Neprijatelj No 1

Prazna sam...kao ispušeni balon, hrpa mesa i kostiju s nijednom mišlju koju mogu povezati u glavi...točnije, nijednom osim ove...večeras sam izvojevala malu, ali značajnu pobjedu nad Neprijateljem.
Otišla sam na stazu i otrčala 4 kruga i prohodala jednako toliko. Zvuči banalno, ali i ovo je jedna od onih situacija na koje bi se moglo primijeniti pravilo da čovjek ne bi trebao suditi nešto o čemu ne zna puno......uostalom, probajte.
Kako god, to je samo mali dio ne znam već kojeg po redu pokušaja da zaživi projekt 'polumaraton'.
Svaki pokušaj dosada od početka je bio osuđen na propast...iz milijun razloga, jedan gluplji i banalniji od drugoga, a u biti stvari stoji ono sasvim jednostavno - nije bilo pravog motiva i istinske želje.
Što zapravo reći sam sebi kada si (i to tek nakon što se objektivno pogledaš i shvatiš da si mrcvario i sebe i sve oko sebe) iskreno priznaš da su ti se dosada motivi uglavnom svodili na
- sasvim nerealna očekivanja (ako je Oprah istrčala maraton, mogu i ja)
- neizbježni tašti razlog gubitka na kilaži
- to je guba (o Bože)
Nije lako samom sebi reći 'glup si, ali fakat si glup..', ali je vrlo terapeutski.
Razlozi koji bi mi primarno trebali biti motiv su da je to zdravo, da time činim nešto dobro i korisno za svoje tijelo (za promjenu), da si zapravo praznim mozak i punim baterije, da bolje spavam i osjećam se zdravije, bolje, življe...da imam više energije i snage...ali zapravo je čudesno kako je čovjek skloniji tome da nađe zadovoljstvo u onome što mu škodi...ponekad se pitam kako smo uopće tu gdje jesmo s tim duboku usađenim dugmetom za autodestrukciju. Meni je recimo lakše zapaliti cigaretu, popiti 2 kave na prazan želudac i još minimalno 2 nakon maščoba koje zovem ručak, popiti pivicu uz još 10ak cigareta i navečer slistiti nešto iz pekare/dostave/fast fooda..
Ali najveća bijeda takvog života, ako ćemo to gledati realno, jest ono čuđenje, onaj šok i nevjerica kada utvrdim da se ne mogu popeti na 3. kat da se ne uspušem, da ne mogu preplivati 300 m pa i da mi život ovisi o tome, da su mi ramena toliko ukočena da protok krvi kroz vratne žile postaje napor koji uzrokuje glavobolje, da mi iz pluća pišti dok udišem, da imam 10 kga previše na svoju visinu i da mi je krvna slika i opće stanje organizma kao u nemarnog 70godišnjaka te da imam jednako toliko i životne energije.
I ne, nisam ni blizu jedan od onih fanatika koji misle da se sportom sve rješava...ne...ali da si želim dopustiti toliki nemar prema samoj sebi i jedinoj stvari koju sam dobila kao savršen poklon na korištenje i čuvanje (vlastito tijelo), ne želim...
i zato sam odlučila da želim pobijediti tog demona zvanog Nemar i postaviti si realno i ljestvicu očekivanja i listu prioriteta među motivima za otići na stazu i trčati dok me svaka kost u tijelu boli...prvenstveno zbog kronične zakržljalosti vlastitih mišića i onih 10 kga previše koji udaraju o kosti i neugodno se nabijaju na svaki zglob u tijelu....
Da...možda zvuči kao mučenje..i meni u ovoj fazi (a kako stalno iznova počinjem, vječni sam početnik) jest...i većini ljudi jeste, barem na početku...i ne volim kad čitam (a čitam puno o tome) o nekim idiličnim početničkim trkačkim iskustvima jer ja se barem ne pronalazim u njima...nema vjetra u kosi, sexy zategnutih bedara, nema osmijeha na lišcu, nisu mi se otvorili neki instant horizonti i novi pogledi na svijet i život i ne, nisam došla do genijalnog rješenja problema iz svijeta astronomije....
Ja osjetim bol...onaj osjećaj kao da se boriš za goli život..preživljavanje...osjetim kako se moja pluća muče za dovoljnu količinu zraka, kako su mi se mišići (unatoč zagrijavanju i istezanju) zgrčili u bolne gromade, stupove, kako mi stopala trnu, kako mi srce udara kao da je u predinfarktnom stanju..a to su samo fizičke reakcije..razočarenje, krivnju, pad samopouzdanja i ljutnju koju osjetim zbog toga što znam da sam si sama kriva za to što sam dovela svoje tijelu stanje da se toliko pati i da trčim s takvom mukom.....to ne moram valjda ni posebno objašnjavati...
I to su samo neki od razloga zašto u jednu ruku mrzim trčanje...jer zbog vlastite nedosljednosti nikad ne dođem u fazu da mi postane lakše, nego iznova probijam barijere i zidove...i svaki put otkrijem koliko me mjesta u vlastitom tijelu može zaboliti, izdati ili tretirati kao neprijatelja jer sam ga probudila iz ugodne rutine 8-satnog sjedenja na poslu, razbacala na sve strane i natjerala da se pokrene...
Neprijatelj broj 1 sam opet sama sebi. Prvenstveno jer sam se dovela u to stanje fizičke zapuštenosti, a potom što si uporno tražim isprike i načine da sama sebe sabotiram u pokušajima da uspijem...i nije bitno otrčati polumaraton, maraton ili što god, bitno je znati da si dosljedan, ustrajan i da iz toga dobivaš ono što ti je potrebno, što te dugoročno snaži.
Dok sam trčala večeras, pomislila sam kako je fascinatno da često ljudi koji imaju nekakav fizički hendikep od njega naprave dodatni motiv, izvor snage i volje da ga prevladaju i da dokažu sebi i drugima, (prvenstveno sebi!), da hendikep ne određuje njihove mogućnosti i sve ono što mogu i žele postići. Od danas ja sebe gledam i tretiram kao da imam hendikep...mentalni, psihološki, kako već... ako sam sebe uništavaš iz dana u dan i za to si tražiš pokriće u vlastitoj gluposti, mislim da je to ravno mentalnom hendikepu kojeg se moram iz dana u dan truditi prevazići, nadvladati i dokazati samoj sebi da mogu bolje.
Zato večeras dok me je bolio skočni zglob, dok su mi trnuli prsti, ponavljala sam u sebi....samo daj....samo daj....trpi...zaslužio si....

Razmišljajući o onome što me čini onim što jesam, shvatila sam da je sve to nastalo u konstatnoj borbi s onim što bi bilo vrlo lako biti.
Zvuči komplicirano, ali nije...to je ona stara linija manjeg otpora i onda konstantno kukanje nad vlastitom sudbinom kao da eto, baš ništa nije pod mojom kontrolom i kao da je svemu kriva ili sudbina, Bog ili nešto jednako neuhvatljivo treće.
Vidim to svuda oko sebe..to je postalo toliko normalno da je zapravo čudno ako razmišljaš i puno bitnije, radiš drugačije.
Vrlo se lako učahuriti u ovu općeprihvaćenu baru kukanja i preseravanja u tome tko će si naći zgodniju ispriku za to što je neodgovoran, lijen, što šteti sebi i drugima, što vodi život kakav vodi, što je njime nezadovoljan i neispunjen i što to pokušava riješiti opet na krive načine donoseći sebi i drugima samo više jada.... ili toga uopće nije svjestan pa ni ne pokušava...Mi ljudi tu smo iznimno kreativni.
A ja sve manje to želim slušati, jer upijam ljudska raspoloženja poput spužve..i njihova me negativa puni, pa se uhavtim kako sama sebi tražim isprike ili kako govorim onu famoznu 'a jebi ga, to je tako....'....a nije!
NIŠTA nije samo tako...ili zapravo, vrlo malo stvari...a svakako među njima nisu ove svakodnevne....uvijek postoji izbor, uvijek...samo je pitanje imam li dovoljno snage i volje izabrati onaj teži put.
Pitala sam se kako je moguće da me okolina tako lako dotiče. Uostalom, zašto, ako sam sama zadovoljna onim gdje sam i što sam, te priče i takva tmurna raspoloženja nailaze na plodno tlo i razmnožavaju se i kod mene kao nekakva klica malodušnosti, letargije i nezainteresiranosti----odgovor je vrlo jednostavan iako ga nije lako izreći samom sebi...i ja sam zapostavila sebe.

U općem metežu svakodnevnih obveza, dužnosti, pisanih i nepisanih društvenih pravila i normi koje pokušavam pratiti sve češće zaboravljam slušati sebe i raditi stvari koje me istinski vesele, pune dobrom energijom i nadograđuju kao osobu....i ne mislim pri tome da sam nešto strašno opterećena, dapače...vidim tu istu količinu nebrige za sebe i kod većina ljudi oko mene...
Ovo su godine u kojima definiramo, možda više nego u prethodnim periodima, ono što želimo biti ili bolje ono što jesmo, jer polako postajemo svjesni da godine idu i da smo već tu, u tome što se zove život...Kad imaš 18 godina, misliš si kako je 30 godina daleko i da ćeš dotada napraviti milijun super stvari i da ćeš tada, kad si odrastao i ozbiljan, znati što želiš i tko si....Aha. A onda je svizac..kako bi rekla ona reklama.
i nemam ja ništa protiv tog traženja, stvarno nemam... ...bitno mi je da sam toga barem svjesna...a i draže mi se i dalje tražiti s 30 već voditi do detalja ukalupljen život već sa 24...uostalom, ima dosta zabave u traženju..
Ono što si zamjeram jest razmišljanje da imam luksuz vremena...a nemam. Ove godine punim 30 godina...a toliko je toga još što nisam ni blizu napravila s to do popisa one nadobudne 18godišnjakinje....

Ovo je blog posvećen samoj sebi...kao podsjetnik da često puta da ne bi upao u tu kolotečinu i rutinu, fizičku, psihičku i socijalnu učmalost moraš pobijediti samo sebe, neprijatelja broj 1.
Neka ovo bude trajni post it da vrijeme ide, da ga cijenim više te da snagu, volju, radost i energiju koju često rasipam na stvari i ljude koji to zaista nisu zaslužili preusmjerim na ljude koji jesu i promjene u svom životu...na male svakodnevne pomake koji će me veseliti, zbog kojih ću se osjećati bolje i zbog kojih ću se osjećati živom....jer to je na kraju jedino bitno...zar ne?