Na valu ove predmundijalske euforije (manje je od 16 sati do početka), palo mi je na pamet da bi se mogla napravit lipa reprezentacija nogometnih osobenjaka koji su na sebi svojstven način harali i «haračili» zelenim nogometnim terenima. Jučer je novinar Trumbić u Slobodnoj napravija sličnu kompilaciju, ali se orijentira samo na one koji su nastupali na svjetskim prvenstvima. Ja sam svoje izabranike zahvatija puno šire, a pokuša sam ih uklopit u jednu pravu momčad u sistemu 4-3-1-2.
Pa evo mojih «Jedanaest ludih»:
1. José René Higuita Zapata, golman. Ricasti brkati Kolumbijac izborija se za misto na vratima u konkurenciji takvih latinskoameričkih luđaka kakvi su Paragvajac Chilavert i Meksikanac Campos (koji su doduše kao vratari zabili više golova od Renea iako je i on upisa 3 pogotka u 69 utakmica za svoju zemlju). Osta je zapamćen ne samo po svojin obranama «škorpionovim stilom» kada balun u skoku brani petama podignutin iznad glave (ovo je malo zajebano za objasnit, najbolje je pogledat) nego i po umješanosti u obračune najmoćnijih kolumbijskih kokainskih kartela, onoga Escobarovoga i Molininoga. Proveja je 7 miseci u zatvoru, ali je na kraju proša lišo. Kasnije je pa na jednome doping testu na kokain, a ne triba napominjat da je jedan od najboljih Maradoninih prijatelja. Posljednjih godina se podvrga pustin plastičnim operacijama i to uživo u nekom tv reality showu.
2. Nikica Cukrov, desni bek. Oko ovoga san se najviše mislija. Od pustih ludih svjetskih desnih bekova koje san tražija po memoriji, totalno mi je promaka Cukrov (Cuker, Cuker!!! – vika je Delić kad je Nikica zabija Bordeauxu jednu nezaboravnu bombu u pobjedi od 4:1 u Kupu Uefa na Poljudu). Smatramo se ludon nacijon, a vjerojatno najluđi grad, u izuzetno jakoj konkurenciji, je Šibenik. Od tamo je doša Cukrov i tiho uša u legendu kao igrač, a kasnije i kao trener u matičnom Šibeniku plašija je protivničke igrače svojom indijanskon frizuron, borbenošću, a prije svega stavom. Isključivo po njemu pamtim moj prvi odlazak na Poljud daleke 1983. kad je Hajduk odigra dosadnih 0:0 protiv Zvezde, a Cukrov je u jednome duelu skupija i Šestića i Elznera, a onda još i napa suca kad mu je tija dat drugi žuti karton. Sudac se naravno nije usudija to napravit. Igra je još Cukrov i u Rijeci (osvojija dva Kupa) i u francuskom Toulonu. Među prvima se javlja u Gardu 91., a kasnije nije preza progovorit protiv šibenskih i državnih političkih struktura kada su pokušavali Šibenika turnit nazad u 2. ligu. Kasnije se ovi buntovnik malo štufa, a danas ga se može vidit u podmorju šibenskoga akvatorija di puškon tuče ribu.
3. Stuart Pearce, na livome beku je engleski reprezentativac, član Coventryja, Nottingham Foresta, West Hama i Newcastlea, poznat po nadimku «Pscyho». Plavokosi tipični engleski bek neuravnoteženoga pogleda osta je upamćen po falivenome penalu protiv Njemaca u Italiji 90. koja je Engleze koštala plasmana u finale. U karijeri je dva puta lomija nogu, a trenutno je trener u Manchester Cityju jednako lud i ekscentričan kakvi je bija i igrač. Navodno obožava punk muziku, a ima i vlastitu diskografsku tvrtku simbolično nazvanu Psycho Records.
4. Vinnie Jones, centralni branič i kapetan ove ekipe (čast Bestu i Cantoni, ali Vinnie je jača čunka). Čovik koji je zaradija najviše isključenja u povijesti engleske lige, a postavio je i rekord u najbržem crvenom kartonu kojeg je zaradio nakon samo 3 (!!!) sekunde igre. Ostalo je također upamćeno i njegovo mitsko vatanje za jaja još jednog luđaka, Paula Gascoigna. Najveći dio karijere je proveo u londonskom Wimbledonu i to u vrijeme kada su ovu ekipu otočki mediji zvali «crazy gang» zbog nadasve živopisnog ponašanja na terenu i izvan njega. Unatoč svemu uspjeli su 1988. osvojit FA cup pobjedon 1:0 protiv moćnoga Liverpoola. Igrao je još i za Leeds, Sheffield United, Chelsea i Queens Park Rangerse. Vrhunac njegove karijere, nogometne dakako, bio je kada su ga zvali da brani boje Velsa za kojeg je nastupio 8 puta, iako je rođen u engleskom Watfordu. Ipak, zahvaljujući svojoj filmskoj karijeri postao je najpoznatiji Velšanin nakon prezimenjaka Toma. Debitirao je u filmovima Guya Ritchieja "Snatch" i "Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške", a zapažene uloge je zabilježio i u «Swordfishu», te «Nestali u 60 sekundi».
5. Trifon Ivanov, centralni branič. Ovaj bugarski reprezentativac, ružni brat blizanac Mehmeda Baždarevića, u mnogim izborima proglašavam za najružnijeg nogometaša na planetu, za najseljačkiju facu svjetskog nogometa uz Jonesa je okosnica obrane ove moje reprezentacije. Njegov legendarni fudbalerka-look smrzavao je protivničke naparače u Americi 94. pa je Bugarska i njegovom nemalom zaslugom došla do polufinala turnira gdje ih je ipak zaustavio Roberto Baggio sa dva gola u Mihailovoj mreži. Trifon je igrao za CSKA iz Sofije, španjolski Betis, švicarski Xamax i bečki Rapid. Svugdi di je bija se sukobljava s trenerima: iz Betisa je potiran zbog nediscipline, u Xamaxu je treneru isprid svih igrača u brk reka kako nema blage veze o nogometu, a ne triba naglašavat da je potjeran i iz Rapida. Ostat će zabilježeno da je prije prve utakmice na bečkome Ernest Happelu, dok se ostatak ekipe Rapida zagrijavao, ležerno pušio cigaretu i razgledavao svoj novi stadion.
6. Paul Gascoigne, playmaker. Gazza, igrač koji je svojim potezima oduševljavao publiku u svim klubovima u kojima je igrao (Newcastle, Tottenham, Lazio, Middlesbrough, Everton i Glasgow Rangers), a u isto vrijeme punio naslovnice skandalima. Usprkos svog karakterističnog izgleda poput tipičnog engleskog ljubitelja piva i s kojim kilogramom viška, ipak je bio jedan od najtalentiranijih engleskih igrača svih vremena. Posebno je ostao upamćen po spektakularnom golu Škotima na EP u Engleskoj 96, ali i ljubavi prema alkoholu, koji ga je spriječio da izgradi još grandiozniju karijeru. Od jačih njegovih bisera treba izdvojiti i to da je želio promjeniti ime u G8 (Great), a također je više puta napadao i novinare koji su ga godinama opsjedali.
7. George Best, najbolji. Irac za kojeg su dvojica najvećih, Pele i Maradona, ustvrdili kako je bio najbolji igrač kojega su gledali. U vrime najveće popularnosti i slave, 60-ih godina bija je u Engleskoj jača faca od Beatleasa i Stonesa zajedno. Lista klubova za koje je igra (sve do svoje 36 godine) je poduža, a najjači pečat je ostavija u Manchester Unitedu. Sklonost ka alkoholu, kockanju i ženama kod njega je postala opivana već u ranim danima njegove karijere, a ostao joj je viran do kraja života. Poznat je po izjavama da je većinu svog novca potrošija na alkohol i žene, a da je ostatak – sprčka, te drugoj po kojoj se u jednom trenutku ostavija alkohola i žena, ali da mu je to bilo najgorih dvadeset minuta života. Više puta je završava iza rešetaka, najviše zbog vožnje u pijanom stanju. Bio je posebno popularan kod žena: održava je veze s više misica, čak i jednom Mis svita, Šveđankom Mary Stavin. Alkohol ga je potpuno uništio. Umra je na Božić 2005., a pokopan je u rodnom Belfastu di ga je na vječno počivalište ispratilo 100 tisuća ljudi. Danas aerodrom u Belfastu nosi njegovo ime.
8. Manuel Francisco dos Santos poznatiji kao Garincha, jedan od najvećih nogometaša svih vremena, rođen je s manom koja ga je obilježila za cili život: ima je jednu nogu šest cenata kraću i savijenu, a ni ova druga nije bila baš nešto reprezentativna. Upravo mu je ta mana davala prednost na igralištu. Suparnici su mislili da će u svojin driblinzima past priko baluna, ali ih je on nevjerojatnon elegancijon prilazija i ostavlja u prašini. U tandemu s Peleon činija je osnovu najjače brazilske generacije, kad su njih dvojica igrala zajedno Brazil nikad nije izgubija utakmicu. Upravo je on najzaslužniji za brazilsku titulu 1962. godine u Čileu, na prvenstvu koje je Pele morao zbog ozljede odgledati s klupe. Unatoč slavi i nogometnom talentu, Garincha nikad nije stekao bogatstvo poput Pelea. Alkohol i žene i njemu su bile važnije od bogatstva, a iza sebe je ostavio čak 14 djece, one priznate. U jednoj od alkoholnih euforija zgazija je autom vlastitoga oca, a da uopće nije zna kog je udrija. Umra je siromašan i zaboravljen od svih 20. siječnja 1983. Epitaf na njegovom grobu glasi: ovdje počiva onaj koji je uveseljavao narod – Mane Garincha.
9. Edmundo Alves de Souza Neto, centarfor, poznat kao Animal – Životinja. Nadimak mu je jako dobro pristajao, vatren, neobuzdan i opasan i po suigrače, a posebno po suparnike ovaj napadač bio je u stalnom sukobu s okolinom. U karijeri je igrao za Vasco da Gamu, Palmeiras, Flamengo, Corinthians, Santos, Fluminense, Fiorentinu, Napoli i Cruzeiro. Tijekom cijele karijere postale su legendarni njegovi sukobi, i verbalni i fizički, s još jednim vatrenim Brazilcem, Romariom, a sve se zakompliciralo kada je Romario doša u njegov Vasco da Gamu. Ubrzo mu je prije jedne utakmice Romario oduzeo kapetansku vrpcu, a Edmundo se skupio i otišao iz svlačionice. Tjekom jedne utakmice su se zamalo potukla ko će izvest penal. Izveo ga je naravno Romario i promašio. Njih dvojica, unatoč sukobima, pomogli su klubu da osvoji Interkontinentalni kup protiv Manchestera. Ali ni to nije dugo trajalo i njihovi putovi su se razišli, na veliko olakšanje okoline. Dok je igrao u Italiji za Fiorentinu znao je najedanput nestati i pobjeći u Brazil, a poznato je da je simulirao ozljedu samo kako bi mogao prisustvovati festivalu sambe i karnevalu u Rio de Janeiru. Bio je okrivljen za za prometnu nesreću u kojoj su tri osobe poginile, ali je spretnošću odvjetnika u zatvoru proveo samo jednu noć i kasnije je oslobođen od optužbi. Ostala je zapamćena i epizoda kada je na jednu dječju zabavu doveo kompletan cirkus, pa je jednog cirkuskog majmuna napio alkohola. Ne treba ni reći da su ga napale sve udruge za zaštitu životinja.
10. Eric Cantona, povučeni špic, o njemu je dovoljno reći samo «kung fu nogometaš» - zbog njegovog napada na jednog navijača Crystal Palacea postavljeno je pitanje da li ponovno postaviti ograde na engleske stadione – ne zbog uletavanja navijača na teren, već zbog njihove sigurnosti od razbješnjelih nogometaša kakav je bio cantona. Ovaj Francuz karijeru je okrunio u Manchesteru gdje je postao klupska legenda. George Best jednom je za njega izjavio kako bi dao sav šampanjac kojeg je u životu popio samo da je mogao zaigrati zajedno s njim na terenu. Podignutoh kulara (kragne) Cantona je imao neki aristokratski stav (ono: ko sam, šta sam, ja sam). Dok je igrao u Francuskoj za Auxerre, Bordeaux i Marseille, Cantona je više puta bio kažnjavan i tjeran iz klubova, a jednom prilikom 1991. nakon opetovanih kažnjavanja poželio se ostaviti nogometa. No sve je spasio poziv iz Leedsa, gdj je opet reaktivirao svoju karijeru, a već sljedeće sezone prelazi u Manchester. S njima osvaja dva puta dvostuku krunu. Nakon nogometne karijere okušao se, poput kolege Vinnia Jonesa i na filmu.
11. Hristo Stoičkov, druga špica, igrao je u CSK Sofiji, Barceloni i Parmi, te u američkom Chicagu i DC Unitedu. Osvojio je zlatnu kopačku na Mundijalu 1994. gdje je Bugare doveo do polufinala. Govorilo se da je veliki obožavatelj Miroslava Ilića, srpskoga narodnjaka, a poznat je i po nadimku «Balkanski Maradona». Već na početku karijere učestvovao je u masovnoj tučnjavi igrača Levskoga i CSKA, te ga je bugarski savez doživotno isključio iz nogometa. Kazna je posušena već nakon 10 mjeseci. Svaka njegova utakmica bila je sastavljena od neprestanih natezanja sa trenerima, protivnicima i posebno sucima, ali i začinjena fantastičnim pogotcima iz igre, ali i iz slobodnih udaraca za koje je bio specijalist. Nakon igračke karijere, postao je glavni šerif u bugarskom nogometnom savezu, te tamo obavlja skoro sve funkcije: od selektora do predsjednika. Tvrdoglavost i bahatost definitivno još nije izgubio.
|
Možda je i bolje ovako. Nit smo zaslužili, nit smo imali igru, ni igrače koji imaju i mrvicu hrabrosti. Sad smo mirni jer ćemo na Mundijalu u nastavku bar gledat dobar balun bez ikakvoga presinga i nacionalne euforije kojoj smo tako skloni. Ovo što su naši igrali bija je totalni antinogomet. Šta će dalje bit s reprezentacijon: nadan se da će Kranjčari otić ća, ali samo me stra da ni budućnost šta dolazi nije baš sjajna. Dolaze kvalifikacije za EP u kojima nas čekaju Englezi i Rusi, i ne očekujen da ćemo otić u Švicarsku i Austriju. Bojin se sve da ćemo se načekat kad ćemo opet izborit završnicu nekoga natjecanja i da će nam ovih 2:2 s Kengurima i treće misto u grupi za par godina bit neopisiv uspjeh. Dobro je reka Švabo Osim prije par dana nakon Japana: fali nan realnosti. Nogomet nan je zakurac...
Bio je to jedan od onih dana kada je gospodin Horvat oblačio svoje sivo odijelo, vezivao kravatu sa nekim čudnim uzorkom koji je bio moderan početkom 70-ih godina, i izlazio iz svoga stana krećući na posao. Posao koji nije volio i o kojem nije mogao pričati, u omiljenom kafiću, sa svojim društvom, jer društva ni omiljeni kafić nije ni imao. Imao je samo par poznanika s posla i kantinu u poduzeću u kojoj mu je stara prodavačica, koja je imala još nekoliko mjeseci do penzije, donosila prvu jutarnju kavu. Kavu koja je bila gorka kao cijeli Horvatov život.
U E grupi glavnu će rič vodit Talijani koji će svojim šminkerskim plavim dresovima zamantat protivnike i izvuć kakvu 1:0 pobjedu i dva nerješena rezultata, i po mogućnošću čistih mriža provuć će se guzovanski u drugi krug ka i svaki put dosad. Nekako mi ne ulivaju povjerenje da bi mogli išta više napravit, ali to su gadi talijanski, pa je od njih svašta za očekivat. Do njih će bit Česi, svojevrsni svevremenski dark horse svjetskih prvenstava (jer uvik imaju reprezentaciju sposobnu da iz drugoga plana napravi kakvo iznenađenje). Sa Čehon, koji figurira ka najjači svjetski golman, Nedvedon, Poborskin, Šmiceron i Kolleron koji su prošli zenit karijere, uz nešto mlađe Rosickoga i Baroša, ako ih mimoiđu ozljede zadnji in je vlak da naprave nešto veliko. Kad će ako neće sad? Gana u Kouffuru i Essienu ima glavne uzdanice, ali ostatak ekipe im nije na nivou ove dvojice. Za njih i Amerikance prolaz u drugi krug je čista fantastika. Ne bi volija da me demantiraju, posebno Ameri, kako čitan i gledan na TV-u najčuvanija od svih reprezentacija na Mundijalu.
Četiri je dana do početka Svjetskoga i ja ga ko pravi nogometni fanatik moran spremno dočekat. Prva faza je odlučit kome poklonit svoje simpatije, budući da san u jednome od donjih postova napisa kako san se davno razočara u našu državnu reprezentaciju i više je baš ne vonjan niti za nju navijan. Da ne bi ispalo kako san neka jugokomunjara, što bi zaključili oni desniji čitaoci, moran naglasit kako ni reprezentacija bivše države nije bila puno obožavana s moje strane. Tada je prekretnica bilo Evropsko prvenstvo 84. kada selektor Todor Veselinović među «plave» nije zva najboljega igrača Hajduka te sezone (a «bili» su te godine, da podsjetin, dogurali do polufinala Kupa UEFA, di su nesritno izgubili od Tottenhama) Baku Sliškovića. Nije ima mista u reprezentaciji kraj veličina ka šta su bili Sušić, Baždarević i Šestić. To in se tada i osvetilo jer su ih Belgijanci (2:0) sa Schifon i Pfafon, Francuzi (3:2) s Platinijen i Tiganom, a posebno Danci (5:0) s Elkjaer-Larsenom i Laudrupom, totalno razguzili i ponizili. A ja san ih prikrižija za sva vrimena.
