Neprijatelj No 1

proganja me jedna misao dok besposličarim na godišnjem odmoru..
sretna sam. istinski i potpuno sretna kad ne radim. u ž i v a m.
radim milijun stvari i bitno, radim ih s guštom..bez pritisaka i konstantnog, teškog i mučnog osjećaja tlake..
nema grčeva u želucu, nema povrijeđenog ega i taštine, nema beskrajnih analiza izrečenog i odigranog, nema osjećaja konstante borbe da ne budeš marginaliziran ili sveden na klišej histerične ili preemotivne babe ili hladne kuje (zamisli izbora!).
radim svoj posao jako dobro i dajem se dosta u njega..uvijek mogu više, uvijek mogu bolje, uvijek moram još...a kad napravim to još..onda sam prazna do nekih novih 'još i više' i tako dok ne dođem na smjene od 14 sati...
ironija u svemu je što je i to klišej..radoholičar kojeg cijene kolege i podređeni, ali priznanja od vrha nema...i klišej je i moj jezik i osjećaj za pravdu...i sve je to klišej...ali to ne umanjuje činjenicu da je to često ono na što mi se dan svede...
konstatna potvrda ega, sposobnosti i mazohizma... za kojeg (ni)smo svi sposobni.

trebalo mi je 7 dana godišnjeg da uopće shvatim da ne idem na posao..još i danas mi zvoni telefon svaka dva tri sata..

ali osjećam kako to popušta...kako mi je u fokusu milijun drugih stvari kojima se toliko radujem, a za koje nikada nemam energije dok radim..na koje se zapravo, iz iste čudne pobude da dokažem i sebi i svima da sve stignem, uvijek prisiljavam...pa tako nakon 10 sati na poslu, odlazim na neki koncert, druženje u parovima i sl...ali to je ono puko obavljanje 'građanskih dužnosti'...u većini situacija zamišljala bih svoj krevet i fox life...jer dok piljim u cougar town ili housea...mozak ne radi.....oporavlja se od silnih razgovora, podataka, rečenica, riječi, slogova...napornih ljudi, njihovih problema...o da, nisam napomenula da se trudim biti i Majka Tereza uz sve to...i čudna je stvar da kad jednom naučiš ljude da si suosjećajan, tu i uvijek nasmijan, oni to uvijek, ali baš uvijek očekuju nazad..inače trpiš ona glupa pitanja 'kako si??' ako ti na licu nije ogromni osmijeh..
ja sam žena koja nema briga...da parafraziram..ali za to sam si sama kriva...barem tako vjerujem..jer ne vidim svrhu dijeljenja svoje nesreće, tako samo imam osjećaj da se širi..i da svugdje gdje pogledam vidim to sivilo iznutra.
na kraju se dogodi totalni burn out...i svaki put zapravo isto...isto se dogodi...robotizirano obavljam milijun stvari...smješkam se...sudjelujem u razgovorima...spašavam svjetove...opterećujem se...sve više i više i više...dok jednostavno ne osjećam ništa..tupilo, praznilo, samo mozak koji radi nadsvjetlosnim brzinama...i generira tugu, jad i čemer iz umora..pa onda završim s grčem u želucu, pritiskom u prsima i vekim fildžan očima, kada bih zapravo trebala spavati onih 5 sati...i pitam se 'zar opet sve to sutra?!'

trenutno se pitam kako je moguće da čovjek to sebi dopusti...da se toliko precijeni i i forsira..kako netko može tako živjeti?
ali lako sada pričati o tome...naspavana sam, spavam u prosjeku 10 sati dnevno...izlazim, družim se jer ja to želim, pijem bevandu ili samo dobro vino, slušam muziku, čitam dobre knjige,otkrivam nove stvari ili samo sjedim u kvartovskoj birtiji i čitam sve moguće što mi dođe pod ruku..i pri tom uživam u usputnim razgovorčićima s konobarom...

volim ljude.....volim život..i ta bi mi rečenica trebala biti lakmus papir za pregorenost..
jer kad iz ovog raspoloženja dođem u raspoloženje da me apsolutno svi u mojoj okolini guše i iritiraju..da apsolutno svaki plan, događaj, putovanje postane samo izvor muke, brige i fizičke slabosti...nešto debelo ne valja..

ali ono što me je zapravo iznenadilo...sve je isto..sve. osim posla.
trenutno sam došla s mora (ništa fensi šmensi, bili smo na selu uz obalu - spavala sam prva dva dana u komadu), trebam ići na važno vjenačnje u subotu, što za sve žene (pogotovo one poput mene koje tome nisu vične) znači samo tri stvari - haljina, frizura i šminka - sve to treba nabaviti i ne bankrotirati.. i iskombinirati, uz to Španciram i družim se s ljudima koje nisam vidjela dugo..puno volim, smijem se i pijem vino...tim redom...
i pitam se..radim li svoj posao samo zbog plaće? a sve ostalo zapravo dajem u njega jer sam takav lik...
radim.
i to me muči..jer ne želim biti jadna pola svog života zbog plaće..to se može nazvati idealizmom, pogotovo u ovoj ekonomskoj situaciji..
ali recesija će biti, a ja imam samo jednom ovaj život...ovoliko godina...jednom sam ovoliko zdrava, puna ideja i energije za toliko toga..
pitam se imam li hrabrosti sve to stjerati u krasan qratz i naći posao za manje para, ali više slobodnog vremena i puno više sreće..
nadam se da imam.
činjenica je da sam se uljuljkala...da racionaliziram zašto sam tu gdje jesam..tražim i nalazim super argumente...ali se ne mičem s mjesta..jer eto kao dobro je...
ne želim to. ne više. ne želim biti sponzoruša recesije.
želim biti sretnija više dana u godini. želim se osvrnuti na neke događaje s osmijehom, a ne osjećajem 'da, tad sam umalo umrla od umora i bijesa'.
znam..i to je klišej...ali druge mi nema, moram početi mijenjati sebe, drugo ne mogu..ne smijem si barem dopustiti da se tako iscrpim, da se dovedem do faze bez povratka..
a onda moram početi tražiti promjenu...iako me je promjene uvijek bilo strah...nisam lik od promjena..
ali ovaj puta...nužna je.