imam kolegicu na faksu koja ima zdravstvenih problema. kad je bila mlađa pala je s konja i oštetila svoj živčani sustav. od tada ima problema s kretanjem i otežano govori, no niti je intelektualno niti inteligencijski zakinuta. sve u svemu, radi se o jednoj normalnoj curi s kojojm pratim predavanja iz engleskog....
iako mi stvarno diže tlak.
stara mi je profesor defektolgije, i od malena mi je pokazivala kako se ponašati prema ljudima koji imaju drukčije potrebe od naših. ono što sam naučio, u biti su dvije stvari: uvijek budi spreman pomoći im, čak i ako te ne traže (što je češće slučaj nego da te traže) i nikad, ali NIKAD ih ne sažaljevaj ili omalovažavaj. i kroz godine sam susretao više ljudi sa većim ili manjim postotkom invalidnosti, i nikad ih nisam doživljavao nikako drukčije nego ljudima kao i sve druge. često su oni zapravo inteligentniji i lucidniji od onih običnih, no nije to poanta.
većina ljudi koji imaju određene invalidne probleme nikad ne traže nikakvu sućut ili sažaljevanje, što shvaćam, razumijem i podržavam, ali kad to preraste u licemjerje, onda nailazimo na problem, što je slučaj ovdje.
nemam ništa protiv ove cure, dapače, oke mi je, ali npr. prije par tjedana sam imao tu praksu i svi smo imali i za odslušati i za odraditi neke sate. ona je bila oslobođena prakse, jer, ruku na srce, teško joj je pričati, razumjeti ju, i osobno smatram da ne bi mogla odraditi kvalitetan sat. ali ona je napela, htjela to odraditi, jer nije htjela ispasti ništa drukčija od nas svih. e sad moja studijska grupa puna je ljudi koji su ovaki, onaki, neki đubrad neki gadovi, tračeri, neke kučke, kvočke, a neki su sasvim oke ljudi. no, kad je humanost u pitanju svi su tu na razini. ipak smo kolko tolko intelektualci i nismo odgojeni kao zatucane seljačine. svi bi razumjeli kada bi ona prihvatila to da ne mora raditi praksu, štoviše razumjeli bi ju, i nitko ju zbog toga ne bi manje cijenio ili omalovažavao ili joj se podsmjehivao... bokte mazo, pa nismo idioti! jer činjenica je da ona ima poteškoća. i nikom to nije razlog da ju se izolira.
ali ona je htjela i htjela i htjela. i dobila što je tražila. i tako je ona držala sat pred klincima koji su bili 5. ili 7. osnovne (nisam više siguran) i taj sat je bio totalno mučenje. mučenje za nju, mučenje za klince i mučenje za nas koji smo sa strane pratili i bilježili sat. većinu vremena ju se nije moglo razumjeti, djeci je postavljala zadatke i koristila pojmove koji su praktički na razini nas, studenata engleskog, njoj je tokom svega toga bilo teško i objasniti sve, i prezentirati, jer po današnjim mjerilima pedagogije i metodike VIŠE NIJE dovoljno samo sjediti na stolici i reći djeci da otvore knjige i rade nešto, bilošto, ili da odgovore na ovo ili ono... to je bilo nekoć. danas se nastavnik mora pretrgnuti i učiniti sat što življim, što originalnijim, ne bi li djeci prezentirao to gradivo na što razumljiviji i što privlačniji način. ona to nije mogla. vjerujem da je htjela, ali nije mogla.
ali mi svi ostali smo to sve tolerirali i uzeli u obzir njen trud i zalaganje. a niko nije pomislio kako je to zapravo možda bilo iskorištavanje naše tolerancije i, takoreći dobrote... jel vi stvarno, ali iskreno, mislite da bi jedna djevoka koju mama ili kolegice dovode na faks, jer, istina, teško hoda, i da jedna cura koja jako teško i prilično nerazumno priča, jednog dana može biti dobar predavač u školi? budimo iskreni na tren, bez omalovažavanja i bez ikakve diskriminacije, ali ja mislim da ne. svaka njoj čast na trudu, ali ipak neke stvari ne može...
i to ju ne čini ništa manje vrijednom, i ništa lošijom od nas...
to je slično onome npr. kao što ja ne mogu voziti auto. nemam vozačku. znam točno gdje su pedale, kako se mijenjaju brzine, jer se odmalena igram sa starim. znam sve znakove i gotovo sva pravila ponašanja u prometu, ali svejedno bih se spucao ili u banderu ili u drugi auto kad bih sad sjeo i išao voziti... jednostavno ne mogu. da, ja mogu naučiti voziti, isto kao što ona može naučiti svo gradivo kao i mi svi tu, ali neke stvari nisu jednostavno izvedive.
ili, npr. imamo predavanje iz eng. mislim da su jezične vježbe u pitanju bile. uvijek bude puno diskusije, uvijek se studenti javljaju i razgovaraju s profesorom, i to je ok. ali student ako se javi, da svoje mišljenje, pita pitanje, i slično, profesor odgovori. student se ne javlja tako da prekine drugog, i onda odvrne svoju litaniju od 5-10 minuta gdje priča svoje doživljaje i iskustva, time totalno skrenuvši s teme i potrošivši solidno vrijeme predavanja. kao što ona zna. a zašto? zato što joj dopustimo. zato što ona ima fiičkih problema. e to je licemjerje. vjerujem da ne želi sažaljenje, ali dobrano iskorištava našu dobrotu i našu toleranciju. ako želi biti kao i svi drugi, ili barem što sličnija tome, onda neka bude što sličnija, i nek se trudi koliko god može, vjerujem da je njoj svaki uspjeli radni dan jedma mala pobjeda za nju, i još jedan uspjeh, i svaka joj čast na tome, ali ne kad se to prebija preko naših leđa, preko profesora na predavanju ili preko djece u školi. granice postoje, čak i za ljude koji nemaju fizičkih problema.
i to je ono što mi je diglo tlak. doslovno sam popizdio, jer smo danas imali kolegij iz književnosti gdje je ona čitala neki svoj uradak i neku svoju-mini biografiju. i interesantno kako je stalno napominjala kako ne želi ići u detalje i ali interesantno kako je uvijek IŠLA U DETALJE i ne samo to, na jedan vrlo fin i suptilan način je nabrajala svoje teške trenutke i svoje probleme, tu i tamo natuknula pokoji uspjeh i veseli trenutak.... i sad dobro, ko je tu lud???!!! vidio sam jednu curu iz grupe kako su joj tiho išle suze... ma kakve jebene suze???!!! svako malo se ljudima događaju nesreće, i gore od njene!!! šta bi bilo da je ostala prikovana za krevet? paralizirana od vata nadolje? znam ljude koji su i tako završili! jel TO osnova po kojem bi ja nekoga trebao poznavati?
to to je ona finta: "e, da, to ti je ta i ta cura, ali pazi, ona je doživjela nesreću..." i šta sad? jel ona više nije čovjek? je. jel ona manje vrijedna? nije. jel ona više vrijedna? nije.. i takle šta sad? jasno da je teško i gadno to što je proživjela, i jasno da to nikom ne bih želio, ali pička mu materina, ne možeš se tako ophoditi... tobože se truditi da se ne razlikuješ od drugih, ili da smanjiš razliku (što ljudi jako dobro vide, i kuže i prihvaćaju), a onda zapravo svako malo na neki način natuknuti ili dati na znanje da si po nečemu poseban, da iskačeš i da time zaslužujueš nekakvu pozornost i nekakav posebni tretman u društvu.
i možda ću ovim postom ispasti đubre i gad ili štatijaznam, ali briga me ako ne možete shvatiti. moja sestrična je u kolicima od svoje 15-e godine. sad ima oko/preko 30. moj susjed je imao rak kosti na nozi, na kraju i umro od metastazi, iako je 7 godina imao šipku i fikastor u nozi. moj djed je proživio 4 jebena moždana udara, ima 82 godine, i svaki dan može biti onaj koban, ponaša se ko dijete, ne može neke stvari razumjeti jer jednostavno mu je percepcija ograničena, ne može normalno ni nuždu obavljati, pa ima onu cijevčicu u sebi s vrećicom cijelo vrijeme, imam prijatelja vjeku s faksa koji isto ima problema pri kretanju i motorici od rođenja, i koji je, po meni jedna od najrealnijih i najinteligentnijih ljudi koje sam upoznao na faksu... i šta sam kroz sve te ljude (pa i više njih kroz vrijeme) naučio?
da ti ljudi samo žele biti ljudi i tretirani kao ljudi. a ova cura zapravo samo želi privući pozornost na sebe.
gospodo draga, TO se zove hipokrizija iliti licemjerje.
Post je objavljen 24.04.2007. u 12:29 sati.