Ja ne znam šta se to s ovim narodom (a tu dakako ne mislim samo na Rvate, nego više 'nako, globalno) događa. Sve ga je teže šokirati. Ili ga šokiraju neke totalno periferne stvari.
Primjer: u Iraku ljudi ginu svakodnevno. Dan s manje od dvadesetak poginulih u napadima auto bombama, puškaranju kalašima ili drumskim prepadima je miran i nezanimljiv dan. Kako mi to s ove distance vidimo: kao da tamo na pustinjskom pijesku ginu crni gaštrapani ili pantagane. Više nas dirne i šokira kad koja američka drogirano-pijana droljica pokaže sisu. Onda svi trču za njom, fotografiraju je i padaju za njom u afan, kao prije par dana za jednom takvom u Hvaru. I o tome se onda raspreda u svim medijima pod naslovima «Šokantno: Hiki Nilton i Haris Pilton pijani trčali Hvarom». Neš' ti Harisa...
Valjda je sve u kutu i udaljenosti gledanja. Tako je svojedobno trust mozgova u jednom našem kafiću, iz našeg kuta gledanja, jednostavnom matematičkom metodom dokazao kako je 3500 mrtvih u onoj tragediji 11. rujna u «Blizancim» za osammilijunski New York u rangu jedne slomljene noge jednog stanovnika iz moga mista.
I došli su oni do zaključka da je i gospodarski gledano gubitak podjednak u postocima za obe sredine. Jer ovaj naš sa slomljenom nogom, recimo, neće moći ići brati masline (a taman je bio počeo njihov stađun), neće moći otići baciti parangal ili mrižice, neće moći otići na posao, jednako kao i onih tri i pol tisuće ljudi u NY. A proizvodnja pati i ovde isto kao i u NY. Jedino šta radi ovoga nešega neće baš značajno past Dow Jones na NYSE, al zato možda oće skočit cijena kila liganja na peškariji ili litre ulja na crnom tržištu. Ili taj naš neće moć otići popit kavu ili žmul bevande u kafiću, pa onda automatski gubi i vlasnik kafića. I tako se njegova nesreća odrazi na mikroekonomsku situaciju u mistu skoro jednako kako se ona njujorška nesreća odrazi na globalnu ekonomiju.
I osjećajno-psihološki učinak je sličan. Niti itko u NY zna ime ovoga našega sa slomljenom nogom (ako i samo ako taj sa slomivenom nogom nije stari Stipe Matin čija je čer prije trideset godina utekla u Ameriku, a govore da živi u New Yorku), niti itko u mome mjestu zna ime iti jednog poginulog u ruševinama Twin towersa (ako baš toliku nesriću nije imala čer staroga Stipe Matina da se nađe u krivo vrime u krivome mistu, na tin đavlijim «bliznacim», đavlu ona i Nju Jork i ko je šava tamo da žive).
Samo što će se o tragediji 11. rujna raspredati beskonačno i do dana današnjega, a o ovoj našoj slomljenoj nozi tek jedno jutro u onome mjesnome kafiću.
I sad vi više procjenite šta više vridi: jedna slomljena noga ili tri i po ijade mrtvih ljudi.
Ili oni Haris šta trče po hvarskoj rivi.
Izgleda da je najlakše je reč: «Jebe me se...»
Post je objavljen 22.08.2007. u 20:15 sati.