Nepoznati Zagreb

Dobrotom prijateljice mi Tine (hvala ti, Tina!) prije nekoliko tjedana mi je na stol stigla monografija pod naslovom "Stoljeće svjetla u Zagrebu, 1907 - 2007" u izdanju Hrvatske elektroprivrede (urednica: Đurđa Sušec). Naslov knjige i ime izdavača govore gotovo sve o sadržaju knjige, rekao bih. No, ono što se iz ta dva podatka ne vidi je činjenica da je zapravo riječ o posve zanimljivom izdanju koje može zainteresirati ne samo inženjere elektrotehnike već i širu publiku, pa vjerujem i vas.



Naslovnica knjige.


Nakon uobičajenog niza predgovora slijedi isto tako uobičajeni povijesni prikaz razvoja grada (neimenovanog autora), no on je u ovoj knjizi sažet u prikladnih 30-tak stranica posve zanimljivog štiva i to joj je jedan od većih pluseva. Nakon toga slijedi još jedan pregled, ovog puta događanja vezanih uz razvoj nauke o elektricitetu i njegovoj praktičnoj primjeni. Napisao ga je Dr.sc. Zvonimir Jakobović i pokriva događanja od otkrića Voltinog članka do prvih hidroelektrana izmjenične struje izgrađenih 1895. godine. isplati se zadržati se na ovome poglavlju, evo i nekoliko crtica iz njega!

Znate li zašto se danas služimo naponom od 220/230 V? Zato što su se u prvim baterijama koristili Daniellovi članci (koji su se razvili iz Voltinih članaka, iz kojih su se razvili galvanski elementi, baterije i akumulatori) čiji je napon bio cca 1,1 V, a u tim baterijama ih je bilo obično 100. Pomnožite 100 x 1,1 i dobit ćete 110 V, napon koji se i danas koristi u SAD-u, a ako taj broj udvostručite dobit ćete onih famoznih 220 V koji se koriste kod nas (u zadnje vrijeme zaokruženih na 230 V).

A tko je smislio prvi upotrebljiv električni stroj? Bio je to Werner von Siemens (prezime zvuči poznato, zar ne? ), koji je na načelima elektromagnetske indukcije Michaela Faradaya napravio stroj koji iz mehaničke energije stvara električnu - drugim riječima dinamo, onakav kakav smo donedavna svi imali na svojim biciklima (dok ih nisu istjerale svjetiljke s LED diodama pokretanim baterijama iz prethodnog pasusa).

Ako niste čitali web stranicu "Mapiranja Trešnjevke" i njen tekst "Električna Trešnjevka", možda i ne znate da je hrvatski kemičar Franjo Hanaman (po kojem je nazvana ulica u Voltinom naselju) sa suradnikom Aleksandrom Justom razvio postupak oblikovanja dvostruko spiralizirane volframove niti na osnovu čega su se počele raditi žarulje sa volframovim nitima koje se upotrebljavaju još i danas (iako ih u posljednje vrijeme istišću "štednje" žarulje i svjetiljke sa LED diodama).

Isto tako, zanimljivo je znati da se flurescentne, živine, natrijeve i ostale rasvjetne cijevi baziraju na Geisslerovim cijevima (koje je na svojim pokusima upotrebljavao još Tesla), a iz kojih su se kasnije razvile i "elektronke", koje su bile osnova elektroničkih uređaja sve do 60-ih godina kada su ih počeli zamjenjivati tranzistori izvedeni poluvodičkim tehnologijama.

1846. je u pariškoj operi prvi put upotrijebljeno električno svjetlo (Voltin luk između šiljaka od ugljena), 1863. je električno svjetlo stiglo i u svjetionike (Le Havre), 1881. je u Parizu sagrađena prva elektrana, a 1882. i u New Yorku. Naravno, bila je riječ o istosmjernoj struji koja se zbog gubitaka u vodičima mogla prenositi na svega kilometar-dva pa je tako svaka gradska četvrt trebala svoju centralu. U svibnju 1888. Nikola Tesla drži svoje glasovito predavanje u Američkom institutu elektroinženjera i tvrtka Westinghouse otkupljuje njegove patente vezane uz izmjeničnu struju za nevjerojatnih milijun dolara i početkom 1890., kada je izgrađena hidroelektrana na slapovima Niagare i njenom strujom opskrbljen grad Buffalo na udaljenosti od 35 km, počinje moderno doba električne energije.

A što se dešavalo kod nas?

Prvo koja riječca o imenima tj. nazivlju U knjizi "Rječnik znanstvenog nazivlja", Bogoslav Šulek godine 1874./1875. spominje "munjivo", a riječ "elektricitet" se probila tek nakon Prvog svjetskog rata.

Električna rasvjeta je i kod nas prvi puta primjenjena u kazalištu! 19.03.1873. u Hrvatskom je zemaljskom kazalištu, za predstavu "Margareta" kojom je ravnao Ivan pl. Zajc "... električno svjetlo priredio i ravnat će osobno iz blagonaklonosti profesor ovdašnje velike realke gosp. Ivan Stožir." (do tada su u upotrebi bile plinske svjetiljke). Četiri godine kasnije, 20.01.1877., postavljena je prva javna električna svjetiljka, u Ilici kod Gundulićeve, prigodom plesa Hrvatskog sokola u Glazbenom zavodu. Na nju nas podsjeća spomen ploča postavljena na tome mjestu.



Spomen ploča povodom postavljanja prve javne ulične svjetiljke u Ilici. Snimio: Vanja


Koliko je poznato, prvi dinamo stroj u Hrvatskoj je postavljen u Županji, u Tvornici tanina i bačava, 1880., dok se kao prva javna elektrana smatra dinamostroj postavljen u Čakovcu 1883. u Paromlinu koji je osim za potrebe mlina osvijetlio i okolne ulice. Prva javna zgrada stalno osvijetljena električnom rasvjetom bilo je Gradsko kazalište u Rijeci, od 05.10.1885., a prva hidroelektrana izgrađena je na Mrežnici 1884., a proizvodila je istosmjernu struju za tekstilnu tvornicu u Dugoj Resi i javnu rasvjetu za okolicu.

Za usporedbu, 15.04.1895., pušten je u rad prvi generator po Teslinim patentima na svijetu, u SAD-u, a 26.08.1895., je puštena u rad hidroelektrana na Niagari. Samo dva dana kasnije, puštena je u rad i prva naša hisroelektrana izmjenične struje, ona na slapovima Krke, koja je 28.08.1895. osvijetlila Šibenik. Nakon Šibenika izmjeničnu struju su dobili Rijeka (1890.), Čakovec (1893.), Zadar (1894.), Varaždin (1895.), Dubrovnik (1901.), Pula (1904.), Pakrac i Sisak (1905.) ...

A Zagreb, pitate se vi????

Nakon ujedinjenja Gradeca i Kaptola u jedinstveni grad Zagreb 1850. godine malo-pomalo razvija se gradska infrastruktura:

- 1862. počinje sa radom Gradska plinara
- 1878. proradio je Gradski vodovodne
- 1888. Zagreb dobiva telefon
- 1890. otvorena je Uspinjača
- 1891. počeo je sa radom konjski tramvaj
- 1897. počinje izgradnja gradske kanalizacijske mreže
- na kraju, 1907., Zagreb dobiva struju

O dolasku izmjenične struje u Zagreb i daljnjim zbivanjima pisano je u slijedećim poglavljima ... a neki od najzanimljivijih dijelova su posvećeni tome zašto je Zagreb bio na začelju liste hravtskih gradova koji su prihvatili struju.

Još 1888. izvjesni F. Fischer iz Beča je zatražio koncesiju za uvođenje električne struje (istosmjerne) u Zagreb. Prije prihvaćanja stigla je zamolba gradskog poduzetnika Eugena Ferdinanda Bothea (vlasnika tvornice pokućstva smještene nekad na prostoru sadašnjeg Studentskog centra) da mu se odobri uvođenje izmjenične struje u grad po povoljnijim uvjetima od Fischerovih. Nakon poduljeg razmatranja gradska skupština je odlučila odobriti koncesiju Botheu, no nešto kasnije je ta koncesija poništena jer je grad želio uvesti električnu energiju vlastitim snagama. Za tu je odluku vjerojatno zaslužan i 30-godišnji ugovor o rasvjetljavanju grada plinskom rasvjetom koji je vezivao grad sve do 1900. godine.

Slijedećih se godina ništa ne događa i tek za nastupanja gradonačelnika Milana Amruša (drugi mandat, 1904.-1910.) se raspisuje natječaj za gradnju električne centrale i pristižu ponude:
- Ganz i Co. Kolben, Siemens-Schuckert-Werke: termocentrala u Zagrebu
- Ganz i Co.: hidrocentrala na Savi u Podsusedu
- Josip Lenarčić iz Vrhnike: hidrocentrala na Savi u Krškom
- Ganz i Siemens: hidrocentrala na Kupi kod Ozlja
- Prvo zagorsko rudokopno društvo: termoelektrana kod Konjščine
- N. Rella i nećak: hidrocentrala na Plitvicama (naknadna ponuda)

Grad je prihvatio ponudu za izgradnju hidroelektrane na Kupi, no kako je za izgradnju hidrocentrale na Kupi bio zainteresiran i grad Karlovac pod čijom se jurisdikcijom nalazio i Ozalj, onda je gradska zamolba za koncesiju odbijena te se tek 1906. pokreće "hitna gradnja" električne centrale u Zagrebu. Određena je i lokacija, na dalekoj gradskoj periferiji, pored vodovodne strojarnice, upravo tamo gdje se elektrana i danas nalazi (i na koju nas podsjeća ime gotovo nestale ulice Munjarski put). Vodovod je trebao biti prvi veliki potrošač struje, a za strujom je čeznula i, koje li ironije, Plinara (koja je 75% proizvodnje davala za uličnu rasvjetu) te tramvaj (tada zvan "filoksera", koji je još 1893. tvrdio uvođenje električnog tramvaja kad se pronađe izvor struje).



Munjarski put, danas pratkički nepostojeća ulica sa svega dva kućna broja. Snimio: Vanja


Krenula je izgradnja Gradske munjare, parni su kotlovi trebali pogoniti jedan trofazni generator izmjenične struje te jedan generator istosmjerne struje (za tramvaj, koji i dan danas vozi na istosmjernu struju) i, naposlijetku, 05.11.1907. zasjale su prve svjetiljke, od Frankopanske preko Ilice, Jelačić placa i Praške do Zrinjevca. S tehničke strane, snaga kotla bila je 0,8 MW, a mreža je bila na naponu od 5 kV. U mreži (vidi ilustracije dolje) je bilo 9 trafostanica (vidi dolje fotku one na Cvjetnom placu), a od potrošača bilo je pedantno prijavljeno 10028 žarulja s kovnom niti, 1715 žarulja s ugljenom niti, 52 ventilatora, 17 pegli, 16 rešoa, 10 grijalica, 5 aparata za kino projekcije. Prvi upravitelj Munjare bio je ing. Rudolf Vrbanić.




Nekadašnja zgrada i osoblje Plinare na lokaciji u Gundulićevoj ulici gdje se sada nalazi sjedište Elektre (ilustracija iz knjige).


Poziv na raspravu o korištenju zemljišta za gradnju električne centrale (ilustracija iz knjige).


Livada kod Selske ceste sa strojarnicom Gradskog vodovoda na kojem će niknuti električna centrala (ilustracija iz knjige).


Električna centrala 1907. godine (ilustracija iz knjige).


Limena trafostanica 5/0,4 kV na Cvjetnom placu 1907. godine (ilustracija iz knjige).


Shema električne mreže Zagreba iz 1907. godine (ilustracija iz knjige).


S vremenom su stizali i novi potrošači: 1909. prvi rentgen, a 1910. napokon elektrifikacija tramvaja (nakon 19 godina konjskog pogona!), dok je uspinjača elektrificirana tek 1929. Sa porastom potrošnje mora se povećati i proizvodnja - 1910. se povećava snaga Munjare na 2 MW, 1923. na 9,4 MW, a 1926. godine na čak 19 MW - u samo 20 godina se proizvodnja električne energije povećala za 8,5 puta!. 1931. planira se izgradnja plinske elektrane u Banovoj Jarugi, no društvo Uritad (vlasnici rudnika ugljena u Konjščini) to sprečava dobivši monopol na elektrifikaciju cijele Savske banovine (osim Zagreba i prigradskog kruga oko njega). Monopol je ipak poništen nakon 5 godina tokom kojih nije bilo bitnijeg napretka.



Zagrebački tramvaj iz njegovog ranog perioda (ilustracija iz knjige).


Trafostanica 5/0,5 kV na Cvjetnom placu (ilustracija iz knjige).


Javna rasvjeta na Jelačić placu ispred Zakladne bolnice milosrdne braće (na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik) (ilustracija iz knjige).


Uklopna trafostanica iz 1927. projektanta Jurja Denzlera, danas izvan funkcije, no zaštićena kao objekat industrijske arhitekture, vidi OVDJE


Drugi pogled na spomenutu trafostanicu, koja je jedan od rijetkih vrlo vidljivih objekata industrijske arhitekture u centru grada. Snimio: Vanja



Tokom vremena slijede i druge novosti:

- 1927. izgrađena je podstanica tramvajske mreže u Patačićkinoj ulici
- 1929. se stvara osnova elektroenergetskog sustava Hrvatske: gradovi Zagreb i Karlovac ugovaraju suradnju i osnivaju tvrtku Udružene električne centrale.
- 1930. pušta se dalekovod KA-ZG 30 kV, spojeni su GEC (18,5 MW), HE Ozalj (2,6 MW) i dizelska elektrana Dubovec (0,75 MW)
- 1931. izgrađen je 30 kV dalekovod do Božjakovine
- 1930-ih se uprava useljuje u novu zgradu u Gundulićevoj 32, projekt Juraj Denzler
- 1932. su se desili požari uličnih trafo stanica (Cvjetni trg i Frankopanska) pa se one od tada ne grade kao samostalni objekti, već smještaju u nove ili postojeće zgrade
- 1937. se osniva BEP (Banovinsko električno poduzeće) koje poslije prelazi u DEP (Državno električno poduzeće)
- 1934. stvara se gradska mreža 10 kV kabela, a GEC ima snagu od 34,6 MW
- 1940. je javna rasvjeta uključena u sustav uzbunjivanja: paljenje rasvjete danju odnosno gašenje noću signalizira uzbunu
- 1943. se izvodi prvo povezivanje sa Slovenijom dalekovodom Zagreb-Rakitje-Brestanica
- 40-ih godina se provodi elektrifikacija tadašnjih prigradskih područja: Remeta, Mikulića itd



Zgrada u Gundulićevoj ulici u kojoj se i danas nalazi sjedište Elektre Zagreb (ilustracija iz knjige).


Gore stupovi dalekovoda Zagreb-Karlovac, dolje trafostanica Kerestinec 30/10 Kv 1930. godine (ilustracija iz knjige).


Javna rasvjeta kod pješačkog nadvožnjaka preko željezničke pruge kod Selske ceste (ilustracija iz knjige).


- 1945. se formira ELPOH, elektrotehničko poduzeće Hrvatske
- 1947. nastaje Elektra Zagreb, gradska mreža broji 243 trafa 5 i 10 kV. Tada je postojala 110 KV mreža, od 1962. 220 kV, a sada je 380 kV. U to doba su osnovana i poduzeća Dalekovod (1949.), Elektroopskrba (1949.), Elektroprojekt (1950.), Braća Kavurić (1951.), Institut za elektroprivredu (1952.)
- 1949. GEC je podijeljen na Elektru (distribuciju) i Elektranu (proizvodnju)
- razvoj velikih trafostanica: 1947. se pušta u rad trafostanica Klara 110/30 kV, 1948. trafostanice Žitnjak i Jankomir po 110 kV, 1958. trafostanica Resnik, opet 110 kV
- od 1945. do 1956. utrošak struje u gradu je porasao sa 56,8 GWh na 200 GWh
- 1951. je uvedena prva fluorescentna rasvjeta, u Praškoj
- 1954. je početak toplanskog rada, dok proizvodnja struje pada u drugi plan i tada započinje toplifikacija grada proizvodnjom ogrjevne pare za poduzeće Rade Končar
- 1957. donose se smjernice razvoja mreže, 4 razine napona: 110 kV, 30 kV, 10 kV, 0,4 kV, izvori struje su uz najstariju centralu i TE-TO Savica (izgrađena 1962.), Mraclin trafo spojna točka 220/110 kV kao veza na mrežu Hrvatske
- 1960. se prelazi sa drvenih stupova na betonske
- 1961. se odvija prelazak kabelske mreže sa 5 kV na 10 kV, elektrana dobiva novo ime EL-TO (Elektrana-Toplana)
- 1963. se uvodi tonfrekventno upravljanje, prvo za 2-tarifna brojila i javnu rasvjetu, probno 1963., potpuno 1967.
- 1965. se prelazi sa ugljena na lož ulje kao pogonsko gorivo
- 1969. je Elektra predala ZET-u na upravljanje ispravljačke stanice, 10 kV na 660 V istosmjerno



Ulaz u Gradsku električnu centralu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata (ilustracija iz knjige).


Detalj nepoznatog dalekovoda (ilustracija iz knjige).


Rad na zračnim vodovima uz pomoć penjalica (ilustracija iz knjige).


Pogled na Elektranu-toplanu sa rashladnim tornjevima tokom 60-ih ili 70-ih godina (ilustracija iz knjige).


Trafostanica u Klenovničkoj ulici na Trešnjevci, jedna od najstarijih u gradu. Snimio: Vanja


Rešetkasti stup javne rasvjete, vjerojatno iz 50-ih, na uglu Čakovečke i Klenovničke ulice na Trešnjevci. Snimio: Vanja


Industrijski kolosijek kojim se sa Zapadnog kolodvora do elektrane dovozio prvo ugljen,a potom lož ulje. Posljednjih godina on miruje. Snimio: Vanja


Prizor iz skladišta Elektre na Zagorskoj cesti. Snimio: Vanja


Stari transformator na skladištu u Zagorskoj ulici. Snimio: Vanja


Detalj starog transformatora iz skladišta. Snimio: Vanja


Toplinski nadvožnjak preko Zagorske ceste. Snimio: Vanja


- 1971. se grade trafostanice Sopot 110/30 kV i Jarun 110/30/10 kV (to je prvi "susretni objekt" s kojim Elektra počela preuzimati energiju na razini 110 kV što je donosilo bitne uštede)
- 1973. se uvodi natrijeva žuta rasvjeta
- 1979. se prelazi sa 10 kV na 20 kV napon, manji gubitak u mreži
- 1980. se otvara zgrada službe za nadgledanje u Ulici Kršnjavoga
- kasne 80-te donose otvaranje novih glavnih trafo-stanica 110/10 kV: Trpimirova (1988.), Dubec (1989.), Botinec (1987.), Ksaver, Stenjevec
- u 90-tima se prelazi na napon od 20 kV za gradsku osnovnu mrežu
- 2000. su povezani toplinski sustavi istok i zapad



Trafostanica Dubec, 110/10(20) kV (ilustracija iz knjige).


Trafostanica Trpimirova (iza Sheratona), 110/10 (20) kV, izgrađena nakon tri godine dobivanja suglasnosti za gradnju (ilustracija iz knjige).


Trafostanica Rakitje, 110/10 (20) kV (ilustracija iz knjige).


Trafostanica Podsused, 110/10 (20) kV, tokom izgradnje (ilustracija iz knjige).


Kontrolna postaja za praćenje emisije dimnih plinova zagrebačkih termoelektrana-toplana na okoliš na lokaciji Vrhovec-Zatišje (ilustracija iz knjige).


Pogled na elektranu iz Zagorske ulice. Snimio: Vanja


Dimnjak Elektrane-toplane visine cca 200 m, zajedno sa dimnjakom Termoelektrane-toplane na Savici i tornjem na Sljemenu najviši objekt Zagreba (ilustracija iz knjige).



Danas u napajanju Zagreba sudjeluju spojne točke 400/110 kV Žerjavinec i Tumbri te 220/110 KV Mraclin, TE-TO Savica i EL-TO Trešnjevka.

Ako vam je bilo zanimljivo čitati ove retke, pogledajte i neke druge moje tekstove na blogu vezane uz struju u našemu gradu!

- Svjetla velegrada
- 220 V kroz zagrebačku povijest: općenito
- 220 V kroz zagrebačku povijest: banderologija
- 220 V kroz zagrebačku povijest: GEC/KKP



Zgrada u Gundulićevoj u današnje doba (ilustracija iz knjige).


Ilustracija iz knjige.

Oznake: struja, Zagreb, stoljeće svjetla, trafo, elektrana, Toplana, trešnjevka