27.06.2007., srijeda

Mi kopamo kanal, kanal kopa nas

Ne prođe mi ni dan, a da me količina gluposti u ovoj našoj maloj državici svaki put iznova ne zaprepasti. Naši su se mudri neimari poznatiji pod nazivom građevinska mafija (koje, pak, novinari odmilja zovu «građevinskim lobijima») ovog puta domislili kako spojiti ugodno s korisnim. Naime, «Slobodna» danas na naslovnici ekskluzivno donosi vijest o pomno planiranom projektu po kojem će se početi kopati Paški kanal koji bi nautičarima i jahtašima znatno skratio plovni put od Zadra do grada Paga.
Zaista je kriminalno i neoprostivo dopustiti da jedan Abramovič, Beneton, Kerum ili Allen svojim stometarskim jahtama KRUŽE (nije li upravo bit krstarenja, kruženje?) oko Paga, te nezgrapne, ružne, kamene gromade koja im se baš tamo ispriječila na njihovom ugodnom i lagodnom krstarenju. I zato, drugovi, maškline i lopate u ruke i počnimo kopati velebni kanal. Omladinska radna akcija «Pag 2007.» može početi.
A baš zamišljam druga Romana kako za timunom svoje bele lađe ponosan prolazi kroz novoprokopani kanal, a razdragana školska djeca posiplju mu provu cvijećem s paških livada gdje su sve do jučer bezbrižno trčkarala sa sise grubo otrgnuta i na kolac nabijena paška janjad. A volšebni Roman, s čačkalicom i zadahom mlade kapule među zubima, s komandnog mosta ležerno odmahuje okupljenima, dok drugom rukom uz sebe steže bujnu plavušu u bikiniju.
Veličanstvenost cijelog događaja svojim glazbenim potpurijem upotpunjava klapa iz obližnjeg Kolana (rodnog mjesta paškog sira i Alojzija Šuprahe) koja šotovoće uz pratnju balalajke pjeva onaj stari evergreen: «Pučina plava, oblak nebo krije, a prova naša reže tamni val... Mornari, hrabri ko legende glas...» ili pak: «Tamo na vostoku gdje sunce se rađa pjevaju mornari s Romanovih lađa...»
A nakon što se probije njuf Pagu gdje bi se kanalom stvorila dva otoka, šteta bi bila na tome stati. Evo, ne bi bilo loše prokopati još jedan pomorski kanal i to na potezu Mali Ston – Ston, te spojiti Malostonski zaljev i Stonski kanal i tako oživotvoriti davnu ambiciju Pelješana da napokon i oni postanu otok i tako budu u mogućnosti dobijati državne novčane potpore za područja od posebne državne skrbi baš kao i Višani ili Korčulani.
A kad iskopaju onaj živi kamen s Paga to bi trebalo negdje potrošiti i nasuti. Predlažem da se to iskoristi za kapitalni projekt nasipanja Kornata. Opće je poznato da zloglasne korantske vale već godinama prijete naivnim jahtašima koji se olako gube po tamošnjem akvatoriju, a opasni grebeni prijete da unište pomno nanošeni intonik na trupovima jahti. Stoga bi nasipanje cijelog kornatskog arhipelaga, te stvaranje jednog velikog otoka značajno pridonjelo sigurnosti naših dragih debeloguzih turista. Takva velika površina koja bi se nasipanjem dobila otvorila bi nove mogućnosti privatnim inicijativama: u prvom redu prišlo bi se izgradnji golferskih i polo terena o kojima tamošnji živalj sniva već stoljećima.
- 21:07 - Komentiraj • Isprintaj - #

20.06.2007., srijeda

San ljetnih noći

Jebate, kako čoviku malo triba da bude sritan. Evo vam dva primjera iz osobnog iskustva.
Priča 1: Nema ni par dana kako sam kod barba Ribafisha komentira kako bi izgledao moj dnevni reprizni tv program snova. I puf: danas ležerno zavaljen gledam državnu televiziju i ugledam najavu za kultno Smojino «Velo misto». Jel' to onaj Ribafish u stvari zlatna ribica pa ispunjava želje? Di su mi onda one druge dvi? (Čekan Planetu majmuna i Zalepugina...) Jel' to neki htv-utjecajan lik čita tamo komentare i kaže: «Vidiš, u pravu je ovi Nesvrstani, davno već nismo reprizirali Smojin evergreen i mogli bi ga malo zavrtit opet ovo lito.» I taj lik zovne (btw. danas smjenjenu) Nemčićku i kaže: Slušaj mala Dubrovčanko s kratkon koson i crvenin očaliman! Prije nego te odnese đava s dalekovidnice imaš ovome tipu pustit «Velo misto»! Jes' čula?»
I nek su DVD-ovi «Velog mista» u kući, i nek sam svaku epizodu serije pogleda brat-bratu 30-ak puta, opet ću subotama navečer ovo vrilo lito zasist u fotelju, gledat i uživat. Jer Smoje je opet u gradu.
Priča 2: Uleti mi nikidan prijatelj na posa i onako s vrata pita: Ej druže, oćemo na Ramba?
- Kakve ti to mene pizdarije pitaš? – ushićeno odgovaram kad sam saznao veselu vijest da nam Svjetski Mega Car dolazi u pohode - Ako triba idemo i u Bar, a di nećemo na Gripe!
Nek se lani na istome mistu pila vrila piva (a dobro se zna da nema ništa gore od ladne žene i vrile pive, a ništa bolje od obrnuto), nek smo isto ka par godina prije u kinu Bačvice gucali gadnu litnju prašinu, il opet prije toga po kojekakvin klubovima-saunama uživali na +45 stupnjeva gospodina Celzijusa, doživljaj uživo gledanja i slušanja bokeljskog mornara šjor Antonija je nešto neponovljivo. I to se ne propušta. Jer Rambo je opet u gradu.
- 20:55 - Komentiraj • Isprintaj - #

14.06.2007., četvrtak

Smrt fašizmu, Feral narodu!

Nakon pustih godina izlaženja, Feral danas nije došao na kioske. Ivančića, Lucića, Dežulovića i ostalu ekipu sa splitske adrese Bačvice 10 pratim zaista već dugo, i ako se zaista ugasi Feral, osjećat ću se kao da mi je otišao netko od mojih najbližih. Najvećeg hrvatskog kolumnistu Robija K. čitam ih još od onog vremena kad sam i sam išao u III. a. razred. Studio LUDEŽ otkrio sam nešto kasnije u legendarnoj Studentskoj Iskri iz koje je izašla cijela plejada vrhunskih splitskih novinara. Zakačio sam se za njihov humor i satiru u kojoj im zaista ništa nije bilo sveto: sprdali su se oni u ta mračna crvena vremena i s Mamulom i Špiljakom i Miloševićem i Kertešom i Stambolićem i Markovićem i Lončarom i Tupurkovskim i Stanovnikom i Kaćušom Jašari. Nisu ni Armiji, a ni Centralnom komitetu ostajali dužni. Ujedinjeni u VIVA LUDEŽ pod okriljem Nedjeljne Dalmacije u Feralu postali su još jači. I još urnebesniji.
Kad su prešli u Slobodnu Dalmaciju u studenom 1990. s nestrpljenjem sam iščekivao svaku srijedu kako bi iz sredine novine izvadio legendarni podlistak i s pažnjom pročitao svaki redak. Feral mi je i u tim olovnim vremenima navlačio osmjeh na lice. Kutlizacijom Slobodne, Feral odlazi najprije u ilegalu, da bi nakon nekoliko mjeseci, tamo negdje 1993., ponovno zasvitlio kao najjača zvizda u našem medijskom prostoru.
A ta zvizda je itekako sjala. I pokazala i drugu stranu satire. Onu gorku. Prvi su razotkrili privatizacijske mućke, prvi su uvidjeli da je rat i s naše strane imao tamnih mrlja, prvi su se u lice smijali autokratu s Pantovčaka i ulizivačkoj mafijaško-emigrantsko-udbaškoj kliki oko njega.
Odlaskom «krivoustog» i Feralu otupljuje oštrica, odlaze im neka od najjačih pera, ali Feral i dalje ostaje vjeran sebi i pod parolom «Nikad robom!» nastavlja borbu s vjetrenjačama za neku bolju Hrvatsku u kojoj nema tabu tema. Pa tako i onih koje se ne bi svidjele njegovom veličanstvu oglašivaču.
Bez jeftinog žutila i površnih ekskluziva, bez instant-zvjezdanih tračeva i redkarpentijaških našminkanih vodvilja, ali i bez reklama, Feral se nije mogao othrvati najezdi šarenih novinskih magazina na bojištu zvanom tržište.
Nažalost, postali smo nacija koja samo gleda slike. A Feral je trebalo čitati.

Hvala ima za one mračne godine kada je u mraku svitlija samo Feral. I niko više.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 19:45 - Komentiraj • Isprintaj - #

08.06.2007., petak

Dalmatino, reklamama pritrujena

Proteklih tjedana B.a.b.e., D.i.d.e. i ostale udruge za zaštitu koječega i kojekoga ugroženoga, bile su digle kuku i motiku zbog jedne, po njima, skandalozne reklame u kojoj muž pijančina ne primjećuje promjenu frizure svoje naprlitane gospođe supruge, već uočava promjenu ambalaže njegovog omiljenog ljekovito-prehrambenog napitka. Raspisale su se sve novine o tome i na kraju je sve rezultiralo povlačenjem reklame s malih ekrana.
Sve sam ja to podnosio hrabro i postojano kano klisurina, sve dok me početkom ovog mjeseca nisu s ekrana zapljusnule reklame u kojima su glavni likovi Šime, Roko, Mare i opet Šime. Najme kaj: obično pred sezonu godišnjih odmora naše velike korporacije sjete se da u ovoj državi postoji i jedna egzotična južna pokrajina koju naseljavaju simpatični, pomalo priglupi i prilično lijeni stanovnici koje ćete prepoznati po preplanulom tenu, mornarskim majicama, usporenom hodu i govoru, te tradicionalnim sunčanim naočalima nataknutima na glavi. Ti šarmeri bez pokrića do sada su se pokazali odlični u promidžbi svih mogućih artikala, pa su ih propagandisti odlučili upotrebiti u ovim novim kampanjama.
Najprije se pojavio Šime. Bolje rečeno: Vratija se. I to ravno u reklamu za riblje konzerve pod motom «Iz srca mora» kao da se sardine inače mogu motikama iskopavati iz zemlje ili pak zrakom hvatati mrežama za leptire. Elem, u slavu tog Šime, navodno ribara, koji se eto vratio u rodno mjesto s punim kašetama ribe, cijelo to mjesto, i staro i mlado, i muško i žensko, izašlo je na ponistre i balkone i zapjevalo njemu u čast. Kad bi se svaki povratak ribara u našim mistima ovako slavio, ne bi mi ništa drugo radili nego pivali (a to je ionako još jedna predrasuda o stanovnicima ove naše južne pokrajine).
Kako se zna da je ribarenje jedan od najtežih poslova, stanoviti Roko iz reklame T-coma odlučio (nakon što je svu djedovinu rasprodao bogatim strancima, a novac dobiven tako potrošio na žene, drogu i alkohol, a ostatak rasprčkao) na nešto lakši način domoći se novca. On je, naime, postao vodič stranim turistima na brodskim krstarenjima po jadranskom arhipelagu. Naravno, jednostavan i ne baš bistar, Roko teško razlikuje Španjolce i Portugalce, ali jasno i bez greške uočava Šveđanke (ko bi mu zamjerio?). Iako radi kao vodič, ne barata svjetskim jezicima, ali tu u igru upada Mare koja mu pomaže preko najnovije t-comove usluge «ureda za van».
Priča se dalje nastavlja u reklami za ledeni čaj Nestea, na pustom otoku, gdje neimenovana ljepotica iz sjevernih krajeva maltretira (možda istog onog Evinog?) Šimu, galeba iz južnih krajeva, nerazumnim i besmislenim zahtjevima sve dok joj ovaj (naravno poslovično izvaljen u plićaku) ne ponudi ljekoviti napitak (koji ovaj put nije pivo). Kraj priče, koji nije za one mlađe od 18 godina, nažalost nismo vidjeli.
I tako se tu niže stereotip na stereotip, uvreda na uvredu, predrasuda na predrasudu. I nitko da glas svoj podigne protiv ovakvog predstavljanja ugroženog južnjačkog življa. Nema B.a.b.a., nema Državnog odvjetništva, nema HHO-a...

Na sreću, da nam podigne moral, tu je reklama za Prima pivo, najnoviji hercegovački (a čiji bi bio) lager ugledne Grudske pivovare s tradicijom dugom osam godina. Tvrtka je osnovana, naime, 1999. godine i njihovo pivo vjerojatno do sada niste imali priliku kušati. Ali poslije ove reklame ne sumnjam da hoćete. Jer to pivo preporučuje jedna i jedinstvena Nikolina Pišek koja bolje od Pamele trči jednom bračkom plažom i spašava nepoznatog ćelavog i drobastog sretnika. Hercegovci definitivno znaju kako se reklamira pivo. A ne ona priseravanja Ožujskog sa zakonima, uvrijeđenim ženicama i navijačkim skandiranjima, Karlovačkog sa «trovremenski taft» stilom ili Panom i njihovim roštiljadama. Guzice i sise: to prodaje pivo. Živila Hercegovina!
- 21:47 - Komentiraj • Isprintaj - #

01.06.2007., petak

Wc školjko čudna spravo, pozdravljam te zdravo, zdravo

Znam da ljudi pišu svakakve pizdarije (zoran primjer je, evo, pred vama) i da papir trpi svašta (blog još više). A i da će ljudi dat za svašta pare i to sam znao, pa opet se nisam mogao načudit kad sam danas na radiju čuo reklamu za magazin pod imenom «Moja kupaonica». Bilo je to za mene veliko iznenađenje, moram priznat. Na njihovim web stranicama pročačkao sam malo teme zadnjeg broja i pronašao poprilično «zanimljivog» štiva: reportaža iz luksuznog londonskog javnog zahoda, recenzije hotelskih kupaonica, savjeti majstora kako popraviti tuš, najnoviji trendovi u proizvodnji vodokotlića i tako redom, sve teme fascinantnija do fascinantnije...
Mislim se, pa svaka čast ekipi koja radi ovaj magazin ako uspjevaju živjeti od njegovog izdavanja. Stvarno nisam mogao ni zamisliti da postoji publika koja bi čitala polemike o prednostima klinkerica nad keramičkim pločicama, eseje o tehnološkom trijumfu plastičnih vodoinstalacija nad olovnima, ili traktate o usavršavanju udobnosti wc školjki kroz stoljeća.
Već zamišljam i hardcore podlistak ovog magazina u kojem bi, recimo, čitali o sočnim grafitima u javnim wc-ima, malim tajnama velikih majstora pišanja s podnaslovom «Otkrivamo: Kako precizno pogoditi školjku», zatim «Psiho test: Spoznajte sebe kroz wc papir koji upotrebljavate - Zewa za melankolike, a Paloma za flegmatike», «Mitovi i legende: Prde li žene?», «Bide: Između nauke i praznovjerja», «Tisuću godina sukoba: Daska – dignuta ili spuštena?».
Pa glamurozne reportaže iz wc-a poznatih: «Britney Spears: Ovdje sam najljepše rigala», «Alka Vuca: Zašto volim srati», «Toni Cetinski: Mojih 10 najdražih proljeva», «Ekskluzivno: Vladimir Šeks nas vodi kroz saborske sraone», «Rekonstrukcija: Kako je otišao Kralj – Elvisovo zadnje sranje». Pa turistički putopisi: «Underground: Vodič kroz top mjesta za izlaske u zagrebačkoj kanalizaciji», «Egzotika: Posljednji splitski čučavci», «Čudni među nama: Paranoičan strah od pisoara», «Feljton: Vrčine poznatih kroz stoljeća»...
Tema ima ko u priči. A i čudnih ljudskih opsesija.
Još kad se prisjetim da je svojedobno na našoj medijskoj sceni (doduše kratko) egzistirao i magazin o sprovodima. Šta je tek tu bilo zanimljivih članaka... Uostalom, automobili, kompjuteri, mobiteli, wc-i, vjenčanja, sprovodi, odjeća, kozmetika, piće, hrana, sranja – ima li uopće bitne razlike?
- 20:51 - Komentiraj • Isprintaj - #