31.07.2007., utorak

British soldiers are going home

Noćas u ponoć, nakon skoro 40 godina, britanske vojne snage napuštaju Sjevernu Irsku. Britanska vojska tako pitanja civilne sigurnosti na ulicama sjevernoirskih gradova napokon prepušta lokalnoj policiji. Od sto vojnih baza koliko su ih do sada imali u Sjevernoj Irskoj, Britanci će ostati u samo njih deset. Još od krvavih nereda u Derryju (kojeg unionisti nazivaju Londonderryjem) 1969. godine poznatih kao Battle of Bogside, Britanci su u Sjevernu Irsku poslali ukupno čak 300 tisuća vojnika, a najviše ih je bilo tijekom 1972. – 27 tisuća. Upravo te 1972. godine, točnije u nedjelju 30. siječnja, se dogodio i najveći incident u povijesti ovih sukoba, poznat i kao «Krvava nedjelja», kada je 1. bataljon britanske padobranske regimente pobio četrnaest ljudi, uglavnom mlađe dobi, na mirnome prosvjedu ulicama Derryja.
Ukupan broj žrtava u sukobima u periodu od 1969. do 2005. popeo se na 3 i pol tisuće, od čega je čak 1800 civila.
Uz nebrojene tragične posljedice, ovaj sukob je imao značajan utjecaj na popularnu kulturu dvadesetog stoljeća. Vjerojatno najpoznatija pjesma iz opusa irske megagrupe U2, «Sunday Bloody Sunday» opisuje događaje iz siječnja 1972 u Derryju. Sličnu tematiku obrađivao je niz grupa među kojima i Cranberries u pjesmi «Zombie», Simple Minds u «Belfast child», Spandau Ballet u «Through the barricades», a Poguesi na albumu «If I should fall from grace with God» su pjevali o nepravedno osuđenim irskim zatvorenicima u «Streets of Sorrow/Birmingham Six». Pjesma je dugo bila zabranjena na britanskim radoi postajama zbog navodnog simpatiziranja terorista. Stih:
«May the whores of the empire lie awake in their beds
And sweat as they count out the sins on their heads
While over in Ireland eight more men lie dead
Kicked down and shot in the back of the head»
jasno ocrtava svu tragiku tadašnje situacije u Irskoj, a poglavito u njenom sjevernom dijelu.
O istom problemu nevinih ljudi osuđenih za terorizam, u dirljivoj priči o Guildfordskoj četvorci govori i film «U ime oca» režisera Jima Sheridana s Daniel Day Lewisom i briljantnim Peteom Postlethwaiteom u glavnim ulogama. Tematiku iz ovog vremena obrađuje i Neil Jordan u «Plačljivoj igri» sa Stephenom Reom i Forrestom Whittakerom, te još niz drugih režisera među kojima i Ken Loach, Terry George, te John Boorman.

Nadam se da je krvava knjiga sukoba u Irskoj ovim napokon zatvorena.

I za kraj jedna prigodna:



Shebeen - Go on home british soldiers

- 22:45 - KomentirajIsprintaj - #

29.07.2007., nedjelja

Irački heroji

Još jedanput se pokazalo da samo nogomet može ispričati najljepšu i najdramatičniju priču, te da je to jedini sport u kojem i najveći autsajderi i gubitnici nekim čudom mogu doći do samih vrhunaca. I ispisati povijest.
Baš kao i u životu.
Jedna od takvih priča je ova aktualna iračka na Azijskom nogometnom prvenstvu.
Došli su na prvenstvo unaprijed otpisani iz jedne okupirane zemlje u kojoj u obračunima političkih ekstremista, vjerskih frakcija i ostalih fanatika, dnevno ginu desetine i stotine nevinih ljudi. Auto-bombe, otmice i ubojstva svakodnevno ovu zemlju dovode na naslovnice. Ovaj put na naslovnice ih donosi herojski uspjeh njihove nogometne vrste pod vodstvom Brazilca Jorvana Vieire koji je u jednu ekipu uspio ujediniti u zemlji tragično posvađane iračke šiite, sunite i Kurde, te napraviti jedinstven sportski poduhvat.
Na turniru su nadmašili puno bogatije i uglednije zemlje poput Tajlanda, Australije, Koreje, te na kraju, u za njih mitskom finalu, i moćnu Saudijsku Arabiju golom Younisa Mahmouda.
I ovo je još jedan od razloga zašto volim ovu igru. Jedinu koja može ispisati ovakve priče. A zbog ovakvih nogometnih priča koje neumitno ulaze u legendu je i najveći Liverpoolov manager Bill Shankley izrekao onu: "Some people believe football is a matter of life and death, I am very disappointed with that attitude. I can assure you it is much, much more important than that."
Za Iračane je doista ovog puta nogomet bio igra veća od života.


- 22:20 - KomentirajIsprintaj - #

22.07.2007., nedjelja

'Siniša Šošo' zabija za pobjedu T-coma

Nova tv-reklama našeg najdražeg monopolista T-coma u njihovoj kampanji «Volim nogomet» već nekoliko dana se vrti na malim ekranima. Gledam ja jučer tu reklamu snimljenu negdje na ulicama Motovuna i među mnogim poznatim nogometnim facama (a pojavljuju se tu i Štimac, Ladić, Vugrinec, Krznar...) na tren ugledah (ili mi se bar tako učinilo) i jednu notornu i živopisnu ličnost s ruba nogometnih i ne-nogometnih terena.
Pogledajte bolje: Onaj ćelavi korpulentni lik u zelenoj majici koji jedan odbijanac na Vugrinecovu asistenciju ramenom, utrpa vrataru Štimcu kroz noge u mrežu, svojom staturom tako neodoljivo podsjeća na nogometnog menadžera Sinišu Šošu. Istog onog Šošu, sinjskog junaka, koji je, osim što je poznat kao skrbnik galofag zvijezde (ne nogometnih travnjaka, već novinskih članaka) Ante Rukavine, imao i zanimljivu kriminalnu prošlost (Sadašnjost? Budućnost?) u druženjima s klanom Petračevih i Miljenkom Žajom Krojfom, ali i jedno ubojstvo na duši zbog kojeg je u zatvoru odslužio sedam od jedanaest dosuđenih godina.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

U press materijalu T-coma navodi se «kako je osnovna poruka spota "NogomeT se voli s tribina" što je i poziv ljubiteljima nogometa da dođu na utakmice T-Com Prve HNL i navijanjem podrže svoje momčadi. Spotom se promovira izvorne vrijednosti hrvatskog sporta, potičući razvoj nogometa u Hrvatskoj, fair play igru i povratak obitelji na stadione.»
Ako ono u spotu i nije Šošo (kao što vjerojatno i nije, ali nikad se ne zna) sama činjenica da lik podsjeća na njega ili nekog drugog rabijantnog lika (pa i Štimac je u spotu, zar ne?) i ne ide baš u prilog niti T-comu, a niti HNS-u.
Kažite mi koje su to izvorne vrijednosti hrvatskog sporta, poglavito nogometa?
Odavno već HNS i nogometno-menadžerska bulimenta oko njega smrde na pokvarenu i crvljivu robu koju prosječni nogometni promatrač teško može i okusiti, a kamoli probaviti. Odavno već «Kuća nogometa» u Rusanovoj više sliči na bordel prpošnih prostitutki umjetničkih imena «Vlatka», «Zorka», «Igora», «Branka» ili pak «Zdravka» koje bi teško mogle promovirati moral, pravdu i poštenje. Ili to više nisu izvorne vrijednosti sporta?
Odavno već obitelji na Maksimir zajedno idu samo na druženje u prekrasni park ili Zoološki vrt, a na Poljud samo u šetnju mirnom «Mornarovom» lučicom.
I zato me onaj «Šošo» iz rečenog spota i ne iznenađuje. Upravo je on prava ličnost koja bi mogla promovirati one vrijednosti kojima teži ekipa iz zgrade u kojoj se do prije nekoliko godina nalazilo kinesko veleposlanstvo.
A baš im se u cijelu priču lijepo uklopio i njemački korporacijski div.



- 12:05 - KomentirajIsprintaj - #

19.07.2007., četvrtak

Kupijo i ja: Plan B

Danas mirno prije posla odem do kioska kupiti Matvejevićev «Mediteranski brevijar» (Priznajem, ubijte me: I ja knjige digod kupujem na kiosku) i na onom izložbenom udarnom mjestu gdje teta iz kioska stavlja tek izašle časopise, ugledam poznati (koliko je Borja o njemu pisao nije ni čudo da je već poznat ;) ) logotip Plana B, novog mjesečnika na našem tržištu. Naravno da sam ga odmah kupio (jer sam čovjeku tako i obećao, a ja se uvijek držim svoje riječi) i ostavio ga u autu (jer ja sam ipak običan šljaker i proleter i u ovih osam sati rada nemam vremena za čitanje, pa makar se to bio i Plan B).
Nakon osam sati kuhanja na prednjem sicu moje «srebrene strijele», i doslovno (pre)vrući Plan B najprije me iznenadio svojom debljinom. Skeptičan kakav već jesam pomislio sam: «Evo, još jedno šareno sranje puno reklama.» I par trenutaka kasnije sam pregrizao svoj pogani jezik. Na prvo listanje podsjetio me na tri nikad prežaljena magazina: Nomad, Arkzin i Godine Nove. Naravno da su Kožul i Tarabarić poveznica s Nomadom, na Arkzin su asocirala inovativna dizajnerska rješenja, a na drage Godine Nove ponegdje za moju jadnu dioptriju presitan font. Nadam se i vjerujem da Plan B ipak neće doživjeti zlosretnu sudbu nabrojenih magazina briljantne ideje koji nisu imali sreće na tržištu.
Magazin nudi nekoliko vrlo zanimljivih tema (Motovun, Cro-pop kultura, te intervju s Mimom Simić) koje još nisam do kraja proučio. (Doduše u oko mi je upala mala nelogičnost: Ubrajanje Dražena Petrovića, neprikosnovene ikone osamdesetih u pop kulturu sedamdesetih mi je priličan gaf. Tamo bi bolje pristajao jedan drugi veliki košarkaški Dražen, Dalipagić.
Ono što mi fali u Planu B je bar jedan dobar kaiš stripa, a također mi se čini da unatoč odličnom dizajnu, nisu baš puno pažnje obratili na fotografiju. I fali mi reportaža, dobra stara i danas u novinarstvu tako omalovažena, reportaža.
No, kako je ovaj nulti broj složen u ove sparne ljetne dane tek jača proba za opipavanje tržišta i za redakcijsko uigravanje, uopće ne sumnjam da će sve doći na svoje mjesto. I da će bit reportaža.
U svakom slučaju, najprije ću pomno pročitati ovaj Plan B, a tek onda se uhvatiti Matvejevića. E, kad malo bolje promislim, ovo im je jebački kompliment, nema šta...

- 23:05 - KomentirajIsprintaj - #

17.07.2007., utorak

Najdraže filmske scene (Tribute to Ante Peterlić) dio 2.

Blue velvet (Plavi baršun), 1986. r: David Lynch



Film koji uznemiruje više od Egzorcista i Omena zajedno. Briljantna ludost Hoopera i magična ljepota Rosselinijeve, te suptilni voajerizam MacLahlana, odveli su nas na mračnu stranu samo naizgled pitome i ljupke američke suburbije. Eksplozija Dennisove šizofrenije u ovoj sceni, «oplemenjena» kojekakvim kemijskim supstancama (i na filmu, ali i u Hooperovoj stvarnosti, ili bolje «stvarnosti») je naprosto neponovljiva. Možda se samo ona scena u kojoj recitira Orbisonovu «In Dreams» poremećenošću može mjeriti s ovom u kojoj «siluje» vatrenu Isabellu.

Dog Day Afternoon (Pasje popodne), 1975. r: Sindey Lumet



Priča je poznata: Al Pacino kao Sonny i Fredo (jebiga, znan da je Cazal, al on će meni uvik ostat Fredo) kao Sal upadaju u banku s namjerom pljačkanja, ali sve se okrene u napetu talačku dramu. Scena poznata kao «Attica!» ušla je među ključne scene u povijesti kinematografije. Vrlo dobro ilustrira jednostavan način kako javno mnijenje svrstati na svoju stranu. Doduše, Sonny je kasnije izgubio podršku javnosti kad se saznalo za neke njegove «mračne» strane. Ne sumnjam da bi današnji PR stručnjaci imali štošta prigovoriti Sonnyju u njegovim odnosima s javnošću.

Taxi driver (Taksist), 1976. r: Martin Scorsese


Di je Pacino tu mora bit i De Niro. I, ne ovo nije «talkin' to me» scena, ovo je krvavi obračun buntovnika s razlogom (ali i s ozbiljnom psihijatrijskom dijagnozom) s Keitelom i onim mračnim tipovima kojima je ovaj podvodio mladu i «nevinu» Fostericu. Ovo je njegov obračun s njima kakav bi vjerojatno poduzeo i Krleža da je manje mrčio kartu, a više se družio s gospodom Colt, Smith and Wesson. I da je imao muda i bar malo naznaka PTSP-a. Ovo je obračun u kojem nema pobjednika, ali je poraženih mnogo. Ovo je obračun koji se nastavlja, bez ikakvih izgleda da će se ikada okončati. Pogledajte današnju crnu kroniku. Ili sutrašnju.

Four rooms (Četiri sobe), 1995. r: Anders, Rockwell, Rodriguez, Tarantino



Najlakše bi bilo ovu scenu opisati u dvije riječi: Pijana posla. Bolesna oklada koja uključuje jedan Chevy Chevell, jedan mali prst, jedan Zippo, mesarsku sataru i 1000 dolara. Deset minuta objašnjavanja i nagovaranja, pijanog Tarantinovog frfljanja i Willisovog preseravanja, a onda Roth hladnokrvno okine prst crncu, uzme lovu, namjesti leptir-mašnu i išeta iz kraljevskog apartmana. Briljantno.

The French Connection (Francuska veza), 1971. r: William Friedkin



Iako se svi zaklinju u Stevea McQueena i njegovo nijemo prašenje Mustanga ulicama San Francisca, moja omiljena filmska jurnjava upravo je ova Hackmanova iz «Francuske veze». Iako sam se dvoumio između njega i Cainea iz «Posla u Italiji», u svakom slučaju biram Genea. I to zato jer se on ovdje ponaša upravo onako kako bi se ponašao bilo tko od nas u takvoj situaciji. On urla, viče i manijakalno rukama steže volan, a nakon slaloma ispod željezničkog mosta njegovu automobilu prijeko je potreban dobar autolimar. I zato mi je ova luzerska jurnjava puno draža od hladnokrvne McQueenove ili šminkerske Caineove.

- 08:18 - KomentirajIsprintaj - #

15.07.2007., nedjelja

Najdraže filmske scene (Tribute to Ante Peterlić) dio 1.

Ovaj post nastao je inspiriran onim što na svome blogu piše Ire u seriji postova pod naslovom «Nezaboravni filmski trenuci» gdje pedantno abecednim redom rasčlanjuje najdraže joj filmove. Osim te direktne inspiracije, ovaj post je posvećen prekjučer preminulom prof. dr. Anti Peterliću, hrvatskom filmologu i briljantnom predavaču kojeg sam svojedobno imao sreću uživo slušati na nekoliko predavanja u zagrebačkoj Kinoteci. TV emisije poput «3-2-1 kreni» i «Što je film», koje su me uputile u tajne sedme umjetnosti, a čiji je autor bio upravo Peterlić, da i ne spominjem.
Dakle, dok nam je Ire naširoko i precizno predočila svoj filmski odabir, ja ću se ograničiti samo na filmske scene (i to samo one koje sam uspio pronaći na Yutube-u, jer, nećete vjerovati, scena iz filmova poput «Kapetana Mikule maloga», «H-8» ili «Sutjeske» tamo nema) koje su mi se urezale u (filmsko) sjećanje. Ovdje nisu nužno scene iz meni najdražih filmova, ali na jedan način ipak ocrtavaju moj filmski ukus.
Da ne zagušim blog Youtube filmićima, ali i zbog dužine, ovaj post ću podjeliti u dva djela.
Napomena: scene nisu poredane nikakvim smislenim ili vrijednosnim redom, jednostavno zato jer mi se nije dalo rangirati ih.

Smoke (Dim), 1995. r: Wayne Wang



Film koji pušačima ne preporućujem gledati u kino dvoranama u kojima je zabranjeno pušenje završava najtoplijom božićnom pričom snimanoj u crno-bijeloj tehnici još tamo od Caprina «Prekrasnog života». Harvey Keitel jednoj crnoj slijepoj starici uljepšava Božić, nakratko joj glumi unuka, ali i krade jednu foto kameru (Canon AE-1) praćen hrapavim baritonom stare pijanice Toma Waitsa u pjesmi «Innocent when you dreams». Stoga ovu scenu smatram i jednim od ponajbolje snimljenih glazbenih spotova.

Mad Max – The Road Warior (Drumski ratnik), 1981. r: George Miller



Iako mnogi prvi dio trilogije o Maxu Rockatanskom smatraju najboljom karikom serijala, mene se najviše dojmio drugi dio poznatiji kao «Drumski ratnik» u kojem se specifična stripovska poetika isprepleće s uvijek intrigantnom postapokaliptičnom tematikom. Ova scena u kojoj se predstavlja notorni Lord Humungus kao «Ajatolah of Rock'n'roller» dolazi iz integralne verzije filma. Ovdje će te dakle vidjeti i kako onaj cvikeraš ostaje bez prstiju pri pokušaju hvatanja bumeranga. Taj kadar u verziji filma koju je HTV zadnja dva puta emitirao, ne postoji. Uživajte u ćevapima.

Amarcord, 1973. r: Federico Fellini



Naizgled mirni obiteljski ručak u ovom Fellinijevom remek djelu, pretvorio se u pravu mediteransku eksploziju temperamenta, vike i svađe. Neobuzdani pater familias, majka koja obitelji prijeti strihininom u juhi, seksom i prdenjem opsjednuti djed, raskošna kućna pomoćnica, lijeni ujak jebivjetar i dvojica nestašnih sinova tvore tvrdu jezgru ovog svevremenskog filma kojim je Fellini vješto kombinirajući plać i smijeh, tugu i veselje vjerno ocrtao rodni Rimini između dva svjetska rata. Dojam upotpunjuje i briljantna glazba Nina Rote.

Land and freedom (Zemlja i sloboda), 1995. r: Ken Loach



Ovaj film sam prvi put gledao u splitskom kinu Karaman, a u dvorani je sa mnom bilo još samo četvero ljudi: dvije smišne splitske pankerice, novinar i delegat FIBE Milorad Bibić Mosor, te književnik i književni teoretičar, akademik Tonko Maroević. Ne moram vam ni opisivati kakav je osjećaj bio sredinom devedesetih na velikom platnu gledati kako pripadnici interbrigada na španjolskom pjevaju «Internacionalu». Ne mogu se zakleti, ali čini mi se da se Mosor bio digao na noge tijekom ove scene. Ili je on samo visok čovik, pa mi se učinilo da stoji iako je sidio.

Night on earth (Noć na zemlji), 1991. r: Jim Jarmush



Scena u kojoj se nenadmašni Benigni vozeći taxi ulicama Rima ispovjeda nekom nesretnom svećeniku o svojim seksualnim grijesima, avanturama s tikvom i ovcom Lolom jedan je od najurnebesnijih djelova ovog zabavnog filma u kojem nas nadahnuti Jarmush vodi kroz pet gradova u samo jednoj noći i opisuje tragikomične dogodovštine tamošnjih taksista. Ugodna vožnja.

... Nastavlja se ...

- 20:30 - KomentirajIsprintaj - #

08.07.2007., nedjelja

Zagreb i ja

Ne mogu vjerovati da je prošlo punih dvadeset godina. A pamtim to kao da je bilo danas. Vrući srpanj 1987. godine proveo sam u jednoj svjetskoj metropoli. A Zagreb je tih desetak dana to upravo i bio. Ja, mali provincijski mulac, po prvi put sam zapravo upoznao glavni grad. I nije mi bilo mrsko.
Plavi tramvaji, Cibonina staklena tuba, zgrada Ljubljanske banke, Trg Republike (kojeg su pravi Purgeri uvijek zvali Jelačić plac) s hotelom Dubrovnik, tek otkopanim Manduševcom prepunim novca i nebrojenim neonskim reklamama od kojih mi je zauvijek ostala pred očima ona «Dalmatinka Sinj» (više iz nekih sentimentalnih razloga) dolje prema Jurišićevoj, katedrala i mistični Gornji grad, Kazališni trg na kojem sam želio sjediti satima pokraj Zdenca i gledati one zgrade (naravno bez Ferimporta), prljava voda Bundeka kao zamjena za Jadran, paklenski vruć asfalt Novog Zagreba i plavo nebo iznad Trnskog... Ne možete ni zamisliti kako je onaj dalmatinski mulac bio impresioniran.
Ne baš toliko da se zaljubi u grad i zaželi živjeti tu kao što mnogi iz ove naše provincije naprave (samo je pitanje vole li ga uistinu?), ali simpatija je bila očevidna.
Da se razumjemo: kao okorjelom Hajdukovcu u trećem koljenu, klub iz Maksimira (ma kako se on zvao) nikad nije mi bio drag. Čak, štoviše, bilo je tu više, zašto lagati, osjećaja neke iracionalne blesave mržnje, teško objašnjive, a opet jasne i razumljive samo onim pravim nogometnim navijačima. Ali, sam grad Zagreb je bio nešto posve drugo.
Nekoliko godina iza tog srpnja 1987. proveo sam pod Sljemenom nešto duži vremenski period koji smatram za jedan od najljepših u životu, a simpatije mene i Zagreba produbile su se. No, srce je ipak kucalo za Dalmaciju. No to je neka druga priča.
Vratimo se 1987.-oj. Oni koji su znali razliku Zagreba prije, za vrijeme i iza Univerzijade, pričali su da je grad tada živio punim plućima i bio pun muvinga. Iz moje perspektive tom gradu i nije trebala Univerzijada za taj muving. Meni je muving bilo i samo hodanje po savskom nasipu i smrad s Jakuševca, meni je muving bilo i čekanje u redu s rodicom za sladoled u Ledo centru ili u slastičarnici Vincek u Ilici, meni je muving bio i posjet tržnici na Trešnjevci s tetom ili kupovina brokava u nekoj željezariji na Črnomercu s barbom. Pa čak i kupovina mog prvog kompjutera bio mi je neviđeni muving.
Jednu stvar iz tog razdoblja vjerojatno nikad neću prežaliti: Bilo je finale košarkaškog turnira, ja i barba ispred Cibonine dvorane stojimo bez karata nadajući se da će odnekud ipak iskrsnuti netko tko će nas pustiti unutra. I iskrsnulo je i to u liku redara koji se smilovao molbama mog barbe, ali pod uvjetom da samo ja mogu ući. Meni se bez tetka i nije išlo unutra, a i to je bila «samo» obična košarka, a ne, recimo, nogomet.
A falio sam, puno sam falio jer se unutar dvorane reprezentacija Jugoslavije sa svevremenskim Draženom, bratom mu Acom, Divcem, Vrankovićem, Grbovićem, Cvjetičaninom, Arapovićem i ostalima lako obračunala s američkim sveučilištarcima.
Lipo je bilo prisjetiti se tog srpnja 1987. I Zagreba.

Za one koji žele znati više: Dobar članak o Univerzijadi imate u Jutarnjem.

Par karata s Univerzijade iz moje arhive:
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Odbojka: Sudan - Turska (žene) Dvorana Krešo Rakić Trnsko

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Nogomet: Nizozemska pregažena 7:0 od komunističke Koreje

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Nogomet finale: SSSR sačinjen od Dinama iz Minska ponizio kapitalističku Koreju

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Atletika: Maksimirom su harali Slobodanka Čolović i Slobodan Popović, a kažu da je tamo bio i Mike Powell, kasniji svjetski rekorder u skoku udalj. Ja ga nisam vidio. Bar ga se ne sjećam.
- 20:10 - KomentirajIsprintaj - #

04.07.2007., srijeda

Jedan antibiciklistički

Kako ja mrzim bicikliste. Posebno kad mi se namiste isprid auta i onda u okuci guzlaju polako isprid mene dvadeset na sat. Šta oni misle da ja iman vrimena i voje gledat njihova oznojena prkna? I onda još nabiju ajpodove na uši, slušaju bokte pitaj kakvu biciklističku muziku i ne čuju kolonu bosanskih kamionđija i čeških buseva kako puzi iza njih i svi redom u toj koloni im jebu majku na sve moguće načine i u svim pozama. I onda mi još moramo pazit da ih ne udremo, pa da ne slete s ceste i slome vrat. Jer na ovu vrućinu nije lako, onako iznerviran, gledat njih kako se pritiću i glume ko da su na Tour de Franceu u zadnjoj etapi, prolaze Elizejskon poljanom, a maniti Parižani navijaju i skandiraju in ime. I u tim prilaženjima ala Amstrong, Indurain ili Merckx ne shvaćaju da su najveća opasnost na cesti upravo oni, a ne neki pospani kamionđija koji će ih zakačit. A oni će vrcnit skupa sa sicon i svin žicama iz felge i zalipit se u kakvu bilu fasadu novogradnje podignute tik uz Jadransku magistralu. Biciklu dabogda vozili cili život. Na tri kola. Spuštenu. Pa rukama vrtili pedale.
Jebala vas Trijumfalna vrata.
A biciklisti na cestama nemaju ni osiguranje, nit plaćaju cestarine, a još plus svaka budala s malo osjećaja za ravnotežu u malome mozgu može vozit biciklu bez ikakvih položenih testova i ispita (Ima budala i među vozačima auta, ne kažem ja, ali bar sve te budale imaju položeno i legalno-pravno voze. Uglavnom.)
Još su mi biciklisti počeli i neke kacige nosit, ma zamisli ti to. Šta će ih kaciga spasit kad mi opizde glavon u zadnja vrata. Samo će mi još veću štetu na limariji napravit. Dabogda dopingirani vozili Giro di Italia.
A još više volin kad ugledni likari, advokati, zubari ili državni činovnici kupe dici bicikle pa ih puste vanka da divijaju po kvartu i pripadajućim parkiralištima, a oni doma mišaju jaja. Pa se dica trkaju i vataju oko auta, i bože moj, dikod zaparaju koji retrovizor ili ulupe vrata. I kad malome opizdiš plesku možeš najebat zbog nasilja nad maloljetnicima. A tata i dalje kod kuće miša jaja. I živo mu se jebe za štetu koju mu je dragi sin napravija. A do koju godinu će mu kupit skuter, pa Yamahu. Pa će mali još bolje lomit ćoše. I ruke. I noge. I vrat.
Zato bicikle u rezervate, odnosno u njihove žute trake. Pa nek se tamo pritiću koliko ih volja. Jebali ih frajlafi.

- 19:10 - KomentirajIsprintaj - #