Šjor Senjanoviću, jeste li se zaletili?
Drag mi je šjor Ćićo Senjanović. Puno mi je drag. Volim čitat one njegove jednostavne, pitke i životne pričice iz Teletine, volim puno i njegovu (blagopočivajuću?) Doru, obožavan Pometovu poštu nedjeljom ujutro, uživam čitati i njegove intervjue, reportaže i (u zadnje vrijeme rijetke) putopise. Volim i njegovu rubriku «Ajme meni» na drugoj strani Slobodne gdje često u kratkoj formi kroz zajebanciju pogađa drito u glavu...Često. Samo ponekad mi se učini da je pomalo ignorantski nastrojen prema stvarima koje ne razumi najbolje. Znam, ponekad se svima nama dogodi kakav ignorantski incident ;) potaknut afektom, stresom ili kakvim drugim paranormalnim uzrokom, ali mi se čini da je šjor Ćićo u jučerašnjem «Ajme meni» ipak malo pretjerao.  Čak, štoviše, i popišao se u vlastitu juhu koju svakodnevno jede, ali je i nama servira. Jer, u trenutku kada jedan čovjek, pa čak i tamo daleko negdje u Kini, leži u ludnici samo zato što je kritizirao vlast, sprdat se s tim sa stranica novina koje se zalažu za slobodu govora i izražavanja i ne čini mi se baš prikladnim potezom. A to što je taj He Weihua stjecajem okolnosti upravo bloger samo je usputna činjenica. Mogao je on biti i književnik koji je u svome romanu ogolio kinesku vrhušku, mogao je biti odvjetnik nekog tamošnjeg disidenta, mogao je biti pitur koji je dok je pituravao neku sobu u Gunagzhou pjevao opscene pismice protiv tamošnjih komiteta, mogao je biti berač riže u poljima provincije Hunan kojem se omakla sočna psovka upućena generalnom sekretaru KP Kine. Mogao je He Weihua puštati zmajeve s antidržavnim parolama, mogao je slati dimne signale antirežimskog sadržaja... Mogao je biti kurva iz Šangaja, švercer devizama iz Pekinga ili bauštelac iz Hong Konga. A bio je bloger. A mogao je čak biti i novinar... Nekome je možda tamo tridesetih godina prošlog stoljeća u, recimo, Manheimu bila zanimljiva ideja o otvaranju smještajnih kapaciteta Dachaua. Ili je možda u to isto vrijeme nekome u Čeljabinsku bila zanimljiva ideja masovnog turizma u sibirskoj Krasnojarskoj oblasti. Nekima tada ta ideja i nije bila baš neka fora. I brzo su završavali na spomenutim destinacijama logoraškog turizma. Kineske ludnice su nastavak iste priče. Ljude dovoljno hrabre da kritiziraju vlast, ne samo u Kini, već i širom svijeta, prognanjaju i proglašavaju ludima. Njihove obitelji neizmjerno pate u agoniji neslobode. Ne trebamo daleko u povijest ići i sjetit ćemo se da su vas tek do prije nekoliko godina i na ovim našim prostorima vrlo lako mogli proglasiti i ludim i manitim i jalnuškim diletantom i zbog pisanja i zbog govorenja i zbog puštanja zmajeva i vjetrova kontra režima. Sumnjam da je šjor Ćićo to zaboravija. Nego se samo malo zaletija. |
