utorak, 24.04.2007.

12:29

o kolegici

imam kolegicu na faksu koja ima zdravstvenih problema. kad je bila mlađa pala je s konja i oštetila svoj živčani sustav. od tada ima problema s kretanjem i otežano govori, no niti je intelektualno niti inteligencijski zakinuta. sve u svemu, radi se o jednoj normalnoj curi s kojojm pratim predavanja iz engleskog....

iako mi stvarno diže tlak.

stara mi je profesor defektolgije, i od malena mi je pokazivala kako se ponašati prema ljudima koji imaju drukčije potrebe od naših. ono što sam naučio, u biti su dvije stvari: uvijek budi spreman pomoći im, čak i ako te ne traže (što je češće slučaj nego da te traže) i nikad, ali NIKAD ih ne sažaljevaj ili omalovažavaj. i kroz godine sam susretao više ljudi sa većim ili manjim postotkom invalidnosti, i nikad ih nisam doživljavao nikako drukčije nego ljudima kao i sve druge. često su oni zapravo inteligentniji i lucidniji od onih običnih, no nije to poanta.

većina ljudi koji imaju određene invalidne probleme nikad ne traže nikakvu sućut ili sažaljevanje, što shvaćam, razumijem i podržavam, ali kad to preraste u licemjerje, onda nailazimo na problem, što je slučaj ovdje.

nemam ništa protiv ove cure, dapače, oke mi je, ali npr. prije par tjedana sam imao tu praksu i svi smo imali i za odslušati i za odraditi neke sate. ona je bila oslobođena prakse, jer, ruku na srce, teško joj je pričati, razumjeti ju, i osobno smatram da ne bi mogla odraditi kvalitetan sat. ali ona je napela, htjela to odraditi, jer nije htjela ispasti ništa drukčija od nas svih. e sad moja studijska grupa puna je ljudi koji su ovaki, onaki, neki đubrad neki gadovi, tračeri, neke kučke, kvočke, a neki su sasvim oke ljudi. no, kad je humanost u pitanju svi su tu na razini. ipak smo kolko tolko intelektualci i nismo odgojeni kao zatucane seljačine. svi bi razumjeli kada bi ona prihvatila to da ne mora raditi praksu, štoviše razumjeli bi ju, i nitko ju zbog toga ne bi manje cijenio ili omalovažavao ili joj se podsmjehivao... bokte mazo, pa nismo idioti! jer činjenica je da ona ima poteškoća. i nikom to nije razlog da ju se izolira.

ali ona je htjela i htjela i htjela. i dobila što je tražila. i tako je ona držala sat pred klincima koji su bili 5. ili 7. osnovne (nisam više siguran) i taj sat je bio totalno mučenje. mučenje za nju, mučenje za klince i mučenje za nas koji smo sa strane pratili i bilježili sat. većinu vremena ju se nije moglo razumjeti, djeci je postavljala zadatke i koristila pojmove koji su praktički na razini nas, studenata engleskog, njoj je tokom svega toga bilo teško i objasniti sve, i prezentirati, jer po današnjim mjerilima pedagogije i metodike VIŠE NIJE dovoljno samo sjediti na stolici i reći djeci da otvore knjige i rade nešto, bilošto, ili da odgovore na ovo ili ono... to je bilo nekoć. danas se nastavnik mora pretrgnuti i učiniti sat što življim, što originalnijim, ne bi li djeci prezentirao to gradivo na što razumljiviji i što privlačniji način. ona to nije mogla. vjerujem da je htjela, ali nije mogla.

ali mi svi ostali smo to sve tolerirali i uzeli u obzir njen trud i zalaganje. a niko nije pomislio kako je to zapravo možda bilo iskorištavanje naše tolerancije i, takoreći dobrote... jel vi stvarno, ali iskreno, mislite da bi jedna djevoka koju mama ili kolegice dovode na faks, jer, istina, teško hoda, i da jedna cura koja jako teško i prilično nerazumno priča, jednog dana može biti dobar predavač u školi? budimo iskreni na tren, bez omalovažavanja i bez ikakve diskriminacije, ali ja mislim da ne. svaka njoj čast na trudu, ali ipak neke stvari ne može...

i to ju ne čini ništa manje vrijednom, i ništa lošijom od nas...

to je slično onome npr. kao što ja ne mogu voziti auto. nemam vozačku. znam točno gdje su pedale, kako se mijenjaju brzine, jer se odmalena igram sa starim. znam sve znakove i gotovo sva pravila ponašanja u prometu, ali svejedno bih se spucao ili u banderu ili u drugi auto kad bih sad sjeo i išao voziti... jednostavno ne mogu. da, ja mogu naučiti voziti, isto kao što ona može naučiti svo gradivo kao i mi svi tu, ali neke stvari nisu jednostavno izvedive.

ili, npr. imamo predavanje iz eng. mislim da su jezične vježbe u pitanju bile. uvijek bude puno diskusije, uvijek se studenti javljaju i razgovaraju s profesorom, i to je ok. ali student ako se javi, da svoje mišljenje, pita pitanje, i slično, profesor odgovori. student se ne javlja tako da prekine drugog, i onda odvrne svoju litaniju od 5-10 minuta gdje priča svoje doživljaje i iskustva, time totalno skrenuvši s teme i potrošivši solidno vrijeme predavanja. kao što ona zna. a zašto? zato što joj dopustimo. zato što ona ima fiičkih problema. e to je licemjerje. vjerujem da ne želi sažaljenje, ali dobrano iskorištava našu dobrotu i našu toleranciju. ako želi biti kao i svi drugi, ili barem što sličnija tome, onda neka bude što sličnija, i nek se trudi koliko god može, vjerujem da je njoj svaki uspjeli radni dan jedma mala pobjeda za nju, i još jedan uspjeh, i svaka joj čast na tome, ali ne kad se to prebija preko naših leđa, preko profesora na predavanju ili preko djece u školi. granice postoje, čak i za ljude koji nemaju fizičkih problema.

i to je ono što mi je diglo tlak. doslovno sam popizdio, jer smo danas imali kolegij iz književnosti gdje je ona čitala neki svoj uradak i neku svoju-mini biografiju. i interesantno kako je stalno napominjala kako ne želi ići u detalje i ali interesantno kako je uvijek IŠLA U DETALJE i ne samo to, na jedan vrlo fin i suptilan način je nabrajala svoje teške trenutke i svoje probleme, tu i tamo natuknula pokoji uspjeh i veseli trenutak.... i sad dobro, ko je tu lud???!!! vidio sam jednu curu iz grupe kako su joj tiho išle suze... ma kakve jebene suze???!!! svako malo se ljudima događaju nesreće, i gore od njene!!! šta bi bilo da je ostala prikovana za krevet? paralizirana od vata nadolje? znam ljude koji su i tako završili! jel TO osnova po kojem bi ja nekoga trebao poznavati?

to to je ona finta: "e, da, to ti je ta i ta cura, ali pazi, ona je doživjela nesreću..." i šta sad? jel ona više nije čovjek? je. jel ona manje vrijedna? nije. jel ona više vrijedna? nije.. i takle šta sad? jasno da je teško i gadno to što je proživjela, i jasno da to nikom ne bih želio, ali pička mu materina, ne možeš se tako ophoditi... tobože se truditi da se ne razlikuješ od drugih, ili da smanjiš razliku (što ljudi jako dobro vide, i kuže i prihvaćaju), a onda zapravo svako malo na neki način natuknuti ili dati na znanje da si po nečemu poseban, da iskačeš i da time zaslužujueš nekakvu pozornost i nekakav posebni tretman u društvu.

i možda ću ovim postom ispasti đubre i gad ili štatijaznam, ali briga me ako ne možete shvatiti. moja sestrična je u kolicima od svoje 15-e godine. sad ima oko/preko 30. moj susjed je imao rak kosti na nozi, na kraju i umro od metastazi, iako je 7 godina imao šipku i fikastor u nozi. moj djed je proživio 4 jebena moždana udara, ima 82 godine, i svaki dan može biti onaj koban, ponaša se ko dijete, ne može neke stvari razumjeti jer jednostavno mu je percepcija ograničena, ne može normalno ni nuždu obavljati, pa ima onu cijevčicu u sebi s vrećicom cijelo vrijeme, imam prijatelja vjeku s faksa koji isto ima problema pri kretanju i motorici od rođenja, i koji je, po meni jedna od najrealnijih i najinteligentnijih ljudi koje sam upoznao na faksu... i šta sam kroz sve te ljude (pa i više njih kroz vrijeme) naučio?

da ti ljudi samo žele biti ljudi i tretirani kao ljudi. a ova cura zapravo samo želi privući pozornost na sebe.

gospodo draga, TO se zove hipokrizija iliti licemjerje.

četvrtak, 19.04.2007.

10:47

ja ne volim myspace

jer ne vidim kreativnu svrhu tog. znam da moš puno tog natrackat tamo, ali ako toliko hoćeš tog nagomilat, napravi si svoju web-stranicu, pa onda budi faca! ne impresionira me to što gomila ljudi nastoji progurati svoje ja tamo... i bendovi, i umjetnici etc etc etc... i dalje smatram da koji god layout napraviš (čitaj-pasteaš, jer ne moš sve sam totalno prilagodit kak oš), i dalje će izgledati nabacano, jer svaki profil ima previše linkova i opcija čak i da ga skrljaštiš...

e pa da znate, napravit ću si tako jeben html na blog.hr-u da će biti nabrijaniji od myspace-a! sa puno flasha, sa puno naprednih opcija i u isto vrijeme NEĆE bit ni nabacano, ni neuredno ni stilski bljak.... uvijek sam radio dobre dizajneve... odite pa pogledajte portal bratstva. moj lični uradak. i moju osobnu stranicu: www.carpenoctem.vze.com..... prvi put sam ju stavio u pogon cca 2002, znači kad sam bio žvaljo balavi... istina, nisam ju već tri godine ni pipnuo niti obnavljao niti redizajnirao, i sad mi izgleda šugavo... ali bit će, bit će, samo da nađem vremena. sve ću objediniti, i sajt bratstva, i moj sajt. privatjni i poslovni (imam i to ali ne dam link - u izradi je stranica već 3 godine) i blog. i bit će kul. jako kul. zato što sam ja kul. i antikrist u usponu... poštujte moj autoritet...

jooooj..........

nisam spavao cijelu noć, popio sam i više nego što sam mogao, i napio se, i otrijeznio, i opet napio, i onda sa cimericama čistio poslije i pravio kavu i joj sve ne puno tog..... vidim male prugaste gusjenice i miševe kako mi plešu kolo oko stolice.... da, leš, to se zovu halucinacije... a sa mnom je i darko. moj imaginarni prijatelj koji skuplja salvete i voli malu djecu, posebno ako nije doručkovao. onda mu je apetit malo jači, pa ne ostanu ni kosti... fakit... morbidnost me hvata, onak, mal jače... zlo. a kava ne pomaže. ni najmanje... sam mi se riga od nje.. jebeno osječko pivo i jebeni loewenbrau...


i da, ljudi, nemojte me ispitivati zašto vam ne komentiram blogove, ne da mi se. uvijek se pogodi da budem online kad jedva gledam ili kad nemam vremena, i jednostavno ne mogu niš smisleno smislit da vam napišem. pričitam ja post i sve, ali ne mogu više od tog. ne mogu. nejde...


iš miševi! šu! šu!


butite dobri i nemojte vatat medicinske sestre za guzice.... dobijete injekciju od 1500mg lokalnog anestetika u bedro... pa vi onda pješačite doma.... ne.

pusa

nedjelja, 15.04.2007.

23:34

Malo ispucavanja frustracija i malo kritike

      Evo još jedan post... evo ovaj je prvi kojeg konačno pišem smireno, skulirano na kompu, bez ikake žurbe.. Natakario sam se u buksi od mog stana i lijepo tipkam. Kava mi se već ohladila jerbo sam mal udarao po gitari... trebalo mi je da se ispucam. Bio je naporan vikend. U petak sam se na nekom koncertu u lokalnom "disku" pripio rakije (sjebano je kad bez para izađeš u grad, jelte), u subotu mi je jedan curičak poderao hlače iz meni još uvijek nepoznatog razloga... u biti imao sam jednu rupicu veličine nokta na desnom boku hlača, pa je ona, ne znam zašt, zakačila prstom i povukla. Ne trebam napominjati da mi je došlo da joj razlijepim jednu-dvije odgojno-obrazovne, jelte... i tak ja sad imam rupu na hlačama razmjera 10-15cm zbog hira jedne cure... ne, nisu to bile nikakve akcije ili muljanja između nje i mene da bi to bio razlog.. nego... ne znam, jednostavno ne znam za koji je kurac to napravila... dobro, ispričavala mi se cijelo veče, ali nema veze. Recimo da sam joj oprostio... ali mi je svejedno bed. Imam te hlače već 5 godina, i krivo mi je što su ošle u kurac. volim ih i udobne su mi... A te novije generacije su navikle samo odmah staro zamijenit novim, nema veze, imat će mama i tata para. Aha. Da. Baš... jebemu mater. Imam para za nove hlače ne. Ne patim od marke, niti volim kupovati fabrički izblijeđene i potrošene hlače, jer smatram da je veći posao sam nositi i istrošiti hlače nego već tako kupiti i dati više para za to. Mislim, nema smisla, jelda? Platiš više za hlače koje su već napol potrošene.. ma u kurac i to.. ne klasiram se pod potrošačko društvo i nosim odjeću dok se nositi može, i kad se ne može nositi, nosim ju još malo. I sad mi odu sasvim dobra hlače zbog jednog hira. Pičke materine.

      I u subou sam se onako fajn podlio, i miješao konjak, gin i pivo i bilo je dobro. I onda sam vidio jednu curu oko koje sam prije trčao i titrao koja me je pitala di sam (kako neočekivano pitanje), pa je rekla da se moramo naći jednom da zapijemo nasamo i da se ispričamo, jer gotovo godinu dana nismo u kontaktu. U biti za njom sam trčkarao gotovo dvije godine poslije srednje škole, pa smo riješili da među nama neće ništa biti osim prijateljstva, pa sam joj se lagano prestao javljati i manje javljao, jer me jebe to što se uvijek ja moram javljat (da ne bi – maunu moju!), pošto sam, jel, izgubio poticaj i razlog zašto bi joj se javljao... nisam vidio smisla... nisam ju htio davit ili smetat.

      I onda ona meni dođe da se ja njoj javim za cuganje! Pa jel ona normalna! Nakon svega? Nakon što se nismo čuli niti pričali pun kurac, on oće da se ja njoj javim za cuganje? Pa de dobro je, pa neću biti ničija šlapa... dobra je ona, pametna i draga cura, ali ako joj je toliko stalo da se nađemo, vidimo ispričamo i zapijemo, onda nek ona povede tu inicijativu, iako se to meni i dalje ne sviđa... Fakit. Nisu mi trebali takvi susreti. Posebno ne s njom.

      I pasalo mi je u tom trenu mrknit dva dupla gina s ledom... Otkako sam se za korizmu odrekao piva, totalno mi ne fali. Mislim, volim ja dobro pivo, i mogu ga popit, ali u zadnje vrijeme, iako jekorizma prošla pretežno udaram ili po konjaku ili po ginu.. i nije mi bed uopće....

      I skužio sam ovaj četvrtak kad sam se otelio whiskeya da imam gadnih problema glede alkohola. Napijem se ko zvijer, ali ne ljuljam se toliko, ne teturam i nemam problema s lucidnosti. Mozak mi i dalje funkcionira sasvim normalno. Čak mi se rijetko i jezik petlja.. pa nije mi jasno... ko da sam ne znam kakvi kroner (dobro, djelomice i jesam... malo...)

      Uglavnom, nema ovaj post puno smisla i tematike. Sam znam da već drugi vikend u nizu dolazim kući da bih skužio da sam u banani. A svaki mi put fale NA, jer ne mogu podnjet više ovaj OS i ljude u njemu... a ironično, ne mogu podnjeti baš puno ljude u NA... malograđanština koja glumi da je neko i nešto...

      I u banani je što sam dobio svoje groupie! Neke cure koje su čule za mene i moju knjigu, pročitale ju i sad se oće upoznat sa mnom, i sve njih zanima što je što u knjizi, i kako sam ja to napisao, i kako je zakon knjiga itd.. a ja sam gledam kako da ne ispadnem gad a da zbrišem, jer mi je dosta pozornosti na mene, i te neke – nazovi – slave... ne volim biti ni najmanje znani poznat i slavan. Ako mi je knjiga već tako dobra, onda nek ljudi cijene knjigu, a ne mene, meni je dosta prezentiranja i pričanja o knjizi, niti mi je to materijal da s tim sad dignem nos i ponašam se kao nekakav više vrijedan građanin ovog gradića... pa jebemu mater! Nisam tu knjigu napisao ni zbog slave, ni zbog ljudi nego prije svega zbog sebe! Bokte mazo! A to što se pogodilo da je ta knjiga pogodan materijal za tiskanje, jebiga, super, okej, ali to mene ne čini nikakvom zvijezdom ili više vrijednom osobom, a najmanje osobom vrijednom pozornosti. Gluposti... ne mogu izaći vanu grad i družiti se s ljudima da barem NETKO BAREM JEDNOM ne spomene mene i moju knjigu... Ja nisam ta knjiga, i to nije jedino i sve zbog čehga ja živim. To je hobi, i k tome moj privatni hobi. Imam ja i znam još gomilu drugih i zanimljivijih tema za razgovor od moje knjige. U trokurac.

      Nisam ko oni maloumni malograđani, kakvih ima u NA koji napišu 100tinjak pjesama nasilu koje su književne kvalitete tipa:"trava-se-zeleni-jebe-se-meni", pa je objave u nekom šugavom izdanju, od korica od tvrdog papira s ilustracijama na razini 5-godišnjeg djeteta, i onda to tiskaju u nakladi od 100 primjeraka, podijele svojoj familiji, i onda su oni veliki kulturni ljudi, i štatijaznamšta. Pojavljuju se na nekim skupovima upicanjeni u odijela svi važni sami sebi i puni samih sebe. A zapravo su za kurac, i ta njihova arogancija je također za kurac i bez ikakvog razloga.

      Pa šta? Ja JESAM izdao knjigu, meni JESU pjesme izlazile u školskim listovima, na portalima, u kolumnama još od moje srednje škole, meni JE objavljena pjesma u jednoj američkoj zbirci poezije (jer znam katkad pisati i na engleskom), ja IMAM oko 200 napisanih pjesama.... pa šta? Pa JEBENO šta? Još uvijek znam da sam zelen glede književnosti, a i da nisam nije mi ni najmanje do tog da se tim hvalim ili ponašam kao više vrijedna osoba. Umjetnik. Da. Zamisli. Moš mislit. Nisam ni pisac, ni pjesnik. Ja sam osoba koja piše prozu i poeziju... tj. riječi koje take ispadnu onda... a to što se dogodilo da se moje riječi nekim ljudima svide, čistaje slučajnost. I kad vidim take ljude koji su možda postigli još manje od mene, ali se busaju u prsa i s potcjenjivanjem gledaju na ljude koji se ne bave takvim stvarima, ode mi živac u kurac... sjetite se ljudi da ste samo ljudi i ništa više. Ništa pametniji, ništa osjećajniji i ništa bolji time što pišete, slikate, crtate, pravite skulpture... štogod... Svako je za nešto nadaren, i to nije nikakav raritet da bi se time ponašao kao übermensch, niti ikog zapravo to zanima. Umjetnost je umjetnost kad si ti sam s njom i sam s njom nešto proizvedeš, bez forsanja, bez kurčenja. Umjetnost je privatna stvar. A skromnost vrlina.

      I dokle god vi to ne budete kužili i shvatili, nećete biti ništa drugo do prolaznih ljudi... samo još jedan ili jedna u nizu....

b'bye!
Nevr1

---

| ćemo kampirat dok pišeš?(4) | il ćeš na papiru? | # |

---

---

petak, 06.04.2007.

00:45

dosada

kod frenda sam i uploadam najnovije galerije s zadnjeg partya bratstva... pizdim jer je veza spora i strah me da neću na serveru imat dosta mjesta...

frend i pridošlica iz vinkovaca, zvana jure... jedan od najprvijih članova bratstva, zavaljeni su tu i gledaju seinfelda... meni je doooosadno u pičku materinu.... razmišljam o smislu života uz pretvrdo smotanu cigaretu... četvrtak je. studentski dan u osijeku. grad je pun ljudi, i poznatih i nepoznatih, a mi čamimo u stanu, gledamo tv i ja buljim u plavu liniju kako se produžava a bijelu kako se skraćuje... tj. postotak uploada... 150 jebenih megabajta.. nemamo para za cugu u stan ni za van... nemamo para za pit. frend puši presuh i presitan duhan kojeg je drugi frend dofurao... neki domaći, miriši na jabuke i kamilicu, i pali grlo... ali za stvarno je duhan! majke mi! ;)

slušam soundtrack cowboy bebopa... ste to kad gledali? prejebena serija. anima, za one koji ne znaju, serije, dvije sezone i film... prejebena priča.....


evo par slika na temu:









u zadnje vrijeme jaako volim anime i jaaako ih volim gledati... osim cowboy bebopa, toplo preporucam i wolf's rain, basilisk te filmove i serijale ghost in the shelll

mislim da ste svi čuli za animatrix.. onaj ko voli matrix (samo prvi dio, ostala dva su sranje), mora pogledati i animatrix... animirani omnibus koji opisuje radnju prije radnje matrixa u filmu... to je savršena uvertira u anime, a poslije toga školski primjer je film ghost in the shell. najprije prvi dio, pa drugi, pa poslije nećete moći stati s animama....


i tak... a meni i dalje dosadno....

jeeebote...

zato sam i puko slike online, jer imam volje i živaca za tražiti, a nula zainteresiranosti...

uostalom, i sam sam se iznenadio koliko (dobrih) slika ima na temu cowboy bebopa...


uglavnom, ajd, idem ja prodavat maglu ili izmišljat toplu vodu il neš...

ajd.

---

| ćemo kampirat dok pišeš?(3) | il ćeš na papiru? | # |

---

---

srijeda, 04.04.2007.

16:08

nisam opet pun kurac dugo ništa napisao...

i ne da mi se puno ni pisati.... mislim, nemam neke posebne inspiracije.... al uglavnom...


- jasmina i ja smo opet prekinuli prije cca. tri tjedna... ne bih sad govorio kako je to prošlo i kako se osjećam. znam da je veza bila u kurcu i znam da se nikako nismo mogli naći, riješiti neki kompromis... ne kažem da ju nisam volio i da mi nije bilo dobro, ali jednostavno, kad se nađu dvije tvrdoglave osobe, moš ga jebat... dalmatinka i zagorac... paradoksalna kombinacija sama po sebi... ona će vjerojatno (opet) za sve kriviti mene, no kako god da bilo, nek joj bude. to je očito njen obrambeni mehanizam, jer nikada nije u sebi i na sebi vidjela greške u koracima, čak i kad se opekla.... ne kažem da je ona za sve kriva. u vezi je uvijek dvoje (barem ;) ) i nikada nije samo jedna osoba kriva. ja sam priznajem da sam težak po naravi i da se sa mnom teško nositi, no, ja nisam princ i ne tražim princezu. jednom mi je rekla da ima tipova koji joj se uvaljuju i koji bi ju držali kao kap vode na dlanu... ja to apsolutno odbijam i NIKADA to ne radim curi. kao prvo zato što smatram to ponižavanjem te osobe.. zašto bi ja nekom tepao i tretirao tu osobu kao da je ograničena i kao da nešto ne može sama raditi, mazio ju i držao pod staklenim zvonom? pa nije to biljka ili kućni ljubimac! ovdje se radi o stvarnoj osobi, sa stvarnim razumom i emocijama... ona to još nije i ne može shvatiti.. drugi razlog zašto ja nisam takav prema curama je zato što to ni ne očekujem od njih. jedno je biti zajedno u vezi, i ponašati se tako, ali drugo je kad postoji, tj. kad se nameće neka potreba da se STALNO moraš umiljavati, STALNO dodvoravati, STALNO 'vatačiti i STALNO pokazivati koliko ti je stalo... jednostavno se to potroši, ishaba, dođe do zasićenja... poanta je u povjerenju...

kažem, nemam ništa protiv nje, i želim joj samo dobro, no cura se ozbiljno mora zapitati oko nekih njenih razmišljanja, shvaćanja i metoda... ja očito nisam uspio, i očito MI u vezi nismo uspjeli... jebiga... kod nje mi je stalo da uspije u životu i da bude sretna. ja ju nisam mogao učiniti sretnom... i to je to... ona mora krenuti dalje od tog, a i ja.... jer ono što je ostalo je samo jad... iskreno i ne razmišljam puno o tome, faks i praksa su me previše zaokupirali da bih se živcirao oko tog... a bol? ne znam, valjda zbog svih prijašnjih iskustava sa curama sam se navikao na bol i otupio... samo znam da se s tim nosim bez nekih velikih problema... očito kad se zabijem u obaveze i ništa me tako ne ometa... zvuči okrutno, znam, ali tako je...

-a monika? ona o kojoj sam prije pisao tu? monika je u makedoniji, i dalje pleše, i dalje s plesanjem uzdržava samu sebe... javila mi se neki dan... naći ćemo se jednom kad dođe u RH da uhvatimo proteklo vrijeme ali ono što sam pisao prije... jednostavno otpada. prošlo je i previše vremena da bi me boljelo što nije ništa uspjelo među nama, i previše vremena da bih se živcirao, da bi me boljelo... žaliti nemam vremena, tak da se vraćam na ono kad smo ona i ja bili "lege" (kako je ona to voljela govoriti, iako ja ne podnosim tu riječ... draže mi je reć frendovi)...

-i šta još ima novo... hm, da! ne pušim više cigarete! prešao sam na motanje duhana, i uopće mi nije bed. em je jeftinije, em u biti manje pušim, em je manje nezdravo (smotani duhan s filterom ima u sebi manje katrana, nije parfumiran i nema kemikalija), i na kraju svega, veći mi je gušt. finija aroma i puun kurac manje pušačkog kašlja....


- još neš novo? pa ne znam... sve je u biti po starom.... faks malo zapeo zbog prakse, ali zbog bezuvjetnog upisa se ne živciram oko tog puno previše.... malo me jebu ovi idioti iz bratstva, previše kajlanja i podjebavanja bez specifičnog razloga, ali uskoro ću to sanirati... lagano im "skrešem" ovlaštenja na forumu bratstva (mala reklama - Jedi Pimp Academy official website) i to je to....

- novo je i to što sam se opet uhvatio gitare, nakon gotovo dvije godine nesviranja... žuljevi na prstima se stvaraju, motorika mi se vraća pa je sve to jako dobro.... jedino sam sad nabio prst igrajući američki footbal s novom originalnom loptom, pa će sviranje malo boliti, al ajd...

ma volim ja svoju bebu! (gitaru)... jedina žena koja me nikad nije napustila ili zajebala i uvijek smo savršeni zajedno!

tražio sam pokoju sliku na netu, ali nema puno... ako vas zanima, upišite fender catalina u google i potražite ako ima crni model... e to je moja beba! tj. tako izgleda, jer moja beba je jedinstvena!


ma neda mi se više tu pisati.. dosta je i ovo...

ajde, ljudi (ako me iko još tu i čita uopće...), pozdrav!
NeVr1

---

| ćemo kampirat dok pišeš?(0) | il ćeš na papiru? | # |

---

---

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>