Horvatov izbor
Bio je to jedan od onih dana kada je gospodin Horvat oblačio svoje sivo odijelo, vezivao kravatu sa nekim čudnim uzorkom koji je bio moderan početkom 70-ih godina, i izlazio iz svoga stana krećući na posao. Posao koji nije volio i o kojem nije mogao pričati, u omiljenom kafiću, sa svojim društvom, jer društva ni omiljeni kafić nije ni imao. Imao je samo par poznanika s posla i kantinu u poduzeću u kojoj mu je stara prodavačica, koja je imala još nekoliko mjeseci do penzije, donosila prvu jutarnju kavu. Kavu koja je bila gorka kao cijeli Horvatov život.I izlazio je on iz stana sa aktovkom u ruci. Lice mu je odavalo nemir jer danas je ponovo morao otići šefu na razgovor, a ti razgovori nikad nisu dobro završavali po Horvata. Nikad njegove ideje nisu bile prihvaćene, nikad nije dobivao povišice, nikad nije unapređivan, uvijek samo poniženje i razočaranje. Često se pitao zašto ga drže u poduzeću, često mu je dolazilo da da otkaz, ali uvijek je odustajao jer nije imao hrabrosti za takav potez. I koračao je tako ulicama tiho kao duh, pognute glave. Iako je bio lijep proljetni dan, Horvat je oko sebe širio jesensku natmurenost i iako se iz zvučnika kafića razlijevala nova razigrana glazba, oko Horvata se osjećala tuga sa blatnih seoskih pogreba. I hodao je dalje gradom žureći na posao i ne obraćajući pažnju na živost koja je prolazila mimo njega, sve dok u jednom trenutku nije ugledao dvije školarke koje su gledale u njega i tiho se hihotale i došaptavale. - “Nema sumnje, govore o meni “ zaključio je Horvat i krenuo dalje ubrzavajući korak. Zamaknuvši za ugao, stao je i sagnuo se da provjeri da li su mu čarape jednake. Jer već mu se događalo da dođe na posao i sjedne za stol, prekriži noge i ugleda crnu čarapu na lijevoj i bijelu na desnoj nozi. A njemu su trebale sive. Sive kao i njegov život. No ovaj put nije bila stvar u čarapama. Pogledao je na sat. Bilo je sedam i četrdeset pet. Petnaest minuta, a do posla je bilo još nekoliko blokova kuća. Horvat nikada nije kasnio, bio je jedan od onih dosadno točnih ljudi koji su pažljivo odmjeravali vrijeme i uvijek znali kada se treba uputiti da bi se stiglo u sekundu točno tamo gdje treba. Stariji par je hodao ulicom njemu u susret. Žena je držala muža ispod ruke, dok se starac oslanjao o štap boje ebanovine. Kada su mu se približili na par koraka, starica je, ugledavši Horvata, naglo vrisnula i tresnula o pod, mužu pred noge. Horvat, nenaviknut na ovakve situacije, par trenutaka je blijedo gledao ženu, a tada je valjda u njemu proradilo ono drugo, hrabro ja. Priskočio joj je, kleknuo na tlo i imitirajući nekog tipa kojeg je davno gledao na televiziji kako daje prvu pomoć, nespretno je primio ženu jednom rukom za nos a svoja usta prislonio na njena, gnušajući se staričina smrada po luku i slanini,i udahnuo joj je zrak u pluća, a zatim joj je snažno pritisnuo prsa rukama. Žena je otvorila oči, nekoliko puta snažno udahnula i uskliknula : “Teodore!”. Horvat je ustuknuo, ne shvaćajući odakle mu nepoznata žena zna ime. Dok je muž ženi pomagao da ustane, on je samo skinuo šešir u znak pozdrava i produžio niz ulicu. Već je bio blizu svojeg poduzeća. Pokraj ulice je bilo dječje igralište sa ljuljačkama, klackalicama i pješčanim bazenom gdje su mlade majke izvodile svoju djecu u šetnju. Jedna od takvih je sjedila na zelenoj klupici udubljena u knjigu, dok se njen dječačić igrao gradeći tunele u pijesku. Mališan je pogledao prema Horvatu i uzbuđen otrčao majci govoreći : - “Mama, mama vidi Teodor!” izgovarajući “r” onom dječjom mješavinom “r” i “l”. “Ma kakvi Teodor ovde, ajde pusti me i igraj se” odgovori mu majka ne skidajući pogled sa svojega štiva. Ali mali nije odustajao : - “Je mama, Teodor!” Tada majka skrene pogled u pravcu gdje joj je sin pokazivao i silno se iznenadi ugledavši Horvata. Naglo se ustane i potrči prema njemu, vičući : “Teodoree, Teodoree !!!” Horvat ne shvaćajući u ćemu je stvar potrči koliko su ga noge nosile prema susjednoj ulici u kojoj se nalazila njegova firma. Žena je i dalje trčala za njim i vikala mu ime. U okolnim zgradama otvarali su se prozori, a lica na njima su vikala : “Di je, di je?” - “Eno ga !!! Teodoreee !!!” Utrčavši u ulicu gdje mu se nalazila firma, Horvat je sa nevjericom promatrao prizor. Ispred ulaza gužvala se gomila ljudi, policajci su održavali red i branili da raspomamljena rulja uđe u poduzeće. Ljudi su u rukama nosili velike Horvatove slike i transparente sa porukama : Hoćemo Teodora; Teodore ti si naš; Teodore volimo te; Uvijek vjerni Teodoru; Mi smo Teodorovi, Teodor je naš … I sve tako. Horvat se nije stigao ni srediti i doći sebi, već je za vratom imao gomilu ljudi koji su trčali za njim i skandirali mu ime, želeći sa njega skinuti bar jedan komadić odjeće ili pramen kose ili bar zub za uspomenu. Horvat je trčao kao nikad u životu, a gomile ljudi su se slivale iz okolnih ulica prema njemu. Uvijek je strahovao od gomile, uvijek je imao tremu kada se trebao pojaviti ispred ljudi. I onda kada je u osnovnoj školi recitirao pjesmu o ljepotama domovine, i kada je na poslu upravnom odboru predstavljao ideju koja je u startu bila osuđena na propast. Upravni odbor je naravno nije prihvatio. “Zbog pomanjkanja sredstava.” I evo sad raspojasana gomila iz nekog razloga trči za njim. Muškarci su mu zavidjeli, žene su željele spavati s njim, a njemu nije bilo ništa jasno. Kao i mnogo puta u životu. Trčao je prema kraju grada, nadao se prema slobodi. Jer popularnost nije bila ono nešto za njega. I prvi put je uspio u životu nešto postići, uspio je pobjeći. Sakrio se negdje u prostranim poljima i šumama daleko od grada. Ali legenda o Teodoru će živjeti, djevojke će držati njegove slike u svojim ružičastim sobama, majke će djeci pričati o Teodoru kao uzoru u životu, mladi delikventi će pisati njegovo ime po zidovima, gomile obožavatelja posjećivati će njegovu rodnu kuću… A da Horvat nikada ne sazna zašto. |
