Svršit će uskoro i ovi kurbin pir. Puna mi je pipa i lita i gostiju i sunca i gužve, a ponajviše ovih naših domaćih každrafi balkanskih šta na svakome kantunu, u svakom portunu, nemilice i bez rišpeta pljačkaju ove jadne i nesritne turiste. Ne morete virovat koliko se ljudi u našim mistima raspomame i izopaće kad krajem petog i početkom šestog miseca nanjuše miris «lake» turističke love. I to stanje drži ih kroz cilu sezonu. A neš ti sezone od dva miseca. A samo u ta dva miseca sve se naglavačke okrene. Tada vam niko nikoga ne poznaje, prijatelji se ne javljaju prijateljima, muževi ne spavaju sa ženama, dica umisto da se liti igraju, po plaži prodaju uje i škojke (uglavnom kineskog, a ne jadranskog porijekla)... A vojske baba-potezača, izlet-dilera, konobara-presretača i ostalih agresora po ulicama navaljuje na naivne turiste i nude im nezaboravne aranžmane u apartmanima bez ponistara, izlete do lažnih destinacija uz po žmula vina i jednu smrdivu srdelu, te besramno skupe večere poslje kojih vam ne gine provesti pola godišnjeg na čučavcu u onom apartmanu bez ponistara ...
A kad tek krenu litnji karnevali, litnji dočeci nove godine, litnji solsticiji, litnji uskrsi, ribarske večeri, težačke noći, gusarske zore, uskočka jutra, hajdučka podneva... samo se izmišlja kako se lakše prostituirat i p(r)odat turistima.
I ponekad mi bude zaista baš ža tih turista (iako su često i oni obične ovce): pracuju i arbajtuju cilu godinu i ko ozebli sunce čekaju da dođu na «liebe Adria» di ih na volej dočekamo mi i onda ih opelješimo ko male majmune, a da se oni niti ne okrenu i ne shvate šta ih je to snašlo. I uvik su tužni kad odlaze, suznih očiju gledaju ovo more i ovo nebo i tiho kažu «Do svidanja dalši rok, more horvatsko, more slavensko...» ili nešto slično. Sidaju u svoje škode fabije i truckaju se ijadu kilometara do tamo nekoga Trineca ili Krakova ili Oberhausena. I baš mi ih bude ža.
Ili kad mi neko spomene mirise ljeta. O čemu govore, o kakvin slanin mirisima mora, o kakvin crnim mirisima tamarisa i lavande, o kojen to Mediteranu kakav je nekad bio? Mene mirisi ljeta asociraju isključivo na gorke turske kafe od kojih zaudaraju naše kale, žestoke češke juve kuvane ranin jutron za doručak, pečene ćevapčiće i njihov dim kroz koji se probijaš dok ideš priko rive, te na slatke mirise Ambre soleia, Coopertonea i ostalih mazalica na prirodnoj i neprirodnoj bazi kojima se trackaju turistkinje da in ne bi izgorila mila dupenca. To su meni litnji mirisi. A jedini litnji miris koji zaista volin je oni lipi miris prve litnje kiše. One kiše koja sapere cili ti smrad i odnese ga niz ulicu u lipome potočiću. Onda znan i da je blizu kraja ovi kurbin pir... Evo je baš sad vanka pada.
A one njihove «litnje» mirise o kojima govore i maštaju čutin u onin lipin sunčanin trenucima desetog-jedanaestog-dvanestog... miseca kad šetan uz plažu i sidin na muliću bez straja da će me kakva stranjska mularija poštrcat moren i da će skičat i skakat oko mene. Al boje da o tome ne pričan. Kakvi su počet će mi dolazit i u jesen i u zimu. Onda smo tek najebali. Jer kad čujen frazu «produženje sezone», ja se odma uvatin za svoj rivolver.
Post je objavljen 10.08.2007. u 22:45 sati.