Marketing
Zagreb i ja
Ne mogu vjerovati da je prošlo punih dvadeset godina. A pamtim to kao da je bilo danas. Vrući srpanj 1987. godine proveo sam u jednoj svjetskoj metropoli. A Zagreb je tih desetak dana to upravo i bio. Ja, mali provincijski mulac, po prvi put sam zapravo upoznao glavni grad. I nije mi bilo mrsko.
Plavi tramvaji, Cibonina staklena tuba, zgrada Ljubljanske banke, Trg Republike (kojeg su pravi Purgeri uvijek zvali Jelačić plac) s hotelom Dubrovnik, tek otkopanim Manduševcom prepunim novca i nebrojenim neonskim reklamama od kojih mi je zauvijek ostala pred očima ona «Dalmatinka Sinj» (više iz nekih sentimentalnih razloga) dolje prema Jurišićevoj, katedrala i mistični Gornji grad, Kazališni trg na kojem sam želio sjediti satima pokraj Zdenca i gledati one zgrade (naravno bez Ferimporta), prljava voda Bundeka kao zamjena za Jadran, paklenski vruć asfalt Novog Zagreba i plavo nebo iznad Trnskog... Ne možete ni zamisliti kako je onaj dalmatinski mulac bio impresioniran.
Ne baš toliko da se zaljubi u grad i zaželi živjeti tu kao što mnogi iz ove naše provincije naprave (samo je pitanje vole li ga uistinu?), ali simpatija je bila očevidna.
Da se razumjemo: kao okorjelom Hajdukovcu u trećem koljenu, klub iz Maksimira (ma kako se on zvao) nikad nije mi bio drag. Čak, štoviše, bilo je tu više, zašto lagati, osjećaja neke iracionalne blesave mržnje, teško objašnjive, a opet jasne i razumljive samo onim pravim nogometnim navijačima. Ali, sam grad Zagreb je bio nešto posve drugo.
Nekoliko godina iza tog srpnja 1987. proveo sam pod Sljemenom nešto duži vremenski period koji smatram za jedan od najljepših u životu, a simpatije mene i Zagreba produbile su se. No, srce je ipak kucalo za Dalmaciju. No to je neka druga priča.
Vratimo se 1987.-oj. Oni koji su znali razliku Zagreba prije, za vrijeme i iza Univerzijade, pričali su da je grad tada živio punim plućima i bio pun muvinga. Iz moje perspektive tom gradu i nije trebala Univerzijada za taj muving. Meni je muving bilo i samo hodanje po savskom nasipu i smrad s Jakuševca, meni je muving bilo i čekanje u redu s rodicom za sladoled u Ledo centru ili u slastičarnici Vincek u Ilici, meni je muving bio i posjet tržnici na Trešnjevci s tetom ili kupovina brokava u nekoj željezariji na Črnomercu s barbom. Pa čak i kupovina mog prvog kompjutera bio mi je neviđeni muving.
Jednu stvar iz tog razdoblja vjerojatno nikad neću prežaliti: Bilo je finale košarkaškog turnira, ja i barba ispred Cibonine dvorane stojimo bez karata nadajući se da će odnekud ipak iskrsnuti netko tko će nas pustiti unutra. I iskrsnulo je i to u liku redara koji se smilovao molbama mog barbe, ali pod uvjetom da samo ja mogu ući. Meni se bez tetka i nije išlo unutra, a i to je bila «samo» obična košarka, a ne, recimo, nogomet.
A falio sam, puno sam falio jer se unutar dvorane reprezentacija Jugoslavije sa svevremenskim Draženom, bratom mu Acom, Divcem, Vrankovićem, Grbovićem, Cvjetičaninom, Arapovićem i ostalima lako obračunala s američkim sveučilištarcima.
Lipo je bilo prisjetiti se tog srpnja 1987. I Zagreba.
Za one koji žele znati više: Dobar članak o Univerzijadi imate u Jutarnjem.
Par karata s Univerzijade iz moje arhive:
Odbojka: Sudan - Turska (žene) Dvorana Krešo Rakić Trnsko
Nogomet: Nizozemska pregažena 7:0 od komunističke Koreje
Nogomet finale: SSSR sačinjen od Dinama iz Minska ponizio kapitalističku Koreju
Atletika: Maksimirom su harali Slobodanka Čolović i Slobodan Popović, a kažu da je tamo bio i Mike Powell, kasniji svjetski rekorder u skoku udalj. Ja ga nisam vidio. Bar ga se ne sjećam.
Post je objavljen 08.07.2007. u 20:10 sati.