Neprijatelj No 1

Razmišljajući o onome što me čini onim što jesam, shvatila sam da je sve to nastalo u konstatnoj borbi s onim što bi bilo vrlo lako biti.
Zvuči komplicirano, ali nije...to je ona stara linija manjeg otpora i onda konstantno kukanje nad vlastitom sudbinom kao da eto, baš ništa nije pod mojom kontrolom i kao da je svemu kriva ili sudbina, Bog ili nešto jednako neuhvatljivo treće.
Vidim to svuda oko sebe..to je postalo toliko normalno da je zapravo čudno ako razmišljaš i puno bitnije, radiš drugačije.
Vrlo se lako učahuriti u ovu općeprihvaćenu baru kukanja i preseravanja u tome tko će si naći zgodniju ispriku za to što je neodgovoran, lijen, što šteti sebi i drugima, što vodi život kakav vodi, što je njime nezadovoljan i neispunjen i što to pokušava riješiti opet na krive načine donoseći sebi i drugima samo više jada.... ili toga uopće nije svjestan pa ni ne pokušava...Mi ljudi tu smo iznimno kreativni.
A ja sve manje to želim slušati, jer upijam ljudska raspoloženja poput spužve..i njihova me negativa puni, pa se uhavtim kako sama sebi tražim isprike ili kako govorim onu famoznu 'a jebi ga, to je tako....'....a nije!
NIŠTA nije samo tako...ili zapravo, vrlo malo stvari...a svakako među njima nisu ove svakodnevne....uvijek postoji izbor, uvijek...samo je pitanje imam li dovoljno snage i volje izabrati onaj teži put.
Pitala sam se kako je moguće da me okolina tako lako dotiče. Uostalom, zašto, ako sam sama zadovoljna onim gdje sam i što sam, te priče i takva tmurna raspoloženja nailaze na plodno tlo i razmnožavaju se i kod mene kao nekakva klica malodušnosti, letargije i nezainteresiranosti----odgovor je vrlo jednostavan iako ga nije lako izreći samom sebi...i ja sam zapostavila sebe.

U općem metežu svakodnevnih obveza, dužnosti, pisanih i nepisanih društvenih pravila i normi koje pokušavam pratiti sve češće zaboravljam slušati sebe i raditi stvari koje me istinski vesele, pune dobrom energijom i nadograđuju kao osobu....i ne mislim pri tome da sam nešto strašno opterećena, dapače...vidim tu istu količinu nebrige za sebe i kod većina ljudi oko mene...
Ovo su godine u kojima definiramo, možda više nego u prethodnim periodima, ono što želimo biti ili bolje ono što jesmo, jer polako postajemo svjesni da godine idu i da smo već tu, u tome što se zove život...Kad imaš 18 godina, misliš si kako je 30 godina daleko i da ćeš dotada napraviti milijun super stvari i da ćeš tada, kad si odrastao i ozbiljan, znati što želiš i tko si....Aha. A onda je svizac..kako bi rekla ona reklama.
i nemam ja ništa protiv tog traženja, stvarno nemam... ...bitno mi je da sam toga barem svjesna...a i draže mi se i dalje tražiti s 30 već voditi do detalja ukalupljen život već sa 24...uostalom, ima dosta zabave u traženju..
Ono što si zamjeram jest razmišljanje da imam luksuz vremena...a nemam. Ove godine punim 30 godina...a toliko je toga još što nisam ni blizu napravila s to do popisa one nadobudne 18godišnjakinje....

Ovo je blog posvećen samoj sebi...kao podsjetnik da često puta da ne bi upao u tu kolotečinu i rutinu, fizičku, psihičku i socijalnu učmalost moraš pobijediti samo sebe, neprijatelja broj 1.
Neka ovo bude trajni post it da vrijeme ide, da ga cijenim više te da snagu, volju, radost i energiju koju često rasipam na stvari i ljude koji to zaista nisu zaslužili preusmjerim na ljude koji jesu i promjene u svom životu...na male svakodnevne pomake koji će me veseliti, zbog kojih ću se osjećati bolje i zbog kojih ću se osjećati živom....jer to je na kraju jedino bitno...zar ne?