Neprijatelj No 1

Znas kako u filmovima i knjigama glavni ili bitni likovi uvijek nekako nalete jedni na druge ili im se putevi ukrste na neki neočekivan način..uglavnom,uvijek nekako razriješe sve stvari prije kraja ili prije nego netko od njih umre ili odseli na neki drugi planet? Vjerojatno sam zbog toga nekako očekivala da će prije ili kasnije doći i moja prilika da ja ispričam pojašnjenje na kraju svoga filma...Mislila sam ti sve ovo reći uživo..zvala sam te nebrojeno puta na kavu, pogotovo nakon sto si me maknuo s fejsa, jer mi je to osvijestilo da mozda neću imati priliku..ali pretpostavljam da si si zamislio da ću te gnjaviti nekakvim glupostima ili me jednostavno ne želis vidjeti, pa si zbog toga izbjegavao taj susret..stoga ne vjerujem da ću imati priliku reći osobno...što je isto ok.
Ako smo već sad stranci, postojao je period u našim životima kada smo si bili sve...i najbolji prijatelji i ljubavnici i srodne duše...i zbog tog perioda svog života koji će uvijek biti dio mene želim nesto reći..nešto što me tišti..

Ne znam otkuda da počnem..a da ne počinjem skroz od početka..

Nije mi bilo bitno sve ove godine što su drugi mislili o meni nakon našeg prekida, iako mi je bilo teško, znaš da mi je uvijek bilo stalo da me ljudi vole - takav sam lik....ali me je uvijek bolilo što si ti mislio o meni..iako, tješila sam se time da ti je to i svojevrsna kazna jer si me iznevjerio...da i tebe boli jer si mislio da sam i ja tebe iznevjerila.. ta me pomisao vise ne tješi, već je se sramim..i želim te prestati kažnjavati jer sam se odavno prestala ljutiti.

Sad shvaćam da ti nakon ovoga tek ništa nije jasno...ali ok..strpi se jos malo.

Nikada nisam otišla ni na jedan koncert na Jarunu zbog onoga dana u mojoj maloj garsonijeri na Prečkom.
Kasnije kada sam vrtila filmove, puno starija, trezvenija i mudrija, često sam bila u dilemi je li to bio najgori ili jednostavno najiskreniji dan mog dotadašnjeg života.
Ti si mi to popodne govorio da me i dalje voliš, ali da to više nije to. Ja sam tebe tješila, tupa i mutava, govoreći 'bit će sve ok', jer znala sam da ti nije bilo lako to izreći...vjerujem da me zaista nikad nisi htio povrijediti.
Kasnije sam shvatila da sam se ponašala kao ljudi koji se nađu usred onog sna - kad ti se događa nešto strašno, a ti si paraliziran u mjestu.

Zasto ti ovo pišem? Zbog jedne tvoje rečenice koja je to popodne srušila moj svijet i koja će zapravo postati pokretač svih budućih događaja...točno je se sjećam..rekao si, 'ako ostanemo skupa, osjećam se kao da ću propustiti puno toga..a ne želim propustiti nešto, ne želim se probuditi za 10-20 godina i shvatiti da sam propustio puno toga u životu'

Nakon još nekog vremena, međusobnog tješenja..otamo si otišao na festival, bio je inmusic ili neki drugi...počela je padati kiša..i znam da sam kasnije na fejsu vidjela sliku gdje si nasmijan pod kabanicom i s nekom ekipom meni nepoznatom.


Ono sto je uslijedilo poslije..pa..nije potrebno da podrobno opisujem..znao si da mi je bilo teško..ali nisi skužio koliko...bila sam sama..izgubljena u vremenu i prostoru..kao da mi je netko oduzeo pola bića..jer do tog trena, sve smo radili skupa...prolazile su mi kroz glavu slike..srednja, Trg, dom na Savi, beskrajne šetnje gradom, ljubljenja po tramvajima, spavanje zajedno na onom krevetu u stacionaru, Gradac, putovanja, koncerti...

Naravno, za sve sam užasno krivila sebe..da sam dosadna, ne dovoljno lijepa, zgodna, profinjena, pametna, ne dovoljno alternativa, under i indie, da sam nezanimljiva..da sam zaslužila da me ostaviš.
Bila sam zapravo zelena, iako sam mislila da sam već prošla svašta, ali ti si bio moja prva i dotada jedina ljubav, i moj prvi prekid..jednostavno sam se slomila... nisam išla na posao...zatvorila sam se u stan, spavala i plakala svaki budni trenutak..propustila sam koncerte s bendom, sve svoje obaveze....sve je stalo...nisam se javljala na telefon...prvi put sam izašla iz stana kad je kolega koji je živio blizu došao i lupao na vrata jer se nisam pojavila na poslu cijeli tjedan...zatekao me je u očajnom stanju...uplašio se, toliko da je mislio zvati moje starce..onda sam shvatila da je vrijeme da izađem iz kreveta..počnem jesti i pričati.


Ti si u tom periodu bio u Motovunu...bio si slobodan, konačno...htio si probati sve sad i odmah..kao da ti je netko sve zanimljivo do tada držao van dosega..i nakon tulumarenja i cuga, počeo si mi slati poruke..što je bilo kasnije u noći, ali i proporcionalno s alkoholom u krvi, poruke koje si slao bile su usmjerene na zadovoljenje fizičkih potreba i seksualne želje.. i toliko neprimjerene mom duševnom stanju tada jer sve sto sam ja trebala je tvoja ljubav i nježnost..ali ti očito nisi shvatio što je meni to učinilo i ti nisi to što se dogodilo shvatio kao neku veliku stvar, barem si se tako ponašao...što me je dodatno boljelo.
Ali sve je to bilo manje bitno...očajnički sam ih se držala..tih poruka...naivno sam mislila da je to samo faza, da ti treba da se ispušeš s tim nekim curama..društvom...da želiš biti sam i divlji neko vrijeme..spremno sam prihvatila novog tebe i tvoja pojašnjenja kao i samonametnutu sliku da ja tebe zaista i jesam ograničavala i gušila.


Kad si se vratio..kad si molio oprost..kad si rekao da si pogriješio...sve sam progutala, sve sam povjerovala. Jer sam željela vjerovati. Iako sam užasno bila ljubomorna, jadna, povrijeđena i ljuta..zatomila sam sva pitanja o tome što se događalo u tom periodu dok nismo bili skupa..
Željela sam samo leći na tvoje rame i da moj svijet opet počne imati smisla.

I tako je na početku sve bilo dobro opet.
Ali ubrzo me je počela proganjati misao da sam te ja krivnjom natjerala da se vratiš..da si se vratio iz sažaljenja...da me zapravo vise ne trebaš..i u to što sam stalno imala osjećaj da me opet varaš, ona rečenica o propuštanju života i svega što ti on nosi ako ostaneš sa mnom me je svakim danom sve više izluđivala..užasna nesigurnost u samu sebe i sve u vezi nas uvukla se u mene i nije me napuštala..sve što bi se dogodilo, pa i najmanju stvar, gledala bih kroz tu prizmu i preispitivala do beskraja.
Jedna ideja mi se počela vrtjeti po glavi... ideja koja me je jednom zauvijek trebala riješiti sumnje da si sa mnom samo po inerciji..po navici..jer te grize savjest...
Ali nikako nisam mogla smoći hrabrosti za provesti je u djelo jer na samu pomisao bi se sve u meni zgrčilo od tuge i od straha da si ne dokažem ono što ne želim...
Tako je bilo do Acinog rođendana, kada je sve eksplodiralo u mojoj glavi- pojavila se ona cura (čudno, više se jedva sjećam kako se zove..kao da je sve ovo bilo u nekom drugom životu, a kad se sjetim da sam jedno vrijeme bila opsjednuta) s kojom si ti nešto navodno muljao..ti si se ponašao kao da se ništa ne događa..i svi ti ljudi koji su bili oko nas koji su glumili da je sve to normalno i ok...tad sam prelomila da to moram znati inače ću poludjeti i da ne mogu živjeti u tom nekom fejk svijetu gdje sve kao dobro, ali ništa zapravo nije stvarno.

Ideja je bila ona klasična priča..ako voliš nekoga, pusti ga da ode..ako se vrati, tvoj je...ako ne, nije nikad ni bio zapravo tvoj...ali znala sam da ti moram dati fer priliku da probaš život i bez mene.
Izlaz - a da ne osjećaš krivnju ili obavezu prema meni.
Razradila sam detalje preciznošću koju samo opsesivan um poznaje.

Nisi imao šanse.


Izmislila sam priču o tulumu, kolegi s posla i da sam se s njim ljubila - ono što sam ti ispričala na onom parkingu dok sam se rastajala od duše plačući..usput, sjećam se da sam tek godinama kasnije na nekom trash tulumu pred jutro kad je netko očito jako pijan pustio Bijelo Dugme shvatila da smo prekinuli na Đurđevdan.:)


Najgore je tek uslijedilo...

Prvo, ti si mi povjerovao..odmah..kako to biva, postalo je utoliko lakše jer si sam dodavao detalje u priču, uvjeren da sam te prevarila..uz to što sam sama pustila glasine preko ljudi koje smo oboje poznavali, i sam si hranio svoju ljubomoru povezujući potpuno nepovezane stvari i punio rupe priče koje nije postojala..zamišljao svašta sto se nikad nije ni odigralo..i ironično, možda si prvi put a da nisi toga ni bio svjestan, prošao ono što sam i ja kad si otišao.
Drugo, ja sam se morala boriti sama sa sobom da se svaki dan ne uvučem u tvoj krevet ili da ti kažem da je sve to laž.
Ali, pripremila sam se na to..znala sam od prvog puta, bol otupljuje nakon nekog vremena...
I trebalo je preživjeti taj prvi period i pustiti neko vrijeme da se oporaviš i počneš misliti na ono sto želiš.

Zatomivši sebe, postavila sam i rok - do kraja godine.

Ako me tada budeš želio i mislio na mene i trebao me, bit ćemo skupa..konačno ćemo živjeti skupa i krenuti na neku drugu razinu..jer to je to.

Sve sam umalo zaboravila onaj dan - Ivan, ti i ja..na kocertu U2a..često se sjetim tog dana, još uvijek pomislim na tebe kad zasvira where the streets have no name i jos uvijek nosim kartu u novcaniku, zamisli :)
Ali nisam pokleknula....kako sam ja to tada vidjela, naša zajednička budućnost je bila na kocki..i ja sam morala znati konačno..nakon svih tih godina ..nisam se mogla cijeli život pitati jesam li ti uništila život..previše sam te voljela za tako živjeti s tobom.

Sigurna sam da ćeš pomisliti da sam bila okrutna, ali kad bi na trenutak zaista to pokušao pogledati iz mojih cipela, sigurna sam da ni uz najbolju volju, nikada nećeš shvatiti koliko je snage i discipline bilo potrebno za to, koliko sam se namjerno distancirala od svih i svega što bi moglo utjecati na pošten i fer ishod..i kolika je zapravo to bilo teško i kakvu sam nepopravljivu štetu napravila u nekim odnosima jer sam ih ogolila do kraja..testirajući ljude u tom periodu..čudesno je bilo gledati kako su se ljudi nesnalazili u toj situaciji..kako im je bilo neugodno..kako su me lako izbrisali i kako je tesko bilo preći preko tih neugodnih tisina..a tek štetu koju sam napravila sebi.. Najokrutnija sam ipak bila prema sebi.

Ono što je uslijedilo, donijelo mi je nekakvo čudno olakšanje, kao kad znaš da je nešto bilo neizbježno.. i danas kad promislim, zapravo i jest bilo neizbježno...ti si našao curu..tako brzo, tako poznatu djevojku, kojoj smo se ponekad (priznajem, zločesto) i skupa smijali, i kao da mi to nije bio dovoljan dokaz da su zapravo moje najgore sumnje i najstrašniji scenariji ipak točni - živio si s njom. Nakon toliko vremena sa mnom, ti si živio s nekim s kim si bio par mjeseci.
Možda bih se još zavaravala, ali konačni pečat kraju svih naših godina bio je onaj dan kad si me nazvao da si mozda prijenosnik HPVa i da se čekiram.
Tek mi je dva dana nakon toga postalo jasno da je morala postojati i neka cura prije ili paralelno sa mnom i da si me zbog toga zvao.. Koje razočarenje!

Jos jednom..svijet je stao.
Ali, ovaj put bilo je drugačije..bila sam zaista sama, bez puno prijatelja jer svi prijatelji su bili 'naši', a ja sam ta koja je za sve njih tebe ostavila. Ja sam bila svo zlo svijeta. To nije lijep osjećaj, pa sam ih jednostavno kukavički izbjegavala...a uz sve to, postalo mi je jasno da sam sada zaista i konačno ostavljena, tako brzo zaboravljena, uz to što nisam bila dovoljna.

Mjehurić od sapunice se rasprsnuo konačno i nikad se neće popraviti. Nema natrag.
Ali, bilo je drugačije i jer sam bila mirna, puno mirnija nego prvi puta zato što sam znala da si ti počeo živjeti život kakav si želio.

Ali i znala sam da sve od ovog trenutka pa na dalje nije laž. I to je bilo oslobađajuće, unatoč tome što sam bila prestravljena.

Dakako, nije to sve izgledalo tako racionalno, koliko god se ja to trudila podnijeti kao 'zrela osoba' (Bože, kako sam bila smiješna) bila sam jaaako povrijeđena, jadna...tužna...i očajna...sramim se i svoje slabosti te poruka tipa Katie Melua i Nine million bicycles in Bejing za Novu godinu...ali često sam tih dana bila malo zuja, cuga, uvijek u glasnom društvu, nikome nisam dopuštala unutra, da netko skuži da me boli, samo društvo i to neka površna poznanstva, mjesta gdje me nitko zapravo ne pozna, ali samo ne sama..samoća mi je bila najgori neprijatelj kojem si me ostavio da me muči. Zamjerala sam ti to.

I sve dok je nisam prevladala i zavoljela nisam mogla ni nastaviti dalje..i tek kada sam shvatila da si samo čovjek, ma zapravo više izgubljeni klinac koji je odrastao uz mene, ali htio nešto drugačije..ili jednostavno nisi tada ni znao što si htio.. i tek kada sam skinula mjesecima zacementiranu 'sve je ok, sve je to ljudski i normalno, pristupimo tome kao odrasli' facu i priznala da me boli, oplakala i oprostila, tada sam krenula dalje.
Sama sam ti ponudila izlaz van, a da to ne bude tvoja krivnja...i iako sam se razočarala, nisam se sad mogla ljutiti na tebe zato jer si izašao kroz izlaz kojeg sam ponudila.

Sve to skupa je bilo moja kazna, strašna, teška ali i fer.


Ono što ti želim reći je zapravo - nikad te nisam prevarila.
I želim da to znaš..stalo mi je da to znaš..u ime svega onoga što smo nekada bili, u ime sjećanja na mene.

Želim i sebe i tebe osloboditi tog tereta zbog kojeg sam bila prilično tužna jako dugo.

Želim da znaš da ti opraštam apsolutno sve, da sam oprostila odavno, da ti ne zamjeram ništa i da ćeš za mene ti uvijek ostati netko moj, svemu unatoč.

Mislila sam, doduše, da ćemo biti tu jedno za drugo barem kao prijatelji, barem nekad.. bilo bi super da smo mogli ne izgubiti jedno drugo u potpunosti...i sve te uspomene i vrijedno vrijeme naših života koje smo proveli skupa. Ali to očito nije realno, istina je da je to moje očekivanje isto vjerojatno nastalo pod utjecajem filmskih storija :)
Uglavnom, ako tako mora biti u pravom životu, ja sam s tim ok..život ide dalje.

Sada kada je to nebitno i kada su prošle godine, kada oboje imamo svoje obitelji, kada smo zapravo stranci lijepo je i to izreći i potpuno se riješiti i najmanjeg tračka gorčine ili bola...sjećanja uvijek ostaju - jave se tu i tamo kroz neki stih, film, sliku...ali to zaista jest ljudski.

Želim da i ti oprostiš meni. Sve. I ovo.

Možda da smo bili zreliji i da smo se voljeli manje (kako ide ona pjesma), možda je sve moglo biti drugačije...možda ne bi bili skupa, ali smo se mogli poštedjeti tooooliko patnje.

Tješi me činjenica da je zapravo sve ispalo dobro...oboje smo sretni...tako da sam očito napravila ispravnu stvar... tešku i bolnu, ali ispravnu.

Ti vjerojatno nikada drugačije ne bi smogao snage da me opet povrijediš, a nisi me volio više...barem ne dovoljno..ne onako kao oduvijek.

Na kraju, mislim da je važnije to sto živimo ispunjene živote u kojima smo sigurni da nećemo propustiti ništa..nego neki poluživot iz straha da povrijedimo nekoga.

Eto, to sam ti imala potrebu reći.


Nana



P.S. Ispuni mi želju pa mi ne odgovaraj ništa..nije potrebno. Džentlmenski mi dopusti osjećaj da ne misliš da je sve ovo sto sam napisala glupo i nepotrebno..iako i možda nije tako. :) Dopusti mi pretpostavku da se uopće i sjećaš tko sam.

Hvala ti.

'Lying in my bed. Feeling very sad. Thinking whether to die. Or to masturbate.'

proganja me jedna misao dok besposličarim na godišnjem odmoru..
sretna sam. istinski i potpuno sretna kad ne radim. u ž i v a m.
radim milijun stvari i bitno, radim ih s guštom..bez pritisaka i konstantnog, teškog i mučnog osjećaja tlake..
nema grčeva u želucu, nema povrijeđenog ega i taštine, nema beskrajnih analiza izrečenog i odigranog, nema osjećaja konstante borbe da ne budeš marginaliziran ili sveden na klišej histerične ili preemotivne babe ili hladne kuje (zamisli izbora!).
radim svoj posao jako dobro i dajem se dosta u njega..uvijek mogu više, uvijek mogu bolje, uvijek moram još...a kad napravim to još..onda sam prazna do nekih novih 'još i više' i tako dok ne dođem na smjene od 14 sati...
ironija u svemu je što je i to klišej..radoholičar kojeg cijene kolege i podređeni, ali priznanja od vrha nema...i klišej je i moj jezik i osjećaj za pravdu...i sve je to klišej...ali to ne umanjuje činjenicu da je to često ono na što mi se dan svede...
konstatna potvrda ega, sposobnosti i mazohizma... za kojeg (ni)smo svi sposobni.

trebalo mi je 7 dana godišnjeg da uopće shvatim da ne idem na posao..još i danas mi zvoni telefon svaka dva tri sata..

ali osjećam kako to popušta...kako mi je u fokusu milijun drugih stvari kojima se toliko radujem, a za koje nikada nemam energije dok radim..na koje se zapravo, iz iste čudne pobude da dokažem i sebi i svima da sve stignem, uvijek prisiljavam...pa tako nakon 10 sati na poslu, odlazim na neki koncert, druženje u parovima i sl...ali to je ono puko obavljanje 'građanskih dužnosti'...u većini situacija zamišljala bih svoj krevet i fox life...jer dok piljim u cougar town ili housea...mozak ne radi.....oporavlja se od silnih razgovora, podataka, rečenica, riječi, slogova...napornih ljudi, njihovih problema...o da, nisam napomenula da se trudim biti i Majka Tereza uz sve to...i čudna je stvar da kad jednom naučiš ljude da si suosjećajan, tu i uvijek nasmijan, oni to uvijek, ali baš uvijek očekuju nazad..inače trpiš ona glupa pitanja 'kako si??' ako ti na licu nije ogromni osmijeh..
ja sam žena koja nema briga...da parafraziram..ali za to sam si sama kriva...barem tako vjerujem..jer ne vidim svrhu dijeljenja svoje nesreće, tako samo imam osjećaj da se širi..i da svugdje gdje pogledam vidim to sivilo iznutra.
na kraju se dogodi totalni burn out...i svaki put zapravo isto...isto se dogodi...robotizirano obavljam milijun stvari...smješkam se...sudjelujem u razgovorima...spašavam svjetove...opterećujem se...sve više i više i više...dok jednostavno ne osjećam ništa..tupilo, praznilo, samo mozak koji radi nadsvjetlosnim brzinama...i generira tugu, jad i čemer iz umora..pa onda završim s grčem u želucu, pritiskom u prsima i vekim fildžan očima, kada bih zapravo trebala spavati onih 5 sati...i pitam se 'zar opet sve to sutra?!'

trenutno se pitam kako je moguće da čovjek to sebi dopusti...da se toliko precijeni i i forsira..kako netko može tako živjeti?
ali lako sada pričati o tome...naspavana sam, spavam u prosjeku 10 sati dnevno...izlazim, družim se jer ja to želim, pijem bevandu ili samo dobro vino, slušam muziku, čitam dobre knjige,otkrivam nove stvari ili samo sjedim u kvartovskoj birtiji i čitam sve moguće što mi dođe pod ruku..i pri tom uživam u usputnim razgovorčićima s konobarom...

volim ljude.....volim život..i ta bi mi rečenica trebala biti lakmus papir za pregorenost..
jer kad iz ovog raspoloženja dođem u raspoloženje da me apsolutno svi u mojoj okolini guše i iritiraju..da apsolutno svaki plan, događaj, putovanje postane samo izvor muke, brige i fizičke slabosti...nešto debelo ne valja..

ali ono što me je zapravo iznenadilo...sve je isto..sve. osim posla.
trenutno sam došla s mora (ništa fensi šmensi, bili smo na selu uz obalu - spavala sam prva dva dana u komadu), trebam ići na važno vjenačnje u subotu, što za sve žene (pogotovo one poput mene koje tome nisu vične) znači samo tri stvari - haljina, frizura i šminka - sve to treba nabaviti i ne bankrotirati.. i iskombinirati, uz to Španciram i družim se s ljudima koje nisam vidjela dugo..puno volim, smijem se i pijem vino...tim redom...
i pitam se..radim li svoj posao samo zbog plaće? a sve ostalo zapravo dajem u njega jer sam takav lik...
radim.
i to me muči..jer ne želim biti jadna pola svog života zbog plaće..to se može nazvati idealizmom, pogotovo u ovoj ekonomskoj situaciji..
ali recesija će biti, a ja imam samo jednom ovaj život...ovoliko godina...jednom sam ovoliko zdrava, puna ideja i energije za toliko toga..
pitam se imam li hrabrosti sve to stjerati u krasan qratz i naći posao za manje para, ali više slobodnog vremena i puno više sreće..
nadam se da imam.
činjenica je da sam se uljuljkala...da racionaliziram zašto sam tu gdje jesam..tražim i nalazim super argumente...ali se ne mičem s mjesta..jer eto kao dobro je...
ne želim to. ne više. ne želim biti sponzoruša recesije.
želim biti sretnija više dana u godini. želim se osvrnuti na neke događaje s osmijehom, a ne osjećajem 'da, tad sam umalo umrla od umora i bijesa'.
znam..i to je klišej...ali druge mi nema, moram početi mijenjati sebe, drugo ne mogu..ne smijem si barem dopustiti da se tako iscrpim, da se dovedem do faze bez povratka..
a onda moram početi tražiti promjenu...iako me je promjene uvijek bilo strah...nisam lik od promjena..
ali ovaj puta...nužna je.

Prazna sam...kao ispušeni balon, hrpa mesa i kostiju s nijednom mišlju koju mogu povezati u glavi...točnije, nijednom osim ove...večeras sam izvojevala malu, ali značajnu pobjedu nad Neprijateljem.
Otišla sam na stazu i otrčala 4 kruga i prohodala jednako toliko. Zvuči banalno, ali i ovo je jedna od onih situacija na koje bi se moglo primijeniti pravilo da čovjek ne bi trebao suditi nešto o čemu ne zna puno......uostalom, probajte.
Kako god, to je samo mali dio ne znam već kojeg po redu pokušaja da zaživi projekt 'polumaraton'.
Svaki pokušaj dosada od početka je bio osuđen na propast...iz milijun razloga, jedan gluplji i banalniji od drugoga, a u biti stvari stoji ono sasvim jednostavno - nije bilo pravog motiva i istinske želje.
Što zapravo reći sam sebi kada si (i to tek nakon što se objektivno pogledaš i shvatiš da si mrcvario i sebe i sve oko sebe) iskreno priznaš da su ti se dosada motivi uglavnom svodili na
- sasvim nerealna očekivanja (ako je Oprah istrčala maraton, mogu i ja)
- neizbježni tašti razlog gubitka na kilaži
- to je guba (o Bože)
Nije lako samom sebi reći 'glup si, ali fakat si glup..', ali je vrlo terapeutski.
Razlozi koji bi mi primarno trebali biti motiv su da je to zdravo, da time činim nešto dobro i korisno za svoje tijelo (za promjenu), da si zapravo praznim mozak i punim baterije, da bolje spavam i osjećam se zdravije, bolje, življe...da imam više energije i snage...ali zapravo je čudesno kako je čovjek skloniji tome da nađe zadovoljstvo u onome što mu škodi...ponekad se pitam kako smo uopće tu gdje jesmo s tim duboku usađenim dugmetom za autodestrukciju. Meni je recimo lakše zapaliti cigaretu, popiti 2 kave na prazan želudac i još minimalno 2 nakon maščoba koje zovem ručak, popiti pivicu uz još 10ak cigareta i navečer slistiti nešto iz pekare/dostave/fast fooda..
Ali najveća bijeda takvog života, ako ćemo to gledati realno, jest ono čuđenje, onaj šok i nevjerica kada utvrdim da se ne mogu popeti na 3. kat da se ne uspušem, da ne mogu preplivati 300 m pa i da mi život ovisi o tome, da su mi ramena toliko ukočena da protok krvi kroz vratne žile postaje napor koji uzrokuje glavobolje, da mi iz pluća pišti dok udišem, da imam 10 kga previše na svoju visinu i da mi je krvna slika i opće stanje organizma kao u nemarnog 70godišnjaka te da imam jednako toliko i životne energije.
I ne, nisam ni blizu jedan od onih fanatika koji misle da se sportom sve rješava...ne...ali da si želim dopustiti toliki nemar prema samoj sebi i jedinoj stvari koju sam dobila kao savršen poklon na korištenje i čuvanje (vlastito tijelo), ne želim...
i zato sam odlučila da želim pobijediti tog demona zvanog Nemar i postaviti si realno i ljestvicu očekivanja i listu prioriteta među motivima za otići na stazu i trčati dok me svaka kost u tijelu boli...prvenstveno zbog kronične zakržljalosti vlastitih mišića i onih 10 kga previše koji udaraju o kosti i neugodno se nabijaju na svaki zglob u tijelu....
Da...možda zvuči kao mučenje..i meni u ovoj fazi (a kako stalno iznova počinjem, vječni sam početnik) jest...i većini ljudi jeste, barem na početku...i ne volim kad čitam (a čitam puno o tome) o nekim idiličnim početničkim trkačkim iskustvima jer ja se barem ne pronalazim u njima...nema vjetra u kosi, sexy zategnutih bedara, nema osmijeha na lišcu, nisu mi se otvorili neki instant horizonti i novi pogledi na svijet i život i ne, nisam došla do genijalnog rješenja problema iz svijeta astronomije....
Ja osjetim bol...onaj osjećaj kao da se boriš za goli život..preživljavanje...osjetim kako se moja pluća muče za dovoljnu količinu zraka, kako su mi se mišići (unatoč zagrijavanju i istezanju) zgrčili u bolne gromade, stupove, kako mi stopala trnu, kako mi srce udara kao da je u predinfarktnom stanju..a to su samo fizičke reakcije..razočarenje, krivnju, pad samopouzdanja i ljutnju koju osjetim zbog toga što znam da sam si sama kriva za to što sam dovela svoje tijelu stanje da se toliko pati i da trčim s takvom mukom.....to ne moram valjda ni posebno objašnjavati...
I to su samo neki od razloga zašto u jednu ruku mrzim trčanje...jer zbog vlastite nedosljednosti nikad ne dođem u fazu da mi postane lakše, nego iznova probijam barijere i zidove...i svaki put otkrijem koliko me mjesta u vlastitom tijelu može zaboliti, izdati ili tretirati kao neprijatelja jer sam ga probudila iz ugodne rutine 8-satnog sjedenja na poslu, razbacala na sve strane i natjerala da se pokrene...
Neprijatelj broj 1 sam opet sama sebi. Prvenstveno jer sam se dovela u to stanje fizičke zapuštenosti, a potom što si uporno tražim isprike i načine da sama sebe sabotiram u pokušajima da uspijem...i nije bitno otrčati polumaraton, maraton ili što god, bitno je znati da si dosljedan, ustrajan i da iz toga dobivaš ono što ti je potrebno, što te dugoročno snaži.
Dok sam trčala večeras, pomislila sam kako je fascinatno da često ljudi koji imaju nekakav fizički hendikep od njega naprave dodatni motiv, izvor snage i volje da ga prevladaju i da dokažu sebi i drugima, (prvenstveno sebi!), da hendikep ne određuje njihove mogućnosti i sve ono što mogu i žele postići. Od danas ja sebe gledam i tretiram kao da imam hendikep...mentalni, psihološki, kako već... ako sam sebe uništavaš iz dana u dan i za to si tražiš pokriće u vlastitoj gluposti, mislim da je to ravno mentalnom hendikepu kojeg se moram iz dana u dan truditi prevazići, nadvladati i dokazati samoj sebi da mogu bolje.
Zato večeras dok me je bolio skočni zglob, dok su mi trnuli prsti, ponavljala sam u sebi....samo daj....samo daj....trpi...zaslužio si....

Razmišljajući o onome što me čini onim što jesam, shvatila sam da je sve to nastalo u konstatnoj borbi s onim što bi bilo vrlo lako biti.
Zvuči komplicirano, ali nije...to je ona stara linija manjeg otpora i onda konstantno kukanje nad vlastitom sudbinom kao da eto, baš ništa nije pod mojom kontrolom i kao da je svemu kriva ili sudbina, Bog ili nešto jednako neuhvatljivo treće.
Vidim to svuda oko sebe..to je postalo toliko normalno da je zapravo čudno ako razmišljaš i puno bitnije, radiš drugačije.
Vrlo se lako učahuriti u ovu općeprihvaćenu baru kukanja i preseravanja u tome tko će si naći zgodniju ispriku za to što je neodgovoran, lijen, što šteti sebi i drugima, što vodi život kakav vodi, što je njime nezadovoljan i neispunjen i što to pokušava riješiti opet na krive načine donoseći sebi i drugima samo više jada.... ili toga uopće nije svjestan pa ni ne pokušava...Mi ljudi tu smo iznimno kreativni.
A ja sve manje to želim slušati, jer upijam ljudska raspoloženja poput spužve..i njihova me negativa puni, pa se uhavtim kako sama sebi tražim isprike ili kako govorim onu famoznu 'a jebi ga, to je tako....'....a nije!
NIŠTA nije samo tako...ili zapravo, vrlo malo stvari...a svakako među njima nisu ove svakodnevne....uvijek postoji izbor, uvijek...samo je pitanje imam li dovoljno snage i volje izabrati onaj teži put.
Pitala sam se kako je moguće da me okolina tako lako dotiče. Uostalom, zašto, ako sam sama zadovoljna onim gdje sam i što sam, te priče i takva tmurna raspoloženja nailaze na plodno tlo i razmnožavaju se i kod mene kao nekakva klica malodušnosti, letargije i nezainteresiranosti----odgovor je vrlo jednostavan iako ga nije lako izreći samom sebi...i ja sam zapostavila sebe.

U općem metežu svakodnevnih obveza, dužnosti, pisanih i nepisanih društvenih pravila i normi koje pokušavam pratiti sve češće zaboravljam slušati sebe i raditi stvari koje me istinski vesele, pune dobrom energijom i nadograđuju kao osobu....i ne mislim pri tome da sam nešto strašno opterećena, dapače...vidim tu istu količinu nebrige za sebe i kod većina ljudi oko mene...
Ovo su godine u kojima definiramo, možda više nego u prethodnim periodima, ono što želimo biti ili bolje ono što jesmo, jer polako postajemo svjesni da godine idu i da smo već tu, u tome što se zove život...Kad imaš 18 godina, misliš si kako je 30 godina daleko i da ćeš dotada napraviti milijun super stvari i da ćeš tada, kad si odrastao i ozbiljan, znati što želiš i tko si....Aha. A onda je svizac..kako bi rekla ona reklama.
i nemam ja ništa protiv tog traženja, stvarno nemam... ...bitno mi je da sam toga barem svjesna...a i draže mi se i dalje tražiti s 30 već voditi do detalja ukalupljen život već sa 24...uostalom, ima dosta zabave u traženju..
Ono što si zamjeram jest razmišljanje da imam luksuz vremena...a nemam. Ove godine punim 30 godina...a toliko je toga još što nisam ni blizu napravila s to do popisa one nadobudne 18godišnjakinje....

Ovo je blog posvećen samoj sebi...kao podsjetnik da često puta da ne bi upao u tu kolotečinu i rutinu, fizičku, psihičku i socijalnu učmalost moraš pobijediti samo sebe, neprijatelja broj 1.
Neka ovo bude trajni post it da vrijeme ide, da ga cijenim više te da snagu, volju, radost i energiju koju često rasipam na stvari i ljude koji to zaista nisu zaslužili preusmjerim na ljude koji jesu i promjene u svom životu...na male svakodnevne pomake koji će me veseliti, zbog kojih ću se osjećati bolje i zbog kojih ću se osjećati živom....jer to je na kraju jedino bitno...zar ne?