Nepoznati Zagreb

Nedjeljni zimski pejzaž, gledan sa toplog prozora. Snimio: Vanja


Evo nama i jutros snijega ... bilo ga je lijepo vidjeti rano ujutro, oko 6, s kućnog prozora, a lijepo ga je i na prvi radni dan gledati kroz prozor toplog ureda ... vani je hladno (iako zapravo posve ugodno hladno), a s ove strane prozora baš lijepo toplo.

Što vi, drage čitateljice i dragi čitatelji, smatrate najvećim dostignućem civilizacije, ovakve kakvu je danas poznajemo i kakvu ju trenutno živimo?
Internet, telefon, tekuća voda ...?

Ja osobno mislim da je centralno grijanje nešto najbolje što je ljudski rod do sada smislio. A evo i zašto!

Svojih prvih 30 godina života provedoh sa svojim roditeljima i sestrom u malenome kvartu između Maksimirske i Dotrščinske šume, prije se on često nazivao imenom tada najvažnije ulice, Čret, poslije sve češće imenom sada najvažnije ulice, Jazbine, a nekad je često bilo i ime koje je nosila tadašnja mjesna zajednica, MZ Dotrščina. Uglavnom, u to doba kada sam tamo živio u tome kvartu nije bilo gotovo ništa od danas posve uobičajene infrastrukture. Dosta rano, još 1968., asfaltirana je ulica Čret, a nekoliko godina kasnije, vrlo ranih 70-ih, i sve ostale ulice. Struje je također bilo, no dugo vremena je cijeli kvart opsluživala samo jedna trafo stanica pa je napon često padao i na 110 V pa se nisu mogli upotrebljavati televizori i frižideri (krajem 70-ih su izgrađane dodatne trafo-stanice pa se situacija poboljšala). No, vodovoda i kanalizacije tada još nije bilo (voda se uzimala iz bunara, a kuće su imale svoje septičke jame), a prva dva telefona su u kvart stigla te 1968. i zadugo su ostali jedini u kvartu, kod dva imućnija stanovnika. Prva telefonska govornica, ona crna, na kovanice, je stigla krajem 70-ih do raskršća Čreta i Jazbine i vrlo dugo je ostala jedina.

Naravno, nije to bio strašan život, vjerujem da još i danas ima ljudi, pogotovo na selu, koji tako žive. No, bilo je trenutaka kojih se još i danas dobro sjećam kada taj život na rubu grada baš nije bio užitak.

Recimo, zimsko jutro, vani -5 stupnjeva ... a na WC treba otići na dvorište, u poljski WC udaljen 30-tak metara hoda po dvorištu od tople sobe. Naravno, temperatura u drvenoj kućici nije bila ništa viša od one vanjske tako da je sjedanje na dasku bio herojski čin. Pranje ruku i umivanje - obzirom da nije bilo vodovoda, onda se to obavljalo na maloj pipi u kuhinji. A kako je tamo dolazila voda? Tako da je netko prije toga, recimo večer prije, otišao s kantama do obližnjeg bunara (kod susjeda, 60 metara po ulici), s koloturom izvadio vodu iz 24 metra dubokog bunara, prelio ju u svoju kantu i zatim donio kući po zimi često zaleđenoj cesti i presuo u mali rezervoar u kuhinji ispod kojeg je bila pipa. Kupanje? Uzela se kišnica koja se skupljala u bačvama po dvorištu i zatim ugrjala u velikom loncu na peći, usula u plastični škaf koji se unio u sobu (na plastičnoj podlozi, da se parket ne namoči) i onda se u tome kupalo. Kad smo sestra i ja porasli za srednju školu, tata je izgradio veš-kuhinju sa pećicom pa smo si sami grijali vodu i kupali u kadi koja nije imala pipe i tuša.

Grijanje? Dok sam bio mali imali smo peć na lož ulje, no nije baš dobro grijala, a trebalo je i kupovati lož ulje i prevoziti ga iz grada pa ju je tata preradio na drva. Naravno, to iziskuje piljenje i cijepanje drva, a netko ju i mora potpaliti ujutro i brinuti se za vatru tokom dana. Kada sam u doba faksa znao doći navečer kući dočekala me je hladna kuhinja u kojoj je obično bilo 10-15 stupnjeva i onda sam tamo na brzinu pojeo večeru i zatim se trkom otputio u hladan krevet ... brrrrr!

I, kad me sad netko pita, od svih tih nabrojanih tekovina civilizacije najvažnije mi se čini centralno grijanje - ne treba piliti i cijepati, pitpaljivati i održavati, već radi samo, toplo je u svim prostorijama stana, a ne u samo jednoj kao nekad u kući ... prava blagodat, ako mene pitate!

Oznake: grijanje, Zima, Čret