31.08.2007., petak

Sretan Blogdan

Blog Day 2007

Prije tri godine stanoviti izraelski bloger imenom Nir Ofir, predložio je svekolikoj blogovskoj javnosti da se 31.08. obilježava kao Dan bloga. Blogeri su to iz nekog razloga prihvatili i tako se već evo treću godinu to obilježava na način da svaki bloger koji se želi uključiti predstavi po pet novih i interesantnih blogova.
Upravo zbog ove ideje proširivanja blog vidika, projekt Blogday mi se učinio zanimljivim i uključio sam se u njega iako sam često vrlo skeptičan prema svim takvim masovnim projektima.
Nadam se i vjerujem da ćete u ovim donjim blogovima uživati bar onoliko koliko ja uživam čitajući i gledajući ih. Pa krenimo redom:

Blogamimoga pratim od njenih samih početaka u bloganju, još tamo iz dvanaestog mjeseca prošle godine i moram priznat da svaki njezin novi post uvijek željno iščekujem. Britka, bez dlake na jeziku i tipkovnici, direktno i bez pardona ukazuje na probleme u svome gradu. Prepoznatljivim stilom novinarske profesionalke i jedinstvenim (pomalo lokalnim) humorom, kroz male priče, Blogamimoga, čini ovaj grad zanimljivim svima, čak i onima koji nemaju nikakve veze s Makarskom. S druge strane, u tandemu s već davno etabliranim makarskim blogerom Sickofitallom, postala je jedan od glavnih informativnih internet punktova za sve izbjegle iz ovog «Grada koji se užasava zalaska sunca», a koje unatoč svemu još uvijek zanima šta se to događa podno Biokova.

Gutanje laži je jedan noviji blog koji njegova vlasnica piše tek par mjeseci. Uz poeziju i (meni osobno puno dražu) prozu, tu i tamo napiše poneki sasvim osobni, hermetički post u kojem propitkuje svoje odnose s okolinom i društvom. Već nakon nekoliko postova opisala je «dramu» davanja otkaza i osjećam da je nakon tog poteza krenula osvježena naprijed. Kako u životu, tako i na blogu. Nadam se da ćemo i dalje uživati u njenim briljantnim malim pričama, a možda uskoro i u nekoj ukoričenoj zbirci. Dakle, bez laganja, molim ;)

Kabulske priče je još jedan damski blog koji vam preporučujem. Ova dama, međutim, nalazi se u nimalo damskom okruženju ratom poharanog Afganistana, zemlje bogate kulture i povijesti, ali nažalost i zemlje u kojoj je ljudski život sasvim jeftin i vrijedi samo jedan pušćani metak. Ona za život zarađuje radeći opasan posao ratnog reportera, a na blogu iz perspektive zapadnjaka opisuje nam Kabul kakav nećemo naći u ratnim reportažama mainstream medija. Odlazak u restoran, kupovanje kuće, stavljanje keramike u wc-u i ostale svakodnevne stvari i u Afganistanu izgledaju slično kao i ovdje. Slično, a opet različito. Provjerite na ovom fenomenalnom blogu.

90 minuta je blog koji mi kao osvjedočenom teškom nogometnom ovisniku služi kao svojevrsna metadonska terapija. Nakon otužne domaće nogometne svakodnevice, na ovom blogu nalazim smirenje. U desetinama kratkih priča ovaj bloger piše o drugoj, pomalo romantičnoj, strani nogometne igre i nekim malo poznatim činjenicama iz svjetske nogometne povijesti. Pronaći ćete ovdje i priču o Joseu Ivankovichu – najvećem kostarikanskom nogometašu, o Seanu Conneryju – nesuđenoj zvijezdi Man Uniteda ili pak o najmanjoj nogometnoj ligi svijeta na otočju Scilly gdje igraju samo dva kluba. A Štimac bi Ligu 16.

Little people je jedini strani, a k tome i photoblog kojeg predstavljam danas. Njega sam otkrio tek prije nekoliko dana i oduševio sam se već na prvi pogled. Blog predstavlja intrigantnu ideju fotografiranja malih ljudskih figurica u urbanom okruženju velegrada, na neobičnim lokacijama, najprije u krupnom macro planu, a kasnije u širokom planu gdje su te minijaturne figurice doslovno izgubljene u vrevi londonskih ulica. Simbolika s ljudskim otuđenjem i izgubljenosti u današnjem brzom ritmu života je neizbježna. Svaka nova fotografija je nova priča u kojoj se svatko od nas može prepoznati. Definitivna preporuka.
- 01:30 - Komentiraj • Isprintaj - #

29.08.2007., srijeda

You'll never walk alone

Veliki klub ostaje velik. Na mitskome Liverpoolovome stadionu Anfieldu u čast nedavno ubijenog dječaka Rhys Jonesa uoči sinoćnje utakmice kvalifikacija za Ligu prvaka Liverpool - Tolouse odsvirana je himna njihovog najljućeg rivala Evertona čiji je pokojni Rhys bio navijač.
Ovaj čin zaslužuje svaki respekt i pokazuje koliko je Liverpool velik klub.

Scena za pamćenje koja mi je moram priznati izmamila suze.


- 09:47 - Komentiraj • Isprintaj - #

27.08.2007., ponedjeljak

Šjor Senjanoviću, jeste li se zaletili?

Drag mi je šjor Ćićo Senjanović. Puno mi je drag. Volim čitat one njegove jednostavne, pitke i životne pričice iz Teletine, volim puno i njegovu (blagopočivajuću?) Doru, obožavan Pometovu poštu nedjeljom ujutro, uživam čitati i njegove intervjue, reportaže i (u zadnje vrijeme rijetke) putopise. Volim i njegovu rubriku «Ajme meni» na drugoj strani Slobodne gdje često u kratkoj formi kroz zajebanciju pogađa drito u glavu...
Često. Samo ponekad mi se učini da je pomalo ignorantski nastrojen prema stvarima koje ne razumi najbolje. Znam, ponekad se svima nama dogodi kakav ignorantski incident ;) potaknut afektom, stresom ili kakvim drugim paranormalnim uzrokom, ali mi se čini da je šjor Ćićo u jučerašnjem «Ajme meni» ipak malo pretjerao.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Čak, štoviše, i popišao se u vlastitu juhu koju svakodnevno jede, ali je i nama servira.
Jer, u trenutku kada jedan čovjek, pa čak i tamo daleko negdje u Kini, leži u ludnici samo zato što je kritizirao vlast, sprdat se s tim sa stranica novina koje se zalažu za slobodu govora i izražavanja i ne čini mi se baš prikladnim potezom.
A to što je taj He Weihua stjecajem okolnosti upravo bloger samo je usputna činjenica.
Mogao je on biti i književnik koji je u svome romanu ogolio kinesku vrhušku, mogao je biti odvjetnik nekog tamošnjeg disidenta, mogao je biti pitur koji je dok je pituravao neku sobu u Gunagzhou pjevao opscene pismice protiv tamošnjih komiteta, mogao je biti berač riže u poljima provincije Hunan kojem se omakla sočna psovka upućena generalnom sekretaru KP Kine.
Mogao je He Weihua puštati zmajeve s antidržavnim parolama, mogao je slati dimne signale antirežimskog sadržaja... Mogao je biti kurva iz Šangaja, švercer devizama iz Pekinga ili bauštelac iz Hong Konga. A bio je bloger.
A mogao je čak biti i novinar...
Nekome je možda tamo tridesetih godina prošlog stoljeća u, recimo, Manheimu bila zanimljiva ideja o otvaranju smještajnih kapaciteta Dachaua. Ili je možda u to isto vrijeme nekome u Čeljabinsku bila zanimljiva ideja masovnog turizma u sibirskoj Krasnojarskoj oblasti. Nekima tada ta ideja i nije bila baš neka fora. I brzo su završavali na spomenutim destinacijama logoraškog turizma.
Kineske ludnice su nastavak iste priče. Ljude dovoljno hrabre da kritiziraju vlast, ne samo u Kini, već i širom svijeta, prognanjaju i proglašavaju ludima. Njihove obitelji neizmjerno pate u agoniji neslobode. Ne trebamo daleko u povijest ići i sjetit ćemo se da su vas tek do prije nekoliko godina i na ovim našim prostorima vrlo lako mogli proglasiti i ludim i manitim i jalnuškim diletantom i zbog pisanja i zbog govorenja i zbog puštanja zmajeva i vjetrova kontra režima.
Sumnjam da je šjor Ćićo to zaboravija. Nego se samo malo zaletija.
- 21:05 - Komentiraj • Isprintaj - #

22.08.2007., srijeda

Stanje šoka

Ja ne znam šta se to s ovim narodom (a tu dakako ne mislim samo na Rvate, nego više 'nako, globalno) događa. Sve ga je teže šokirati. Ili ga šokiraju neke totalno periferne stvari.
Primjer: u Iraku ljudi ginu svakodnevno. Dan s manje od dvadesetak poginulih u napadima auto bombama, puškaranju kalašima ili drumskim prepadima je miran i nezanimljiv dan. Kako mi to s ove distance vidimo: kao da tamo na pustinjskom pijesku ginu crni gaštrapani ili pantagane. Više nas dirne i šokira kad koja američka drogirano-pijana droljica pokaže sisu. Onda svi trču za njom, fotografiraju je i padaju za njom u afan, kao prije par dana za jednom takvom u Hvaru. I o tome se onda raspreda u svim medijima pod naslovima «Šokantno: Hiki Nilton i Haris Pilton pijani trčali Hvarom». Neš' ti Harisa...
Valjda je sve u kutu i udaljenosti gledanja. Tako je svojedobno trust mozgova u jednom našem kafiću, iz našeg kuta gledanja, jednostavnom matematičkom metodom dokazao kako je 3500 mrtvih u onoj tragediji 11. rujna u «Blizancim» za osammilijunski New York u rangu jedne slomljene noge jednog stanovnika iz moga mista.
I došli su oni do zaključka da je i gospodarski gledano gubitak podjednak u postocima za obe sredine. Jer ovaj naš sa slomljenom nogom, recimo, neće moći ići brati masline (a taman je bio počeo njihov stađun), neće moći otići baciti parangal ili mrižice, neće moći otići na posao, jednako kao i onih tri i pol tisuće ljudi u NY. A proizvodnja pati i ovde isto kao i u NY. Jedino šta radi ovoga nešega neće baš značajno past Dow Jones na NYSE, al zato možda oće skočit cijena kila liganja na peškariji ili litre ulja na crnom tržištu. Ili taj naš neće moć otići popit kavu ili žmul bevande u kafiću, pa onda automatski gubi i vlasnik kafića. I tako se njegova nesreća odrazi na mikroekonomsku situaciju u mistu skoro jednako kako se ona njujorška nesreća odrazi na globalnu ekonomiju.
I osjećajno-psihološki učinak je sličan. Niti itko u NY zna ime ovoga našega sa slomljenom nogom (ako i samo ako taj sa slomivenom nogom nije stari Stipe Matin čija je čer prije trideset godina utekla u Ameriku, a govore da živi u New Yorku), niti itko u mome mjestu zna ime iti jednog poginulog u ruševinama Twin towersa (ako baš toliku nesriću nije imala čer staroga Stipe Matina da se nađe u krivo vrime u krivome mistu, na tin đavlijim «bliznacim», đavlu ona i Nju Jork i ko je šava tamo da žive).
Samo što će se o tragediji 11. rujna raspredati beskonačno i do dana današnjega, a o ovoj našoj slomljenoj nozi tek jedno jutro u onome mjesnome kafiću.
I sad vi više procjenite šta više vridi: jedna slomljena noga ili tri i po ijade mrtvih ljudi.
Ili oni Haris šta trče po hvarskoj rivi.

Izgleda da je najlakše je reč: «Jebe me se...»
- 20:15 - Komentiraj • Isprintaj - #

11.08.2007., subota

Pomozimo Mati!

Ivanka (blogamimoga) mi je poslala mail u kojem me je upoznala s tužnom pričom Mate Barišića iz Kreševa u BiH. Ovaj čovjek (1962. godište), otac dvoje male djece, teški je bubrežni bolesnik, te mu je prijeko potrebna transplantacija bubrega. Teška situacija, zakomplicirana je činjenicom da se liječi u Zagrebu što mu dodatno povećava troškove liječenja. Njegova žena Mimi na blogu helpmato.blog.hr pokušava pokrenuti akciju prikupljanja sredstava. Kontaktirala je do sad «Svijetlo riječi», list bosanske franjevačke provincije Bosne Srebrene koji se već odazvao i predstavio Matinu situaciju na svojim stranicama, te «Glas koncila» iz čije redakcije su također obećali pomoć.
Posebno me se dojmio zadnji post na blogu u kojem Mimi piše kako je upravo zbog financijske situacije i nedostatka sredstava Mato izgubio svaku nadu i volju za ozdravljenjem, te se samo želi vratiti kući. Supruga ga pokušava odvratiti od nauma svojim silnim nagovaranjima i optimizmom. Ne mogu a da mu ne poručim: Drž se Mato! Zbog sebe i zbog svoje obitelji koja te voli, izdrži!
Nadam se da će Mimin vapaj za pomoći preko ove blogerske zajednice napokon doći do nekoga iz naših nacionalnih medija, posebno televizija, te na taj način i do nekoga tko bi mogao pomoći ovome čovjeku i njegovoj obitelji.

Kunski račun za pomoć Mati Barišiću kod Zagrebačke banke:

2360000-1000000013
17 3232582615

Devizni račun:

Posrednicka Banka/Intermediary bank
HYPO Alpe-Adria-Bank
International AG KLAGENFURT
Austria
BIC-code:HAABAT 22
IBAN.AT435200000009323821

Banka korisnika/The beneficiary's bank:
HYPO Alpe-Adria-Bank d.d.
Mostar,Bosnia and Herzegovina
BIC-code:HAABBA22
poziv na broj:1237504978
- 16:00 - Komentiraj • Isprintaj - #

10.08.2007., petak

Kurbin pir

Svršit će uskoro i ovi kurbin pir. Puna mi je pipa i lita i gostiju i sunca i gužve, a ponajviše ovih naših domaćih každrafi balkanskih šta na svakome kantunu, u svakom portunu, nemilice i bez rišpeta pljačkaju ove jadne i nesritne turiste. Ne morete virovat koliko se ljudi u našim mistima raspomame i izopaće kad krajem petog i početkom šestog miseca nanjuše miris «lake» turističke love. I to stanje drži ih kroz cilu sezonu. A neš ti sezone od dva miseca. A samo u ta dva miseca sve se naglavačke okrene. Tada vam niko nikoga ne poznaje, prijatelji se ne javljaju prijateljima, muževi ne spavaju sa ženama, dica umisto da se liti igraju, po plaži prodaju uje i škojke (uglavnom kineskog, a ne jadranskog porijekla)... A vojske baba-potezača, izlet-dilera, konobara-presretača i ostalih agresora po ulicama navaljuje na naivne turiste i nude im nezaboravne aranžmane u apartmanima bez ponistara, izlete do lažnih destinacija uz po žmula vina i jednu smrdivu srdelu, te besramno skupe večere poslje kojih vam ne gine provesti pola godišnjeg na čučavcu u onom apartmanu bez ponistara ...
A kad tek krenu litnji karnevali, litnji dočeci nove godine, litnji solsticiji, litnji uskrsi, ribarske večeri, težačke noći, gusarske zore, uskočka jutra, hajdučka podneva... samo se izmišlja kako se lakše prostituirat i p(r)odat turistima.
I ponekad mi bude zaista baš ža tih turista (iako su često i oni obične ovce): pracuju i arbajtuju cilu godinu i ko ozebli sunce čekaju da dođu na «liebe Adria» di ih na volej dočekamo mi i onda ih opelješimo ko male majmune, a da se oni niti ne okrenu i ne shvate šta ih je to snašlo. I uvik su tužni kad odlaze, suznih očiju gledaju ovo more i ovo nebo i tiho kažu «Do svidanja dalši rok, more horvatsko, more slavensko...» ili nešto slično. Sidaju u svoje škode fabije i truckaju se ijadu kilometara do tamo nekoga Trineca ili Krakova ili Oberhausena. I baš mi ih bude ža.
Ili kad mi neko spomene mirise ljeta. O čemu govore, o kakvin slanin mirisima mora, o kakvin crnim mirisima tamarisa i lavande, o kojen to Mediteranu kakav je nekad bio? Mene mirisi ljeta asociraju isključivo na gorke turske kafe od kojih zaudaraju naše kale, žestoke češke juve kuvane ranin jutron za doručak, pečene ćevapčiće i njihov dim kroz koji se probijaš dok ideš priko rive, te na slatke mirise Ambre soleia, Coopertonea i ostalih mazalica na prirodnoj i neprirodnoj bazi kojima se trackaju turistkinje da in ne bi izgorila mila dupenca. To su meni litnji mirisi. A jedini litnji miris koji zaista volin je oni lipi miris prve litnje kiše. One kiše koja sapere cili ti smrad i odnese ga niz ulicu u lipome potočiću. Onda znan i da je blizu kraja ovi kurbin pir... Evo je baš sad vanka pada.
A one njihove «litnje» mirise o kojima govore i maštaju čutin u onin lipin sunčanin trenucima desetog-jedanaestog-dvanestog... miseca kad šetan uz plažu i sidin na muliću bez straja da će me kakva stranjska mularija poštrcat moren i da će skičat i skakat oko mene. Al boje da o tome ne pričan. Kakvi su počet će mi dolazit i u jesen i u zimu. Onda smo tek najebali. Jer kad čujen frazu «produženje sezone», ja se odma uvatin za svoj rivolver.
- 22:45 - Komentiraj • Isprintaj - #