U utorak sam se napio na roštiljadi, otrijeznio, došao u stan i opet napio... i nisam mogao zaspati. do 4-5 ujutro...
U srijedu sam bio kod frendova na utakmici, popio nešto piva, fino me zavrtilo u glavi, došao u stan i još cugnuo vina, i opet nisam mogao zaspati. Četvrtak je sa sobom donio oblokavanje-litra mog domaćeg vina, i litra i neš sitno od frendova. Napio sam se i zaspao oko 4... probudio se oko 10, 11 ujutro, ko da mi niš nije bilo. U petak doma, slušaona, derao sam po ginu, i mrknio još par piva za koje sam skupio pare. Došao doma i buljio u strop iznad kreveta. subota, tj. sinoć sam derao po pivu i rakiji.... legao na krevet i zaspao isto oko četiri...
Već tjedan dana se uništavam u alkoholu. I umjesto da mi pomogne da zaspim, alkohol kroz mene prođe kako je i došao... uhvati, pusti i to je to.
Nesanica je i dalje tu. Ne uništava onaj isti film kojeg u glavi premotavam danima... malo ga uspori. Dobro društvo i promjena teme uspiju tom filmu stisnuti "pause", i to je to. Poslije se film nastavlja... nanovo i nanovo. Tih desetak sati agonije... tih desetak sati kad sam sjedio, čikom palio drugu pljugu, i pravio siluetu zmije od praznih flaša piva. Vrte mi se lica, pogledi, geste, sve nanovo.....
Pa mi se vrate riječi drugih upućene meni. Razumijem sve, shvaćam sve. Drago mi je kad me neko razumije i podržava, ali mi vrlo slabo to olakšava sve. Cimerica mi danima šalje poruke... ha, čudno, naivno bićence, ne može shvatiti da kad imam problem, se zatvaram u sebe. Da ne mogu podnjeti tapšanje drugih, sažaljenje i sućut. Sućut je lijepa, zgodna stvarčica, ali ne pomaže. Bar meni ne. Alkohol isto ne riješava, ali pomaže... I sam da vidim nekog ko će mi reći suprotno. U trenu sranja, alkohol smanji percepciju, olakša mozak, opije ga, a kad sjećanja nalete, barem malo, barem malo ih otjera, zamuti, stisne pauzu.
Na kraju svega, liječnici alkoholom ispiru i dezinficiraju rane, zar ne? I to ne rakijom, koja ima 30-40% alkohola, nego čistim, etilnim alkoholom...
Da, u jednom danu je ošlo sve u kurac. Moj prvi put da sam imao prvi maj na kojeg sam išao sam, u svojoj odluci i neovisno o burazu ili nekim ljudima koje jedva znam. Da, rastužio sam staru kad sam joj rekao da neću biti doma onda..... odjebao sam jedinu priliku da budem malo s familijom u dugo vremena, odjebao sam druge ljude sa strane, s kojima bi mi bilo bolje, odjebao sam toliko toga, o čemu ni neću ovdje, sve zbog deset sati koji su mi srušili sve dobro i ugodno što sam izgradio u zadnjih par mjeseci... samo se okrenulo....
Napisao sam u prošlom postu: izigran, prevaren i budala... Je, istina je. Možda nekima i je žao sad poslije, ali sad je kasno, koliko god me vuklo to da popustim, jer negdje duboko u sebi još uvijek vjerujem da je čovjek po definiciji dobar, ne mogu popustiti, ne ovaj put, jer ovaj put se moram držati za ona zrna ponosa i dostojanstva što mi je ostalo. Još uvijek imam snage dići glavu i pokazati da nisam za baciti. Iako to i nije istina. Ono što me najviše brine je što nešto iz mene hoće van. Pucam po šavovima.... tolerancija mi popušta... Sjebi me jednom - nisam više drag dečko iz društva, sjebi me dvaput - uništit ću ti život. pa makar to mene koštalo više nego drugu stranu..... Nadam se da ću ga moći držati pod kontrolom...
Koliko god želio popustiti riječima drugih, pustio sve to i prihvatio ispriku, ne mogu, jednostavno ne mogu. Gledati neke ljude istim očima praktički je nemoguće. Jer sjećanja me sputavaju. Ožiljci iznutra. Mogu izvana ispasti teško đubre koje verbalnim poklapanjem "utjeruje pravdu", što je samo lijepši izraz za osvetu, a zapravo iznutra vrištim od boli... A može biti sasvim suprotno.
Sjebano je to. Krajnosti su se uvijek pretapale... neću reći ljubav i mržnja.... nema to veze s tim, uopće, nego krajnosti afiniteta i odbojnosti.... I to je ono moje dobro poznatno područje. U kojem se često nađem. I onda mi se dogodi da zbog te tanke crte, koje u biti više ni nema, ja pizdim i šizim, i opijam se i nanovo spoznam da je sve palo u vodu....
Jebemu mater, kako ste mi to mogli napraviti? Pa šta sam ja u životu vama napravio da sam to skrivio?
da moram ovakvu bol trpiti....
Mislim da ću se večeras opet napiti. treba mi to.
Post je objavljen 06.05.2007. u 13:03 sati.