljno sat i vrijeme crkvene ceremonije i večere u hotelu.
Potvrde o dolasku/nedolasku isključivo se javljaju njima (nema veze što ih nikada u životu nismo ni vidjeli).
Kako je u pitanju Danijev kolega, logično je da sam nekome morala održati "predavanje".
-Čekaj Dani, odgovori mi molim te na neka pitanja... K. je punoljetan, zar ne?
-Da.
-I I. isto?
-Da.
-Štoviše, oboje su i akademski obrazovani građani?
-Jesu.
-Ok, i oboje rade, imaju natprosječne plaće i nisu nikome na grbači?
(Iako je K. uistinu posebna priča jer mu je interni nadimak u firmi "medo-štedo", no o tome će ići poseban post...jer on to zaslužuje)
-Da.
-I zadnja pitanja... Potpuno su poslovno sposobni? Sposobni su za rasuđivanje? Mogu svojom voljom na sebe preuzimati prava i obveze?"
-Ha ha pa koliko ja znam da.
-Ok, dakle nije nad njima produžena roditeljska skrb ili sl?
-Nije.
-Pa KOG BOGA ONDA SU DOPUSTILI OVAKVU GLUPOST?!? Pa kao da se vjenčaje dvoje klinaca za koje roditelji odgovaraju jer su ovi blesasti!"
-A možda roditelji plaćaju svadbu?
-Pa šta i ako plaćaju, ne bi bili jedini isuse bože! Otkad to mora biti zabilježeno na pozivnicama?!? "Da se zna!" Ma oprosti mi Bože al meni je ovo gore od osmrtnica.
-Pa da, malo je smiješno.
-Smiješno? Ne Dani. Ona Daliborova o voznom redu je smiješna. Ova mi je više tragična.

Ok, vi se slobodno nemojte složiti sa mnom, neću vas "napasti"... samo me zanima tko normalan može dopustiti ovakve gluposti. Oh da, možda to i je problem, normalni ljudi možda imaju takve pozivnice.
Idem ja na kontrolu u Popovaču.
Kako je rekao moj frend Roki na moj komentar "Joj Roki, svi vlakovi koje sam gledala idu kroz Popovaču pa me malo strah.":
-Nikolina, znaš kako se kaže? Nitko normalan se ne boji Popovače.

(Ako se ne vratim, znate gdje sam. Dođite mi u posjet i doneseite cvijeće, bombonijere i parfeme.)

PS. Ako trebate možda "domaćicu" za vaše vlastito vjenčanje, dakle osobu od povjerenja slobodno me kontaktirajte na mail. Zgodne asistentice (pozdrav Danijeli, Aniti, Sanji te Am...) idu u paketu.Cijena na upit, ofc.

srijeda, 11.03.2009.

Mramor

Mramorni kolač je, baš kako Gastrodiva kaže kolač svačijeg djetinjstva.
I kao mala ga nisam baš volila, molila sam Boga uvijek da mi mama i baka naprave neki drugi “kremasti” ili “čokoladni”..pa ipak na meniju se najčešće nalazio baš mramorni.
(Naročito za vrijeme rata.)
Nešto više o mramornom kolaču zna Danijela kojoj je brdo puta prisjeo.
Naime Danijelina je baba Milka, kad god bi je ova došla posjetiti u Lukoran, ispekla kolač dobrodošlice. Uz njega je bilo još brdo hrane tako da, nakon što bi se Danijela dobro natukla svega, ova joj je redovitu gurala pod nos “pošteni komad” mramornog.
*pošteni komad=veličine da jedva stane na pijat
Kako sam ja dolazila po Danijelu nakon svog ručka (jer nam je tako bilo usput da odemo doli do primorja), Milkin kolač ni mene nije zaobilazio.
Naša interna zezancija često se vrtila oko tog kolača.
Naime svaki put kad je Danijela bila u posjeti kod nane ja sam je pitala
(uz lošu imitaciju otočkog naglaska):
-Ča je Milka Kukina ope učinila mramorni koloč?
-Hotila je, al joj je Vilma rekla…hahahahha…da bez one nike ne more…hahahaha.
(Tako mi je Danijela odgovorila zadnji put kad je babin kolač nije dočekao jer je stara i više bez štake ne može hodati, kamoli praviti kolač..ps. da ne biste pomislili, “ona nika” se odnosi na štaku, a ne na nešto prosto kako obično to biva).

Eto večeras mi je baš bilo do tog kolača pa sam ga napravila i upravo se hladi.
Ne virujem da će ispasti kao Milikin al Bože moj, bar lijepo miriše.

Što se tiče moje nane Gašpe, imala je dva kulinarska aduta (barem što se mog ukusa tiče).
Riži-biži i juhu od povrća (mrkva, pomidor, paprika, kruumpir, malo riži).
-Nikad nisam jela bolje riži-biži od Gašpinih, rekla sam tati jednom i on me onako u čudu pogledao (kao “nisam znao da si ikada o tome razmišljala”) i složio se.
A pokušala sam dostići točno taj okus brdo puta spremajući riži-biži, ali nikad tako.
Dal je to do biži, do “ognja” onog starinskog i teče, dal je do riži, možda čarobnog omjera ili nečeg nematerijalnog ne znam, ali voljela bih još jednom bar pojesti riži-biži onakvog mirisa i okusa kakve pamtim odonda.
(Koliko su me tada tjerali da jedem meko kuhana jaja od domaćih kokoša bilo je toliko strašno da ni dan danas ne mogu jesti sama jaja. Slabo mi dođe na samu pomisao kad moram rauzbiti jaje da napravim neko jelo koje njih uključuje…Razbijam jaja ne gledajući u njih.. vidite kakva trauma. Da su bili malo pronicljiviji i nudili mi stalno riži-biži sad bi sve bilo ok, haha.)
Zato, iako ne volim proljeće, moram priznati da me veseli jedna stvar koja s njim dolazi. A to je pijaca i brdo proljetnog (sezonskog) povrća u koje spadaju i biži. Jer ja neću odustatajati dok ne dosegnem riži-biži babe Gašpe.
(Hm, jel ja to prvi put imam neki cilj?)


Alma Prica u tramvaju izgleda pomalo prestravljeno. A isto izgeda i u redu na blagajni u Mercatoru. Dobro, u Mercatoru izgleda samo prestrašeno. Malo je pogrbljena, uvijek bez šminke i prodornog pogleda, mramornog lica.
Jednom sam je propustila u redu, nju i njenog frajera, redatelja. Oboje su bili prepristojini, nekoliko puta zahvalili, a isprva čak nisu ni htjeli ići ispred mene.
Ne sjećam se da li je Alma ikada glumila u nekoj komediji, baš me zanima kakva je kao komičarka. Jer ovako na prvi pogled izvan kazališta i filmova jasno mi je zašto odlično odigra teške uloge. Iz nje isijava težina.
Naravno to ne mora značiti ništa. Npr. Kažu da iz mene zrači vedrina. A više oblačim negoli vedrim (baš kao što i preferram oblačno vrijeme).

Kako je bilo u Sarajevu čuti ćete malo po malo. Tek sam se mrvicu oporavila od tjeskobe koja me pratila svaku minutu u “tom gradu s dušom” kako su mi mnogi predstavljali Sarajevo. Taj grad “s dušom” meni osobno je bio kao grad koji je jeo moju dušu. (kao kad Harryiju Potteru dementori jedu dušu tako je meni jela dušu mramorna amosfera).
Čim pokušam nešto napisati vraća se taj osjećaj.. (a to nije dobro jer lako padam u “beizizlazne situacije u svojoj glavi” pa dok mal one dođem sebi… bolje se ne prisjećati).
Ali ima dobra vijest: hrana je tamo dobra. Čak sam i ja pojela ćevape (koje NIKAD ne jedem tu).

Pusa!
(do petka 13.)

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Komentari da/ne?