BITI ILI NE BITI?!
Uvijek su mi postavljali to pitanje,ako ne postavljali,onda sam ga čula. Poznato je. Korišteno posvuda. A opet. Nije istrošeno.
Pa,ne znam na što je Sheakspeare mislio kad je to pisao,ali ja naivno kažem biti. I sve to dok se vlak približavao. A ja sam mirno sjedila na pruzi. Čekajući. Čekajući nešto što nije dolazilo. Ili je? Došla sam na željeznicu,kao i obično. Tražeći. Ljepotu,nadu. Bila sam vidno deprimirana. I dok mi je vjetar sušio suze,a ja gledala u kamen kao da mi je majka rođena,vrisnula sam jer u podsvijesti sam vjerojatno čula vlak koji se približavao. Dala sam na taj način svoj vlastiti obol tišini i trenutku u meni. Ipak,nastavila sam odbijati suočiti se s činjenicom. I vlak je stigao. Izgledao je kao mračna,prazna željezna kutija. –Sanduk,pomislila sam. Tijelom su mi prošli trnci. I iz mojih se usta oteo jedan tihi vapaj. Ili je to bio vrisak. Hrapav i dug. I onda…svjetlo. Još mi je samo prošlo mislima ono isto naivno:Biti...Već sam odlučila. Ostat ću sjediti na pruzi i čekati da vlak dođe. Želim otići. Nemam razloga za život. Ovo nije moje vrijeme. Moram otići. Ionako ću,prije ili kasnije. Bolest mi neće dopustiti da živim koliko želim. Pa čemu onda čekati taj presudan trenutak. Ionako nemam još puno vremena. Prije ili kasnije. Odlučila sam se za ovo prije. Ne mogu ih više trpiti. Dosta mi ih je. Dosta mi je svega. Boli pogotovo. I psihičke i fizičke. Dosta mi je čekanja onog dana kada će moje srce prestati kucati. Dosta mi je toga što mi ništa ne može pomoći. Točnije može mi pomoći. Ali ne žele mi dati. Jer kako kažu,bezopasno je. No ja znam da nije. Osjećam to. Ne znam što bi me sada moglo zaustaviti. Možda on. No nije mu stalo. Tako da mi je svejedno. Svejedno mi je što će biti sa mnom. Nemam više volje da se borim protiv bolesti. Nemam snage. Nitko mi ju ne može dati. Osim njega. No njemu nije mu stalo. Samo sjedim. Sjedim i čekam zagrljaj. Taj hladan zagrljaj smrti. Koji će me uhvatiti prije ili kasnije. Ali dobit će me. Jer nemam snage da se borim protiv njega. Čemu da živim?! Nemam razloga. Dosta mi je toga. A ponajviše toga kako smo svi obilježeni. Prvo je rođenje. Kada napravimo prvi korak u život,zatim slijedi školovanje,potom posao. No tu je i drugo,povremena zabava u životu,poneka ljubav najčešće nesretna. Zatim se stvara obitelj,neka sretna neka ima problema. No tako je to u životu. I nakon svega sretnog ili nesretnog nastupa smrt. Dosta mi je toga. Mrzim to što smo obilježeni. Želim to promijeniti. Ja ne želim biti obilježena. No ne mogu. Ne mogu pobjeći od toga. Jer takav je život. Vlak se sve više približava,a ja još uvijek zatvorenih očiju sjedim i čekam ga. Odlučila sam za ono biti. Prije ili poslije. Odlučila sam. Prije. Ne želim bespomoćno čekati dan kada će moje srce prestati kucati. A to će biti uskoro. Znam to. Osjećam to. Vlak je sve bliže. Prolaze me trnci. I odjednom se pitam. Želim li ja to? Želim li ovako otići? Ma odlučila sam. Zašto se dvoumim? No glas u mojoj glavi neda mi mira. Neprestano mi govori da se maknem. Da još nije vrijeme. Da još nisam završila svoju dužnost. U redu,hmmm BITI ILI NE BITI. Predomišljam se. NE BITI. Ustajem. Odlazim točno sekundu prije svoje smrti. Iskoračim sa tračnica. A iza mene projuri vlak. Odlazim. I malo po malo gubi se zvuk vlaka. Te mehaničke,željezne kutije. Još nije moje vrijeme. Ne dok njega ne dobijem. Dok ga ne dobijem u potpunosti. On mi je posljednja želja. I želim ga imati prije nego što moje srce samo prestane kucati. A to će biti uskoro. Ostalo mi je još nekoliko mjeseci. No dobit ću ga. Makar ne potpuno. Dobit ću ga. On mi je posljednja želja.
...I can wait to see you...
Čini mi se kao da bih mogla napisati roman sada, sada dok osjećam ovu sreću
Čini mi se da osjećam ono nešto. Ono što malo tko od nas osjeća ili je ikad osjetio. Kroz ruku, do glave, niz tijelo, u nožnim prstima...
Teško ću naći riječi za ovo svjetlo što izvire iz tame jer toliko je lijepo, toliko iskreno i pravo. Toliko neopisivo! Svaka riječ je premalo, svaka riječ je ništa. Zapitate li se ikad što je ono kad se smijemo i kad plačemo, ono kad smo sretni i tužni? Ne, jer to je toliko obična, nevidljiva stvar na koju malo tko obraća pozornost.
Čini mi se sada da sve ima smisao, i ono najmanje zrno prašine... Srce mi je premazano onim najslađim i najskupljim namazom, namazom kojeg je najteže naći i kupiti u ijednoj trgovini ispod ovog velikog plavetnila. Donesete li uvijek ispravnu odluku? Odaberete li zlo i kad znate da nije dobro, da nije ono što treba odabrati? Plačete li? Tim suzama isperete li pepeo vaše duše ili izgorite rane svog srca? Ne, jer pretvaranje je postalo stvarnost svakog od nas.
I zbilja, kad se okreneš da pogledaš iza sebe, tragove koje si ostavio, što vidiš? Nešto čime se ponosiš ili?
Vidiš li ponos dragih ti osoba ili samo njihovu bol, poniženje, njihovo pitanje koje visi u zraku - što ti se dogodilo? Vidiš li tihu nabujalu rijeku svojih osjećaja koja je stvorena da zamijeni nekoga? Pitaju li te duhovi tvoje osobnosti - jesi li živa? ili si pogriješila put? Postoje jezera. Pun ih je svijet, ali su nevidljiva. Ta jezera čini izvor rijeka koliko je srca na zemlji, i svaka je duboka i plitka na svoj način.
Jedino je pitanje koliko smo spremni plivati kako bismo stigli na drugi kraj rijeke.
P.S vratila sam se iz bolnice..bilo je ok.....i da dada puuunooo ti hvala kaj si me nagovorila =)) vooliimm tee..
°°san o sreći°°
Bespomocno lezim u krevetu i tupo zurim u plafon.Suze mi umivaju lice.Do mene dopire zvuk njihovih glasova.Svadaju se.Ponovno.I mene navode kao razlog svade.Ponovno.Boli me u grudima.Tableta je popustila.Bolest ponovno prevladava mojim bicem.Sklapam oci i gubim svijest.Budim se,ali ne zapravo.Budim se u svojoj nesvjestici.Ustajem.Pogledom zbunjeno prolazim okolicom i primjecujem da sam u prirodi.Hodam tamnom ulicom.Odjednom kao da dobivam carobni stapic i shvacam da stvari mogu biti bolje.Da mogu biti onakve kakve zelim da budu.Onakve kakve bi trebale biti.Sunce sjaji i pada kisa.Jedna od najljepsih kombinacija kise i sunca.Sunce kapi kise obasjava,kapi izgledaju poput dragulja a iznad oblaka rasprostire se duga.Preljepo je.Jako je malo takvih trenutaka.Zato i jesu dragocjeni.U lokvi vode vidim svoj lik i ne mogu vjerovati.Pa ja se smijesim.Dizem pogled i ugledam njega.Stoji nedaleko od mene,gleda me i smjesi mi se svojim predivnim osmjehom.U soku i nevjerici sa velikim osmjehom na licu trcim prema njemu.U njegov zagrljaj.Ulovi me u zagrljaj i nekoliko trenutaka drzi tik do sebe.Gledamo se.Osmijeh obasjava nasa lica.Cvrsto me stisce svojim snaznim i velikim rukama.Polako mi se priblizava i svojim mekim usnama pronalazi moje.Sreca sije iz nas.Iznad neba duga svjetluca svojim sarenim bojama.Izgleda kao da je poprimila nasu srecu.Ne mogu vjerovati da mogu biti ovoliko sretna.No odjednom sve prestaje.Budim se.Pogledam oko sebe,no to nije moja soba.Naglo potegnem ruku,zapece me.Iscupala sam neku zicu iz svojih vena.Infuzija.To je bila infuzija.Ma k vrapcu ponovno sam u bolnici i shvacam da je ono bio samo san.Prokleta iluzija.Moja sreca ne moze biti stvarna.Samo iluzija.Sreca je iluzija.
P.S...idem u bolnicu i nece me biti 2 tjedna...tak da vam necu moci komentirat...uzivajte pozz
