kako je prije koji sat ruknio pljusak.. grmilo je i sijevalo ko da će se nebo srušit na nas..
tak mi je bilo i sinoć.... taman krenuo kuć, i ono kišica, i mal jače, pa ono pljuščina! stajao sam pred jednim ulazom, u udubini od pola metra briljubljen za vrata jedno pol sata dok se nije smirilo.
poslije dok sam se vraća, na mahove bi tako zavrištalo iz oblaka da sam se čak i ja streso... i u biti, bio sam zadubljen u neka svoja razmišljanja, i premišljanja... a znate ono, kad u sebi pričate sami sa sobom... i uglavnom, kako sam premišljao o nekim temama, tako se vrijeme mrštilo ili poboljšavalo. i jebeš mi sve, u jednom sam trenu dobio osjećaj kao da nebo reagira na moje misli i stavove. i na mahove sam se usro od straha kako se streslo i koliko je blizu grom udarao,a još gore od svega, baš u onim trenucima kad sam imao malo "mračnije" misli. dobro, pretpostavljam da bi vama normalnim ljudima to bilo koro pa suicidalno-mordibno razmišljanje, ali znao sam ja i gore...
pa je nestalo struje na par minuta. gradska rasvjeta je crkla.. prvi put otkako znam za sebe, na tom potezu, ta ulica izgubila je struju.
pa... fino. još ak ispadne da imam neke telekinetske moći, bit će veselo... ;)
ali nema to nikakve veze. u biti to sam htio samo podijeliti s vama, jer je mal.. pa... bizarno... mal čudno..
sad sam uspješno najeden prasetine, dakle sit sam i miran, nedjelja je i ja sam ipak doma, znači, sutra tek idem za os, i dobro je.
u petak navečer, , kad sam legao u krevet, osjećao sam se neobično dobro... osjećao sam se kao da imam 16 godina... koliko god čudno zvučalo to čudno - ZRAK MI JE TAKO MIRISAO! ležao sam u krevetu, i bio totalno opušten. imao sam u glavi sliku kako je moja soba tada izgedala, što sam sve proživjavao itd... u biti momenat one pozitivne nostalgije.
te noći sam spavao ko bebica...
poslije se vratilo na staro, ali svejedno oke.... malo me to streslo. još uvijek sređujem dojmove
Ja sam srebrni letač, lovac presretač
(barem se danas tako osećam)
Ja sam usna harmonika, nasloni usne kako treba i bit će muzika
samo ne foliraj
"halo, halo, ovde istina!"
i osjetio sam onda da će jednom sve bit oke.
ako samo izdržim to jednom. ako me samoća ne izgrize.
napisah u naslovu trenutačna inspiracija.... nekako mislim da je nestala već. ali lijepo od nje što se sjetila pojavit.
otkako sam prestao biti kolumnist na jednom lokalnom sajtu, izgubio sam prostor za ispucavanje frustracija... i na kraju sam se ipak odlučio za ovo... valjd će pomoći... jbg...
Čini mi se kako ću uvijek biti sretan tamo gdje nisam. Gdje god da nisam, mjesto je gdje sam to što jesam. Bilo gdje izvan ovog svijeta.
Baudelaire
A rolling stone gathers no moss.
narodna engleska
olovke izlomljenog srca
by six pack
još jedan tužan dan i sve podseća na san
nek probudi me netko, ovo stvarno boli,
al nema nikoga, osim hladnog odjeka,
i čudnih mirisa u mojoj sobi.
i niko nije kriv, da li kriv sam što sam živ?
voleo bih samo da smo jednaki pred bogom
u ljubav verujem, možda i preterujem,
možda trebalo je ranije da popričam sa tobom...
da zajurim u strah, kako uplašiti mrak?
moje oružje su olovke izlomljenog srca
no prevarit ću sve, kad stavim cvikere,
u grudima mi bomba sporije kuca!!!
oči ko u psa, to sam kao novi ja,
tužan, bevezan i veran svojim željama,
al ne dodiruj dno, pazi, bit će prekasno,
ako čekanje me pretvori u nekog drugog!! Morningstar
by AFI
I saw a star beneath the stairs glowing through the melting
walls,
Who will be the first to begin their fall?
Or will we become one?
Am I the star beneath the stairs?
Am I a ghost upon the stage?
Am I your anything?
I saw a star beneath the stairs glowing bright before descent,
And in the morning there is nothing left but what's inside of
me...
Am I the star beneath the stairs?
Am I a ghost upon the stage?
Am I your anything?
And I don't want to die tonight,
Will you believe in me?
And I don't want to fall into the light.
Will you wish upon?
Will you walk upon me?
I don't want to die tonight.
Will you believe in me tonight?
Am I the star beneath the stairs?
Am I a ghost upon the stage?
Am I your anything? Crno Nebo
by six pack
kao u lutkarskoj predstavi
razdešenih udova sa očima bez sjaja
ljudi teturaju u gomili,
s neba padaju paketi humanitarne pomoći.
ne mogu da verujem da se ovo nama dešava
da li se neko krivim oseća?
zovu me pašnjaci, krda slonova:
"što pre!"
da odem odavde i da ne gledam
kako isforsirano bratstvo propada
ruske mećave, možda Afrika, bilo gde!
gde je dovoljno daleko pobeći da zaboravim sve grobove
i crno nebo, delo nepoznatog majstora.
vreme bogatih i ubogih - carstvo lopova
kradi da bi imao, ubij ako je potrebno
ponekad stvarno poželim da nisam tu,
u zemlji divljaka na Balkanu prokletom...
i dok lažem sebe da je sve ovo
samo ružan san
vetar donosi daleke glasove...