British soldiers are going home
Noćas u ponoć, nakon skoro 40 godina, britanske vojne snage napuštaju Sjevernu Irsku. Britanska vojska tako pitanja civilne sigurnosti na ulicama sjevernoirskih gradova napokon prepušta lokalnoj policiji. Od sto vojnih baza koliko su ih do sada imali u Sjevernoj Irskoj, Britanci će ostati u samo njih deset. Još od krvavih nereda u Derryju (kojeg unionisti nazivaju Londonderryjem) 1969. godine poznatih kao Battle of Bogside, Britanci su u Sjevernu Irsku poslali ukupno čak 300 tisuća vojnika, a najviše ih je bilo tijekom 1972. – 27 tisuća. Upravo te 1972. godine, točnije u nedjelju 30. siječnja, se dogodio i najveći incident u povijesti ovih sukoba, poznat i kao «Krvava nedjelja», kada je 1. bataljon britanske padobranske regimente pobio četrnaest ljudi, uglavnom mlađe dobi, na mirnome prosvjedu ulicama Derryja.Ukupan broj žrtava u sukobima u periodu od 1969. do 2005. popeo se na 3 i pol tisuće, od čega je čak 1800 civila. Uz nebrojene tragične posljedice, ovaj sukob je imao značajan utjecaj na popularnu kulturu dvadesetog stoljeća. Vjerojatno najpoznatija pjesma iz opusa irske megagrupe U2, «Sunday Bloody Sunday» opisuje događaje iz siječnja 1972 u Derryju. Sličnu tematiku obrađivao je niz grupa među kojima i Cranberries u pjesmi «Zombie», Simple Minds u «Belfast child», Spandau Ballet u «Through the barricades», a Poguesi na albumu «If I should fall from grace with God» su pjevali o nepravedno osuđenim irskim zatvorenicima u «Streets of Sorrow/Birmingham Six». Pjesma je dugo bila zabranjena na britanskim radoi postajama zbog navodnog simpatiziranja terorista. Stih: «May the whores of the empire lie awake in their beds And sweat as they count out the sins on their heads While over in Ireland eight more men lie dead Kicked down and shot in the back of the head» jasno ocrtava svu tragiku tadašnje situacije u Irskoj, a poglavito u njenom sjevernom dijelu. O istom problemu nevinih ljudi osuđenih za terorizam, u dirljivoj priči o Guildfordskoj četvorci govori i film «U ime oca» režisera Jima Sheridana s Daniel Day Lewisom i briljantnim Peteom Postlethwaiteom u glavnim ulogama. Tematiku iz ovog vremena obrađuje i Neil Jordan u «Plačljivoj igri» sa Stephenom Reom i Forrestom Whittakerom, te još niz drugih režisera među kojima i Ken Loach, Terry George, te John Boorman. Nadam se da je krvava knjiga sukoba u Irskoj ovim napokon zatvorena. I za kraj jedna prigodna: Shebeen - Go on home british soldiers |
Još jedanput se pokazalo da samo nogomet može ispričati najljepšu i najdramatičniju priču, te da je to jedini sport u kojem i najveći autsajderi i gubitnici nekim čudom mogu doći do samih vrhunaca. I ispisati povijest.
Danas mirno prije posla odem do kioska kupiti Matvejevićev «Mediteranski brevijar» (Priznajem, ubijte me: I ja knjige digod kupujem na kiosku) i na onom izložbenom udarnom mjestu gdje teta iz kioska stavlja tek izašle časopise, ugledam poznati (koliko je 
Ne mogu vjerovati da je prošlo punih dvadeset godina. A pamtim to kao da je bilo danas. Vrući srpanj 1987. godine proveo sam u jednoj svjetskoj metropoli. A Zagreb je tih desetak dana to upravo i bio. Ja, mali provincijski mulac, po prvi put sam zapravo upoznao glavni grad. I nije mi bilo mrsko. 
Kako ja mrzim bicikliste. Posebno kad mi se namiste isprid auta i onda u okuci guzlaju polako isprid mene dvadeset na sat. Šta oni misle da ja iman vrimena i voje gledat njihova oznojena prkna? I onda još nabiju ajpodove na uši, slušaju bokte pitaj kakvu biciklističku muziku i ne čuju kolonu bosanskih kamionđija i čeških buseva kako puzi iza njih i svi redom u toj koloni im jebu majku na sve moguće načine i u svim pozama. I onda mi još moramo pazit da ih ne udremo, pa da ne slete s ceste i slome vrat. Jer na ovu vrućinu nije lako, onako iznerviran, gledat njih kako se pritiću i glume ko da su na Tour de Franceu u zadnjoj etapi, prolaze Elizejskon poljanom, a maniti Parižani navijaju i skandiraju in ime. I u tim prilaženjima ala Amstrong, Indurain ili Merckx ne shvaćaju da su najveća opasnost na cesti upravo oni, a ne neki pospani kamionđija koji će ih zakačit. A oni će vrcnit skupa sa sicon i svin žicama iz felge i zalipit se u kakvu bilu fasadu novogradnje podignute tik uz Jadransku magistralu. Biciklu dabogda vozili cili život. Na tri kola. Spuštenu. Pa rukama vrtili pedale.
