Uvijek su mi postavljali to pitanje,ako ne postavljali,onda sam ga čula. Poznato je. Korišteno posvuda. A opet. Nije istrošeno.
Pa,ne znam na što je Sheakspeare mislio kad je to pisao,ali ja naivno kažem biti. I sve to dok se vlak približavao. A ja sam mirno sjedila na pruzi. Čekajući. Čekajući nešto što nije dolazilo. Ili je? Došla sam na željeznicu,kao i obično. Tražeći. Ljepotu,nadu. Bila sam vidno deprimirana. I dok mi je vjetar sušio suze,a ja gledala u kamen kao da mi je majka rođena,vrisnula sam jer u podsvijesti sam vjerojatno čula vlak koji se približavao. Dala sam na taj način svoj vlastiti obol tišini i trenutku u meni. Ipak,nastavila sam odbijati suočiti se s činjenicom. I vlak je stigao. Izgledao je kao mračna,prazna željezna kutija. –Sanduk,pomislila sam. Tijelom su mi prošli trnci. I iz mojih se usta oteo jedan tihi vapaj. Ili je to bio vrisak. Hrapav i dug. I onda…svjetlo. Još mi je samo prošlo mislima ono isto naivno:Biti...Već sam odlučila. Ostat ću sjediti na pruzi i čekati da vlak dođe. Želim otići. Nemam razloga za život. Ovo nije moje vrijeme. Moram otići. Ionako ću,prije ili kasnije. Bolest mi neće dopustiti da živim koliko želim. Pa čemu onda čekati taj presudan trenutak. Ionako nemam još puno vremena. Prije ili kasnije. Odlučila sam se za ovo prije. Ne mogu ih više trpiti. Dosta mi ih je. Dosta mi je svega. Boli pogotovo. I psihičke i fizičke. Dosta mi je čekanja onog dana kada će moje srce prestati kucati. Dosta mi je toga što mi ništa ne može pomoći. Točnije može mi pomoći. Ali ne žele mi dati. Jer kako kažu,bezopasno je. No ja znam da nije. Osjećam to. Ne znam što bi me sada moglo zaustaviti. Možda on. No nije mu stalo. Tako da mi je svejedno. Svejedno mi je što će biti sa mnom. Nemam više volje da se borim protiv bolesti. Nemam snage. Nitko mi ju ne može dati. Osim njega. No njemu nije mu stalo. Samo sjedim. Sjedim i čekam zagrljaj. Taj hladan zagrljaj smrti. Koji će me uhvatiti prije ili kasnije. Ali dobit će me. Jer nemam snage da se borim protiv njega. Čemu da živim?! Nemam razloga. Dosta mi je toga. A ponajviše toga kako smo svi obilježeni. Prvo je rođenje. Kada napravimo prvi korak u život,zatim slijedi školovanje,potom posao. No tu je i drugo,povremena zabava u životu,poneka ljubav najčešće nesretna. Zatim se stvara obitelj,neka sretna neka ima problema. No tako je to u životu. I nakon svega sretnog ili nesretnog nastupa smrt. Dosta mi je toga. Mrzim to što smo obilježeni. Želim to promijeniti. Ja ne želim biti obilježena. No ne mogu. Ne mogu pobjeći od toga. Jer takav je život. Vlak se sve više približava,a ja još uvijek zatvorenih očiju sjedim i čekam ga. Odlučila sam za ono biti. Prije ili poslije. Odlučila sam. Prije. Ne želim bespomoćno čekati dan kada će moje srce prestati kucati. A to će biti uskoro. Znam to. Osjećam to. Vlak je sve bliže. Prolaze me trnci. I odjednom se pitam. Želim li ja to? Želim li ovako otići? Ma odlučila sam. Zašto se dvoumim? No glas u mojoj glavi neda mi mira. Neprestano mi govori da se maknem. Da još nije vrijeme. Da još nisam završila svoju dužnost. U redu,hmmm BITI ILI NE BITI. Predomišljam se. NE BITI. Ustajem. Odlazim točno sekundu prije svoje smrti. Iskoračim sa tračnica. A iza mene projuri vlak. Odlazim. I malo po malo gubi se zvuk vlaka. Te mehaničke,željezne kutije. Još nije moje vrijeme. Ne dok njega ne dobijem. Dok ga ne dobijem u potpunosti. On mi je posljednja želja. I želim ga imati prije nego što moje srce samo prestane kucati. A to će biti uskoro. Ostalo mi je još nekoliko mjeseci. No dobit ću ga. Makar ne potpuno. Dobit ću ga. On mi je posljednja želja.
Post je objavljen 30.07.2009. u 20:14 sati.