Nepoznati Zagreb

Snimio: Vanja


Ne tako davno sam vam napisao poduži post o emajliranim slovenskim tablama koje su me podsjetile na neke davne trenutke djetinjstva ... a sada, gle slučaja, eto još jednog podsjetnika na te godine.

Naime, za velikog kućnog čišćenja moja se mama poželjela odreći raznoraznih stvari koje joj više ne trebaju (ili bar ona tako misli ), a među ostalima su tu bili konci - cijela kutija raznoraznih špula sa koncima. Neki su stariji, još na starim drvenim špulama, neki noviji ... a neki od njih su me podsjetili na davne godine.

Naime, kad smo sestra i ja bili mali mama je ostala kod kuće čuvati nas, u našem kraju (blizina Dotrščinske šume) nije bilo vrtića, najbliži je valjda bio negdje daleko u gradu, tako da smo svo naše vrijeme provodili u našoj kućici (površine 30-ak kvadrata) i velikom vrtu.
A jedna od kućnih aktivnosti je bio i mamin kućni rad na šivanju remena za ručne satove. Ona je po zanimanju bila herihterica ("izrađivačica gornjišta obuće", po nekim kasnijim nomenklaturama) i preko nekih je poznanika saznala da je urar Kovač, koji je imao svoju kuću i skladište u Rusanovoj ulici (južno od Zvonimirove, tadašnje Ulice Socijalističke revolucije), na ćošku s Bužanovom, trebao osobu koja bi šivala (rubila) friško napravljene remene.
Bilo je tu i nekih dodatnih poslova kao što su ljepljenje tih remena oko šnalica ... a glavni posao za moju sestru i mene je bio brojanje tih remena koji su dolazili i odlazili u kutijama raznih veličina. Tih je remena bilo puno, na stotine, raznih boja i raznih veličina - muški, ženski, kratki, dugi, uski, široki, podloge (za one kojima se znoje ruke) ... i kroz tu smo se zabavu sestra i ja brzo navikavali na jednostavne matematičke operacije i već prije početka osnovne škole smo znali brojati preko 100.

A ovi konci - bili su zanimljivi za igru, i pogotovo kad su se potrošili pa su nam drvene i kartonske špule (kasnije i plastične) bile odlične igračke za kojekakve namjene.

Što se pak ove dvije firme koje su proizvodile konac tiče - obje su sad tek odjek prošlosti.

Više o Mariborskoj tekstilnoj tovarni pogledajte OVDJEi OVDJE, a o tvornici Dalmatinka iz Sinja OVDJE.

A ako vas zanima na koji je način moguće podsjetiti na nekadašnju industrijsku prošlost svojega grada, pogledajte web stranicu "Industrijske pešpoti" koja podsjeća na industrijska postrojenja Maribora. Vrlo lijepo napravljeno!
(i pitanje: Zašto nešto takvo ne bismo imali i mi u Zagrebu?)



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: konac, Industrija, Dalmatinka Sinj, Maribor, Mariborska tekstilna tovarna, sjećanja

Biciklistička staza uz Dravu, u blizini Bistrice ob Dravi nedaleko Maribora. Snimio: Vanja


Biciklistička staza uz Dravu pred Mariborom. Snimio: Vanja


Kad sam već bio biciklom u Mariboru (vidi jučerašnji post!), rekoh, ajd da vidim malo kako je uz Dravu. Em sam očekivao pregršt ugodne rječne atmosfere, em sam poželio usporediti austrijske standarde biciklističkih ruta uz rijeke (vidi izvještaj izleta uz Muru između Bruck/Mur i Graza) sa slovenskima ... i to je bilo dovoljno da se odlučim na mini-degustaciju Dravske kolesarske poti na relaciji između Ruša i Maribora.

Do Ruša sam došao jednostavno, vlakom. Iako na relaciji Maribor-Prevalje voze tek dva vlaka dnevno (i to samo radnim danima), do Ruša ipak voze češće tako da mi nije bilo problem uhvatiti pogodnu vezu iz Maribora. Na žalost, posljedice napuštanja upotrebe vlakova u našim ex-jugoslavenskim zemljama vidljiv je i ovdje - u vlaku nas je bilo svega 7 putnika na polasku. Za razliku od Zagreba gdje je kupnja karte za bicikl nešto neobično i nepoznato blagajnicima HŽ-a koji na kraju moraju pisati "bjelicu", ovdje to ide bez frke, sve ima u komopjuteru. Isto tako, ukrcaj bicikla u vlak ide lako - iza strojovođe se nalazi službeni dio vagona i bicikli idu tamo.

Do Ruša sam se vozio 25 minuta, taman da malo protegnem noge ... i, voila, tu sam!



Ruše, izlazak iz vlaka. Snimio: Vanja


Ali, kud sad?

Bio sam, prema karti, kod trase ... ali, karta je velikog mjerila i ne znam da li sam na pravome putu?

Lutao sam tako ulicama tog mjestašca "za nosom" dok napokon na izlazu iz sela nisam našao putokaz. Ta se epizoda (lutanje i potraga prave trase) ponovila nekoliko puta na 15-tak km koliko sam ih odvezao do Maribora i to je zapravo najveća zamjerka koju mogu uputiti onima koji se brinu o stazi. Na nekim dionicama je označenost OK, no na nekima definitivno fale putokazi - da li su ih uništili vandali ili nisu nikad ni postavljeni, to ne znam, ali znam da je orijentacija mjstimice nezgodna i da su ponegdje znakovi postavljeni na krivim mjestima. Zamislite npr. na nizbrdici, najstrmijoj na tih 15 km, na sredini se nalazi račvanje koje se vidi tek kad se čovjek već zaletio punom brzinom. Znak pokazuje nekud između ravno i lijevo. Odoh prvo lijevo - krivo, slijepa ulica. Idem nazad uzbrdo - krenem ravno. Šipak, nakon 300 m opet slijepo. Opet se vraćam uzbrdo. Ispadne da je trebalo ići desno, teško vidljivim kolskim putem. Grrrrr!

Druga zamjerka (manja): tri dionice trase su išle po glavnoj regionalnoj cesti sa dosta prometa. U Austriji bi već davno napravili odvojenu biciklističku stazu za tih 3 x 400 m, no ovdje toga nema i nije mi bilo svjedno sa kamiončinama za vratom.

Sve ostalo je OK. Trasiranje je provedeno vrlo dobro i staza je raznolika, izbjegava puno sunca i naseljena mjesta, tu i tamo se nađe i poneka klupa ... dugačak dio staze, kroz Maribor, vodi neposredno uz rijeku, bez ikakva susreta sa gužvom (naravno, tko želi u grad, može). Da nije bilo tih gubljenja po stazi bio bi to super izlet, ovako sam povremeno bio vrlo ljut, no, ajde, na kraju je rezultat ipak pozitivan. Ali, društvo, molim vas, popravite to!



Izlazak iz Ruša, napokon prvi putokaz, ipak sam na pravome putu! Snimio: Vanja


Šuma, potočić - idila! Snimio: Vanja


Poziv u gostilnu! Snimio: Vanja


Prelazak pruge. Snimio: Vanja


Poljoprivredna idila. Snimio: Vanja


Usputno odmorište! Snimio: Vanja


Jedan od ljepših dijelova staze. Snimio: Vanja


Vrijeme je za odmor. Snimio: Vanja


U zagrljaju hlada ... Snimio: Vanja


Jedan od krivih putokaza, treba ne desno, već lijevo, što me je koštalo dodatnih 10 minuta vožnje - sigurno su se njime pozabavili mangupi. Snimio: Vanja


Prvi bliski susret sa Dravom. Snimio: Vanja


Elisa turbine HE Mariborski otok. Snimio: Vanja


Odsad nadalje samo uz rijeku! Snimio: Vanja


Odmor za oči i duh. Snimio: Vanja


U blizini sam centra Maribora. Snimio: Vanja

>
Pješačko-biciklistički most. Snimio: Vanja


"Stara trta", najstariji trs na svijetu, ima mjesto i u Guinessovoj knjizi rekorda. Snimio: Vanja

Oznake: Maribor, Drava, bicikl

Stari most preko Drave - jedna od prometnijih biciklističkih staza u gradu. Snimio: Vanja


Za većinu nas Zagrepčana Maribor je onaj grad kojeg smo na sve moguće načine nastojali zaobići putujući za Graz. Nekad davno se putujući za Graz moralo proći maltene kroz najuže gradsko središte Maribora, na koju stotinu metara od glavnog gradskog trga i tik ispred glavnog kolodvora. Poslije je otvorena poluautocesta koja nas je spasila suočavanja sa centrom grada, ali smo onda gubili živce na dionici od odvojka za Ptuj pa sve do silaska na tu novu prometnicu koja nas je vodila na onaj komadićak autoputa na kojem smo usprkos dužini od svega 5-6 kilometara morali plaćati cestarinu. No, onda je došla autocesta pa onda, ako imamo vinjetu, zaobilazimo Maribor u potpunosti po autoputu, a ako i nemamo vinjetu, onda i Maribor i auto cestu zaobilazimo u širokom luku varijantom Ptuj-Lenart-Mureck-Leibnitz.

Dakle, kako god okrenusmo, Zagrepčani (a i ja sa njima) su rijetko navraćali u Maribor. Svratio sam ja do grada tu i tamo, na sat-dva, prošetao se po centru, došao do Drave i Mestnog parka, no ostatak grada mi je bio nepoznanica. I, upravo radi toga odlučih prošloga tjedna skoknuti malo do Maribora biciklom - zapravo, točnije autom na koji sam pričvrstio bicikl. Došao sam do predgrađa (kvarta na planu grada iznačenom kao Greenwich), parkirao auto, skinuo bicikl i krenuo u istraživanje - prvo grada, a zatim i bliže okolice. A tu su i rezultati "studijskog putovanja"!

Kao što već rekoh, Maribor se simbolički nalazi na pola puta između Zagreba i Austrije ... iako je zapravo, puno bliži Austriji nego Zagrebu, i to ne samo kilometarski već i kulturno. Na primjer, gledajući standarde gradske biciklističke infrastrukture.

Nema tu perfekcionizma i, da izvinete, picajzliranja svojstvenog Austriji, "ptičjeg mlijeka" - Maribor npr. nema niti jedan biciklistički putokaz koji bi biciklistu namjerniku pokazivao put do ovog ili onog predgrađa ili nekog susjednog mjesta. Nema tu ni "perverzija" poput traka za skretanje ulijevo pa čak nisam vidio niti jednu jednosmjernu ulicu u kojoj je biciklistiam dozvoljen promet i u suprotnom smjeru (možda ih ipak ima?). Ali ...

Ali ... sve što je najpotrebnije je tu. U samome centru gotovo sve ulice ili imaju biciklističke staze (većina) ili je na njima označeno da biciklisti dijele kolnik sa autima. Izvan centra su sve glavne ceste opremljene stazama i nisam sreo niti jednu iole prometniju ulicu ili cestu bez nje. Gotovo je suvišno i spominjati da su rubnjaci uzorno spušteni i za nekoliko sati vozikanja simo-tamo po gradu naišao sam te na 1 (slovima: jedan) rubnjak koji je prouzročio guzobolju zbog visine koja je, usput budi rečeno, bila na nivou prosječne visine zagrebačkog rubnjaka na biciklističkoj stazi (čitaj: 5-6 cm). Istina je, tu i tamo se naiđe i na poneku prepreku (najočitija je rasvjetni stup koji se nalazi posred staze u blizini željezničkog kolodvora), a bilo je i nekoliko prometnih znakova zapiknutih uz same staze, no generalno je situacija sasvim dobra i daleko iznad zagrebačkog prosjeka. Autobusne stanice se zaobilaze na uzoran način, tako da se putnici autobusa i biciklisti ne sudaraju kao kod nas. Svi gradski mostovi preko Drave imaju lijepe i široke biciklističke staze.

Što se ostalih stvari tiče - parkirališta za bicikle ima malkice premalo (većinom su OK "klamerice", no naišao sam i na dosta spirala, pogotovo uz trgovine), postoji biciklistička karta grada i okolice, no prevelikog mjerila da bi bila od praktične koristi, biciklista na ulicama ima možda malko manje nego u Zagrebu ...

... jesam li zaboravio štogod?



Pomalo čudan ulaz na biciklističku, pod oštrim kutem ... ali je bar rubnjak spušten, takvog direktnog ulaza kod nas u Zagrebu nema valjda nigdje. Snimio: Vanja


Jedna od staza u centru - podsjeća na npr Klaićevu, zar ne? Ali, makar nije ugrožena od parkiranih auta. Snimio: Vanja


Ovak pak staza, isto u centru, podsjeća na zagrebačke - crta na pločniku i to je to (ali, makar su rubnjaci dosljedno sniženi!) ... Snimio: Vanja


Vozači, pozor, sa vama su i biciklisti - horizontalna oznaka. Snimio: Vanja


Vertikalna oznaka. Snimio: Vanja


Obilaženje autobusne stanice - češći primjer - i to dobar. A ne kao kod nas ... Snimio: Vanja


Obilaženje autobusne stanice - rjeđi primjer (ovako se zaobilaze autobusne stanice u npr. Celju). Snimio: Vanja


Fancy parkiralište za bicikle - ali samo za bicikle za rentanje kod turističkih informacija. Snimio: Vanja


Uzoran natkriveni parking ispred željezničke stanice. Snimio: Vanja


Good vs. bad. Snimio: Vanja


Parkiralište za zmajeve - ali, samo sa repom. Snimio: Vanja


Biciklistička staza preko donje razine 2-etažnog mosta. Snimio: Vanja


Od biciklističkih putokaza se mogu pronaći samo oznake sveslovenskih biciklističkih transverzala, ali i one nisu baš uvijek tamo gdje bi trebale biti ... o tome u nekom slijedećem postu! Snimio: Vanja


Najveći gaf na koji sam naišao u gradu - nedaleko željezničke stanice. Snimio: Vanja

Oznake: Maribor, bicikl