srijeda, 30.05.2007.

11:22

moždana izlučevina #02

dosta mi je faksa, dosta mi je osijeka i one gajbe od mog stana. dopizdilo mi je jebati se oko drugih ljudi. evo, prošao je završni partiy bratstva - zadnji u sezoni. party je nalikovao više na masovnu oblokavačinu neg na party, ali hey, who am i to judge?

nekima je i to dobro. priznajem, u većini slučajeva i meni. ali ovaj put ne. dopizdile su mi pijanke bez smisla i razloga i bez ikakih popratnih stvari.
"kak ti je bilo?"
"super! napio/la sam se ko pička! a ti?"
"niš posebno - pio, trčao uokolo, pazio da se sranja ne dogode. i pio. i to je to. napio sam se"

eto ga na..


nope.

neć o tom razmišljat. moram učit. rokovi mi kucaju na vrata, a ja niš. tobož učim, ali niš nemam u glavi. koncentracija mi opadne u roku pol sata kak otvorim knjigu.

a kad dođem na faks i predavanje osjećam se ko jebeni rijetki albino jeti usred new yorka.

prilično neprilagođeno.. ;)
i nije mi jasno što me svi u zadnje vrijeme toliko gledaju. ono, baš, onak neugodno pilje u mene. šta, esam vam lijep? da. a carle del ponte je bila supermodel. nisam prljav, nisam neuredan, glasan, ni-po-jebeno-čemu se ističem. i dakle what the fuck???


iz svega toga izvodi se jasan zaključak:

mrš u kurac.

toliko o studentskom životu.

mal se klonim ljudi u zadnje vrijeme. treba mi društvenog odmora, tj. odmora OD društva. svi me nekud zovu. "Leš, ajd dođi na kavu." jel kavu ili sistemsko podjebavanje mene i pretresanje jedno-te-istih jebenih fora po petstopedesetičetvrti put? ništa nema protiv vas, ali non the less. umoran sam psihički od toga.

imam neš alkohola u stanu i savršen plan za to kak skončati ovaj dan. weee!


i još mi ova jebena kiša sjebala raspoloženje. da, i sam sam bio iznenađen kad sam prije cca. godinu dana skužio da sam meteoropat. fakit. kiša pada. lokve, i baruštine usred grada dovoljno velike da se u njima počne razvijati mala zajednica planktona, koja će, zbog onečišćenosti osječke dravske vode mutirati u čudovište koje tuče malu djecu i jede pet kila luka za doručak... fakin dekadencija.

a osječki vozači!? milu im majku jebem! znate kako mala djeca kad imaju gumene čizme vole skakati u bare? e taki su i ovi, majku im jebem balkansku, kako vole sjesti na gas BAŠ KAD IDU PREKO BARE!?. krvi ću im se napit. tako mi svega, krvi ću im se napit! a malo je žešće zajebana situacija što nemam veš mašinu u stanu. najsličnije tome što imam je kombinacija lavora, kuhače i sredstva za mehaničko uklanjanje ostataka hrane, tj, "cif".


oooups! opet presaugo. change the subject, change the bloody subject!

jučer ujutro mi se dogobila blamaža.

imam sobu u potkrovlju i krovni prozor malo pokraj mog kreveta. a odmah pokraj kuće se gradi neka stambena zgrada. i nije bed ta buka, dizalice i loše pjevanje bauštelaca, kroz godinu dana na sve se čovjek navikne. prije par mjeseci su mi poprskali prozor malterom pa sam imo fleke na prozoru... hm... dal se puna šaka plus gomila fleka sa strane, skorenog osušenog maltera može skinut sredstvom za mehaničko uklanjanje ostataka hrane? mislim da ne. ma boli me kurac, i tak nije moj stan, a gazde ni da kurcem mrdnu za njega, pa ak njih boli, boli i mene.

i jučer ujutro neki kurac grebe li ga grebe li ga grebe. napokon smognem budnosti da pogledam na prozor i vidim BAUŠTELCA KAKO GREBE TE NASLAGE I SKIDA DOLJE ŠPAHTLOM (zidarskom žlicom). dobro, sjetili su se. lik me skuži, mahne, mahnem ja njemu, on se nasmije, nasmijem se i ja. i tak.

i sve je oke, sam što ja zadnjih pol godine nemam naviku spavati u nekoj odjeći (bokse maksimum), ili se pokrivati nečim, ili konzumirati nekaki ikaki jastuk. a svi znamo kako se ponašaju određeni muški ekstremiteti ujutro pred buđenje... svima nama poznati "morning wood". i tek kasnije mi je bilo jasno ZAŠTO se taj bauštelac onako ljupko i simpatično smješkao i mahao mi. ass invader. bokte mazo, ko zna koliko me dugo promatrao. od onda pa na dalje imam karton na prozoru, i više ga ni najmanje ne otvaram kad idem spavati. strah me. ass invaderi! bloody hell!

i ak mi još jednom kažeš, makar u zajebanciji da sam agresivan kad popijem, ili agresivan what so ever, onda ću ti pokazati što je agresivnost i agresija!

sjetih se onog iz onog filma "mrtav ladan": "e sad ću da ti jebem mater."

sasvim dobro se kontroliram, s obzirom na sve što mi se dešava. imam visoki prag tolerancije. još uvijek se uvjeravam da imam visoki prag tolerancije. i vi svi koji ste mi blizu, nadajte se da imam visoki prag tolerancije.

jer ne želite da pređem taj vioki prag tolerancije. onda će bit sjebano


skoro pa sjebano kao i sredstvo za mehaničko uklanjanje ostataka hrane... iliti "cif"

nedjelja, 27.05.2007.

23:53

trenutačna inspiracija

kako je prije koji sat ruknio pljusak.. grmilo je i sijevalo ko da će se nebo srušit na nas..

tak mi je bilo i sinoć.... taman krenuo kuć, i ono kišica, i mal jače, pa ono pljuščina! stajao sam pred jednim ulazom, u udubini od pola metra briljubljen za vrata jedno pol sata dok se nije smirilo.

poslije dok sam se vraća, na mahove bi tako zavrištalo iz oblaka da sam se čak i ja streso... i u biti, bio sam zadubljen u neka svoja razmišljanja, i premišljanja... a znate ono, kad u sebi pričate sami sa sobom... i uglavnom, kako sam premišljao o nekim temama, tako se vrijeme mrštilo ili poboljšavalo. i jebeš mi sve, u jednom sam trenu dobio osjećaj kao da nebo reagira na moje misli i stavove. i na mahove sam se usro od straha kako se streslo i koliko je blizu grom udarao,a još gore od svega, baš u onim trenucima kad sam imao malo "mračnije" misli. dobro, pretpostavljam da bi vama normalnim ljudima to bilo koro pa suicidalno-mordibno razmišljanje, ali znao sam ja i gore...

pa je nestalo struje na par minuta. gradska rasvjeta je crkla.. prvi put otkako znam za sebe, na tom potezu, ta ulica izgubila je struju.

pa... fino. još ak ispadne da imam neke telekinetske moći, bit će veselo... ;)

ali nema to nikakve veze. u biti to sam htio samo podijeliti s vama, jer je mal.. pa... bizarno... mal čudno..

sad sam uspješno najeden prasetine, dakle sit sam i miran, nedjelja je i ja sam ipak doma, znači, sutra tek idem za os, i dobro je.

u petak navečer, , kad sam legao u krevet, osjećao sam se neobično dobro... osjećao sam se kao da imam 16 godina... koliko god čudno zvučalo to čudno - ZRAK MI JE TAKO MIRISAO! ležao sam u krevetu, i bio totalno opušten. imao sam u glavi sliku kako je moja soba tada izgedala, što sam sve proživjavao itd... u biti momenat one pozitivne nostalgije.

te noći sam spavao ko bebica...

poslije se vratilo na staro, ali svejedno oke.... malo me to streslo. još uvijek sređujem dojmove



Ja sam srebrni letač, lovac presretač
(barem se danas tako osećam)
Ja sam usna harmonika,
nasloni usne kako treba i bit će muzika
samo ne foliraj
"halo, halo, ovde istina!"

i osjetio sam onda da će jednom sve bit oke.


ako samo izdržim to jednom. ako me samoća ne izgrize.



napisah u naslovu trenutačna inspiracija.... nekako mislim da je nestala već. ali lijepo od nje što se sjetila pojavit.

petak, 25.05.2007.

20:58

spoznaja

ja sam totalno socijalno neprilagođena osoba i neprimjerena za funkcioniranje u društvu. to jednostavno nije u redu....

ne znam, sumnjam da je to posljedica alkohola, ali skužio sam da se ne mogu nositi sa stvarnosti. jednostavno sam preslab da podnesem sve što mi se iz dana u dan servira i očito da moram nešto poduzeti glede toga.

alkohol više ne pomaže. čini mi se da je vrijeme za nešto drastičnije....

osjećam da je vrijeme.



jer stvarnost mi je postala preteška za podnijeti

nedjelja, 20.05.2007.

14:31

Opet moje moždane izlučevine....

Nekad se pitam koji kurac uopće izlazim. Kad ima više ljudi koje ne volim vidjeti nego što ima ljudi koje volim vidjeti... Iako, vrijedi vidjeti ljude koje voliš vidjeti, onda znaš i shvatiš da ti ljudi koje voliš vidjeti naprave pokoje sranje do te razine da postanu ljudi koje ne voliš vidjeti. I još od osobe u NA čuješ pokoju vijest o nekim ljudima iz OS i shvatiš da si opet zabrijao u neke snove - grubi šamar stvarnosti.

I onda se pitam koji kurac izlazim?

Rođendan, cuga. Puno cuge. Svi bijasmo istjerani iz stana pod prijetnjom majke naše drage domaćinice i mrkim pogledima susjeda, itd. Ne znam kako, u mojoj ruci se sasvm prikladno našla boca ballantinesa (il kak god se tipka)... hm.. pa rekoh-ajd, šteta tih cca pola litre da se baci... mislim da je ipak bilo manje od pola litre, ali na par već popijenih piva, ovo je leglo ko prstom u pekmez, ili ko whiskey u grlo.

E da, sad sam se sjetio. - zato izlazim.


Zuuuuuuuuuuuuum - puf u glavu! Avion! Ne sjećam se kad sam se tolko otelio doma... i još pričao sa ljudima koji su me uvjeravali da sam dobro društvo za razgovor, iako nisam baš sasvim dobro mogao stajati...

I valjda su smatrali da je oke neke stvari preda mnom raditi. I u biti je oke. Samo kad ti se dogodi slučaj da si bio lud za jednom curom skoro pa dvije godine, i kad se, dvije godine nakon što je to završilo desi da si u stvarno dobrim odnosima s njom, sve je oke. Budeš zadovoljan što si u društvu pametne i lijepe cure koja je sasvim dobro baždarena glede tolerancije alkohola. Ali kad se desi da obrneš rundu, sjedneš da s njom obrneš koji trač, i KAD TI DOSLOVNO 20CM ISPRED NOSA S LEĐA DOLETI LIK KOJI JOJ ZABIJE JEZIČINU U USTA BEZ IJEDNE RIJEČI - E TO NIJE OKEJ! jebemu sunac, izgledalo je ko da je neko bacio nešto preko mog ramena što se njoj zalijepilo za lice... Mislim si: aha, to joj je valjd brijač, mislim, znam tog lika, lik je skroz oke, ali mislim-jebote! Normalno da nemam ništa protiv toga svega, ali ak sam ti već platio cugu, jel PLIZ SMIJEMO RAZMIJENITI MISAO-DVIJE? Ili jel bi mogla POKAZATI BAREM TOLIKO MALO POŠTOVANJA da BAR PREDA MNOM nejdeš radit take stvari? Nakon svega koliko sam šizio za tobom? Na kraju, nismo više balavci da se pred svim drugima idemo vatačit...

Uglavnom,i šta je poslije bilo? Dvije sekunde nakon razmjene onih cca. 150 000 bakterija u njihovim usnim šupljinama (medicinski podatak - ne zajebavam se) oni su se hladno okrenuli i ošli... ništa "bok!"; ništa "hvala na ginu!"; ništa...

Leš je završio ko pokisla kokoš s kroničnom upalom pluća. -> sjebano.

I onda ti još meni ideš reć DA SE JA JAVIM TEBI za privatnu, 1on1 pijanku KOJU SI TI PREDLOŽILA???!!! Svaka čast curo, imaš mue grande cahones


Iz banane me izvukla frendica s kojom ću vjerojatno uvijek biti dobar... moja generacija, gimnazija... ma, razmišljamo skoro pa identično.. Nije valjda ni znala da me ova malprije sjebala, pa odma udarila na zajebanciju.. Neka. Treba mi tak šta... iako mi je rekla da je vidjela bivšu Jasminu (o njoj sam pisao prije) s nekim drugim likom u OS... valjda u šetnji po promenadi il neš...

Super... još i to...

ma u trokurac i tri pičke materine i sve.


Da, ZNAAAM da je to normalno! Ako je ona sretna, meni je drago. Ali nemojte mi take stvari govorit kad sam pijan i emotivno labilan... pisao sam jednom o takim situacijama kod mene. Normalno da si svjestan da ljudi idu dalje sa životima, na kraju svega, tak i treba, ali nitko ne voli kad ti neki prizori otvore stare rane.. Neću sad o razlozima našeg prekida, nije bitno, ali nemoj mi o takim temama u ovakim situacijama, jer sam labilan i kad sam trijezan! Čovječe, pa desi mi se da čujem neki zvuk, pjesmu, koja apsolutno nema veze sa mnom niti me na ikoga ili išta podsjeća... ali ja budem gotov- doslovno krenem ridati ko malo dijete kad mu slomiš prvog ekšn mena...



Razmišljam o posjeti psihijatru.....




ma kurac to.




Razmišljam o whiskeyu.
Ginu.
Rakiji?

Što da ne? znam jednog lika u OS koji peče predobru rakiju....
Idem u šetnju večeras ;)

Ajd ljudi, pusa!

N1

subota, 19.05.2007.

14:38

i tak nešt. svašt.

trebao bi, ono, kao učiti.

jao. ne da mi se.... u trokurac i sve. ma, ne da mi se niš napisat tu. pičkara mi se, jer su mi neke stvari i neki ljudi digli tlak do te razine da su neki događaji sinoć bili ključni i presudni... nisu oni odlučili, bila je to samo kap koja je prelila čašu. ali neću tu napisat sve što sam ispsovao, i što svako malo psujem, jer bi smiješno izgledalo. zato to radim naglas. a za vas, da bar neš napišem, evo lyricsi od jedne pjesme koju u zadnje vrijeme dost preslušavam. kladim se da niste znali da volim pearl jam.... nisam nikaki fanatik, ali volim katkad poslušati.... evo jedna meni draga i istinita dost:

Thumbing my way

I have not been home since you left long ago
I'm thumbing my way back to heaven
Counting steps, walking backwards on the road
I'm counting my way back to heaven

I can't be free with what's locked inside of me
If there was a key, you took it in your hand
There's no wrong or right, but I'm sure there's good and bad
The questions linger overhead

No matter how cold the winter, there's a springtime ahead
I'm thumbing my way back to heaven
I wish that I could hold you
I wish that I had
Thinking bout heaven

I let go of a rope, thinking that's what held me back
And in time I've realized, its now wrapped around my neck
I can't see whats next, from this lonely overpass
Hang my head and count my steps, as another car goes past

All the rusted signs we ignore throughout our lives
Choosing the shiny ones instead
I turned my back, now there's no turning back
No matter how cold the winter, there's a springtime ahead
I smile, but who am I kidding?

I'm just walking the miles, every once in a while Ill get a ride
I'm thumbing my way back to heaven
Thumbing my way back to heaven
I'm thumbing my way back to heaven...


brijem da bi se uskoro mogle izredati insomnie.... opet...

nedjelja, 13.05.2007.

14:54

eto. opet jedan post, ono, kao, pravi post.

dani prolaze, i lagano se navikavam na trenutno stanje među nekim ljudima. kako je tako je, i više se neću truditi to promijeniti. doduše, nisam se ni trudio, samo sam pio. situacija je takva da nisam ja taj koji bi se išta trebao truditi. ne zato što možda ne bih mogao, nego zato što nema smisla. neki ljudi su me skužili zašto sam i kakav sam bio zadnjih dana i razumjeli i prihvatili. drago mi je da su bar jednom moji stavovi i doživljavanje drugih ljudi prihvaćeni, drago mi da bar jednom ja ne budem neshvaćeni vuk samotnjak.. shvaćen jesam, ali vuk samotnjak ostajem

ali razmišljao sam malo o nekim ljudima i o ljudima općenito. što jedni ljudi rade drugima zbog svojih hirova i što ih može na to potaknuti. frustracije, traume iz djetinjstva, ili jednostavno, usamljenost. usamljeni ljudi spremni su drugim ljudima činiti sranja, činiti od njih budale, naglašavati tuđe nedostatke da bi svoje prikrili, ali u isto vrijeme otkrivajući svoje slabosti. svoje probleme i svoje nedostatke. ne kažem da ih i treba uopće sakrivati, možda do one razine i zbog onih ljudi koji bi te mogli povrijediti. što svjesno što nesvjesno, ali mnogi ljudi koji rade sranja rade ih zato što se ne mogu obuzdati... onaj unutarnji "ID" u njima izbija van i ne znaju što napraviti tada, ne znaju kako se ponašati.

prilično vjerujem u tu podjelu unutar karaktera jedne osobe. ne sad nekakva svijest/podsvijest. ne to, nego da ljudi nikada nisu onakvi kakvi se čine. i dobar dio vremena ne otkrivaju svoje pravo ja. i to se podrazumjeva. ali sam skužio besmisao toga. jer danas ljudi (imam na umu jednu specifičnu sobu), ni ne vide koliko upravo to što skrivaju uzrokuje njihovo ponašanje. zbog svih tih kompleksa samo još više sranja, još više se vrti u krug, i još više se pretvaraj u osobu prazni ideja, namjera, samo još jedna lutka u nizu.... i reci mi što će od tebe postati?

i reci mi jesu sva ta sranja vrijedna tebe? vrijedna toga kako ćeš završiti?

mislim da bi se svi trebali malo zamisliti dokle ćemo se osamljivati, a i u istom trenu kukati o osamljenosti, i pak na najgori način tjerati ljude od sebe. zašto? žuta minuta? možda, ali dokle? oće uvijek ljudi dolaziti i odlaziti? neće, jednom će svi otići, a onda, onda se druži sa samoćom.

ja sam isto sličan, ali barem imam dovoljno muda da ne sakrivam ono što jesam, onakav kakav jesam zapravo iznutra, a ako odbijam ljude, odbijam ih ili kad sam trebam biti sam ili kad me povrijede. to što me drugi podjebavaju da sam ovakav i onakav, boli ali nema nekog utjecaja na mene. povlačim se. i ljudi mi se čude zašto katkad neke stvari teško prihvaćam i neke isprike prihvatim odmah, neke baš i ne... zato što, jebemu, nemoš ić, radit sranje i napravit neko sranje koje je očito namjerno i svjesno, i onda tek kad vidiš posljedice, ić se ispričavati. nemoj se ispričavati NIKAD zbog onog što jesi, pa makar ti se to i ne sviđalo kod tebe samog. onda se nemoj ispričavat - IDI I PROMIJENI SE! ili se pomiri s tim. ali nemoj se ispričati, još pritom lagati (neke stvari se saznaju) pa povući ispriku jer nije uspjela, i još k tome brijati na uvrijeđenost ili dić nos i samo frknuti i otići.... ne, JA NE IGRAM IGRE.... niti volim kada se sa mnom poigrava. nitko mi to više neće raditi... ne... odavno sam se to zakleo....

i govorim to ne kao napadaj, ne kao uvredu, nego kao jedan dobrohotni savjet i prijednog. kao što rekoh, još uvijek vjerujem da su ljudi po osnovnoj definiciji dobri.

mogli ste dosad skužiti da sam pokušao pisati općenito ali da me nešto povuklo nazad na prijašnje poznatu temu, jelda? kvragu, jebiga, taki sam...

još uvijek mi neki ljudi ne izlaze iz glave...

N1

srijeda, 09.05.2007.

17:05

OBAVIJEST!

kao što je očito, puko sam novi dizajn.

meni na 15'' (1024x768) monitoru valja ali postoji šansa da na drukčijim monitorima i rezolucijama neće valjati i raditi... u tom slučaju, javite mi se na icq (60200906) ili msn (cdjay@vip.hr) sa inčima monitora i rezom koju imate, ili najjednostavnije ostavite komentar tu, ako se snađete, pa ću dotjerat u red. već mi ide na kiflu koliko dugo to radim, i sad mi se ne da skidat offline ovaj dizajn.



toliko. za sad.

nedjelja, 06.05.2007.

13:03

Rekapitulacija

U utorak sam se napio na roštiljadi, otrijeznio, došao u stan i opet napio... i nisam mogao zaspati. do 4-5 ujutro...
U srijedu sam bio kod frendova na utakmici, popio nešto piva, fino me zavrtilo u glavi, došao u stan i još cugnuo vina, i opet nisam mogao zaspati. Četvrtak je sa sobom donio oblokavanje-litra mog domaćeg vina, i litra i neš sitno od frendova. Napio sam se i zaspao oko 4... probudio se oko 10, 11 ujutro, ko da mi niš nije bilo. U petak doma, slušaona, derao sam po ginu, i mrknio još par piva za koje sam skupio pare. Došao doma i buljio u strop iznad kreveta. subota, tj. sinoć sam derao po pivu i rakiji.... legao na krevet i zaspao isto oko četiri...

Već tjedan dana se uništavam u alkoholu. I umjesto da mi pomogne da zaspim, alkohol kroz mene prođe kako je i došao... uhvati, pusti i to je to.

Nesanica je i dalje tu. Ne uništava onaj isti film kojeg u glavi premotavam danima... malo ga uspori. Dobro društvo i promjena teme uspiju tom filmu stisnuti "pause", i to je to. Poslije se film nastavlja... nanovo i nanovo. Tih desetak sati agonije... tih desetak sati kad sam sjedio, čikom palio drugu pljugu, i pravio siluetu zmije od praznih flaša piva. Vrte mi se lica, pogledi, geste, sve nanovo.....

Pa mi se vrate riječi drugih upućene meni. Razumijem sve, shvaćam sve. Drago mi je kad me neko razumije i podržava, ali mi vrlo slabo to olakšava sve. Cimerica mi danima šalje poruke... ha, čudno, naivno bićence, ne može shvatiti da kad imam problem, se zatvaram u sebe. Da ne mogu podnjeti tapšanje drugih, sažaljenje i sućut. Sućut je lijepa, zgodna stvarčica, ali ne pomaže. Bar meni ne. Alkohol isto ne riješava, ali pomaže... I sam da vidim nekog ko će mi reći suprotno. U trenu sranja, alkohol smanji percepciju, olakša mozak, opije ga, a kad sjećanja nalete, barem malo, barem malo ih otjera, zamuti, stisne pauzu.

Na kraju svega, liječnici alkoholom ispiru i dezinficiraju rane, zar ne? I to ne rakijom, koja ima 30-40% alkohola, nego čistim, etilnim alkoholom...

Da, u jednom danu je ošlo sve u kurac. Moj prvi put da sam imao prvi maj na kojeg sam išao sam, u svojoj odluci i neovisno o burazu ili nekim ljudima koje jedva znam. Da, rastužio sam staru kad sam joj rekao da neću biti doma onda..... odjebao sam jedinu priliku da budem malo s familijom u dugo vremena, odjebao sam druge ljude sa strane, s kojima bi mi bilo bolje, odjebao sam toliko toga, o čemu ni neću ovdje, sve zbog deset sati koji su mi srušili sve dobro i ugodno što sam izgradio u zadnjih par mjeseci... samo se okrenulo....

Napisao sam u prošlom postu: izigran, prevaren i budala... Je, istina je. Možda nekima i je žao sad poslije, ali sad je kasno, koliko god me vuklo to da popustim, jer negdje duboko u sebi još uvijek vjerujem da je čovjek po definiciji dobar, ne mogu popustiti, ne ovaj put, jer ovaj put se moram držati za ona zrna ponosa i dostojanstva što mi je ostalo. Još uvijek imam snage dići glavu i pokazati da nisam za baciti. Iako to i nije istina. Ono što me najviše brine je što nešto iz mene hoće van. Pucam po šavovima.... tolerancija mi popušta... Sjebi me jednom - nisam više drag dečko iz društva, sjebi me dvaput - uništit ću ti život. pa makar to mene koštalo više nego drugu stranu..... Nadam se da ću ga moći držati pod kontrolom...

Koliko god želio popustiti riječima drugih, pustio sve to i prihvatio ispriku, ne mogu, jednostavno ne mogu. Gledati neke ljude istim očima praktički je nemoguće. Jer sjećanja me sputavaju. Ožiljci iznutra. Mogu izvana ispasti teško đubre koje verbalnim poklapanjem "utjeruje pravdu", što je samo lijepši izraz za osvetu, a zapravo iznutra vrištim od boli... A može biti sasvim suprotno.

Sjebano je to. Krajnosti su se uvijek pretapale... neću reći ljubav i mržnja.... nema to veze s tim, uopće, nego krajnosti afiniteta i odbojnosti.... I to je ono moje dobro poznatno područje. U kojem se često nađem. I onda mi se dogodi da zbog te tanke crte, koje u biti više ni nema, ja pizdim i šizim, i opijam se i nanovo spoznam da je sve palo u vodu....

Jebemu mater, kako ste mi to mogli napraviti? Pa šta sam ja u životu vama napravio da sam to skrivio?
da moram ovakvu bol trpiti....




Mislim da ću se večeras opet napiti. treba mi to.

srijeda, 02.05.2007.

12:37

Kao i uvijek

Žao mi je.
Žao mi je što sam ispao budala,
što nisam skužio prije. Što sam se upleo u nešto što nisam vidio, što sam mislio da imam šanse, što sam mislio da mogu uspjeti u nečem što očito već drugi put za redom ne uspjevam...
Što sam si dopustio to sve.
Ma, valjda sam se ponadao....

Da, ispao sam budala... Pustio da me se voza, da me se izigra... Ali to je moja osobna stvar, i nema veze s vama...
Kao i uvijek

To što sam budala, moja je stvar.

Ali nema veze... Sutra ću se smijati kao i uvijek. I trpiti napade na sebe.
Kao i inače,
kao i uvijek.
Jer tako se to radi


sve po navici

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>